Ne znam odakle bih počela. Nisam pobornik stalnog ponavljanja priča iz rata i o ratu. Svi smo prošli, svako svoj, a opet tako sličan usud. Oni koji su rat doživjeli, znaju o čemu pričam. Tuga, bespomoćnost, konstantni strah za život, da li svoj ili svojih najmilijih ili svoje raje sa kojom smo odrasli. Taj bratoubilački rat je, nažalost, tema koja se ne bira, već se vrlo često sama nameće. Pojavi se neki triger, vidimo neki status na socijalnim mrežama, vidimo fotografiju ili pročitamo ime osobe ili osoba koje su nam u mladosti bile cijeli svijet. Topla sjećanja o mladosti i djetinjstvu prva navru, a za njima ide britak, hladan rez spoznaje da nam je taj život, ili da nam je tog prijatelja upravo prekinuo i zauvijek odnio neshvatljivi rat i još nedokučivija mržnja. A sve to boli i tjera na nešto – na plač, na pisanje, na reakciju. Tako je nastao i ovaj nespretni kroki sjećanja na jednog divnog mladog čovjeka, dragog mi prijatelja, Banjalučanina, moju raju – Lorana. Čovjeka koji nije uspio pobjeći od mržnje i rata.
Potičem iz Banje Luke, za mene najljepšeg grada na svijetu. Tu sam provela najsretnije dane svog života i ne mogu da se pomirim sa činjenicom da je upravo taj grad u ratu postao najvećim logorom otvorenog tipa za sve one čija imena ili način razmišljana nisu bili pogodni novim vlastima. U to vrijeme ludila i bratoubilačkog rata, ja već živim u Švicarskoj, ali sam u manje ili više redovnom kontaktu sa svojima u Banjoj Luci i izbjeglim i raszutim po bijelom svijetu. Da li putem radio-amatera ili putem telefona, preko glasonoše, pisma i Crvenog Krsta, nije bitno. Istovremeno, radim povremeno i volonterski kao prevoditeljica u izbjegličkim domovima i pomažem napaćenim izbjeglicama, ljudima sa svih strana bivše nam Jugoslavije. Posmatram sve te ljude koji su ostali bez svojih domova, života, bez svojih gradova i svoje zemlje. Pitam se šta li je bilo sa mojim prijateljima, komšijama, školskim drugarima, rajom sa kojom sam visila u Parkiću, Sebastijanu, Boriku, Music Hall-u, Bašti sljezove boje, i gdje sve već ne. To predratno vrijeme bili su najbezbrižniji tinejdžerski dani, i nema osobe u Banjoj Luci koja ih je doživjela a koja ne misli slično. Svakodnevne predstave u gradu, kino na otvorenom, gitarijade, pozorišne predstave na otvorenom, izbora je bilo i previše. Društvo koje je uvijek brojilo više od desetoro drugara sastajalo se svakodnevno.
Među mojim prijateljima bio je i Loran. Taj blesavi, uvijek na šalu spreman momak, odlikaš. Bio je ono što zovemo pravim drugom. Na prvu uvijek malo ironičan, ali u duši jako empatičan. Zato smo ga voljeli.
Tih mračnih mjeseci i godina, misli su mi često letile i ka njemu. Gdje li je? Kako preživljava pakao utamničene nam Banje Luke? Godina je 1993. Zovem našu prijateljicu u Banjoj Luci. Želim čuti šta se dešava, pitam za drugare, rodbinu. Ne mogu biti spremna na ono što slijedi. Prijateljica mi kroz suze objašnjava da joj se upravo to veče, nekoliko sati prije nego ćemo se čuti, pred vratima pojavio Loran. Sav krvav i pretučen. Molio je za pomoć! Naš Loran!? Tada, dvadeset godina star – ni dijete, ni čovjek. Prebijen od istogodišnjaka, svojih vršnjaka. Pretučen od i njemu i nama svima poznatih momaka. Od „prijatelja“ od kojih, godinu ili dvije ranije, ne bih to mogao očekivati, ni u najluđim snovima. Šta je razlog? Danas znam! Prevrnuli su, promjenili su se. Dio generacije se izobličio. Razlog je ludilo koje je uveliko zavladalo svugdje na Balkanu. Nema drugog razloga. Ja ga ne poznajem, ma koliko se iko trudio to objasniti.
Moja prijateljica tada prima Lorana sebi, pomaže mu da dođe sebi. Već par dana kasnije, Loran bježi sa familijom za Hrvatsku. Morao je bježati, jer kao "Hrvat" nije imao budućnost u tadašnjoj Banjoj Luci. Nedugo potom i moja prijateljica koja je pomogla Loranu je primorana napustiti svoj grad. Ne zbog toga što je pomogla Loranu, već zato što i ona ima „pogrešno“ ime. Loran je otišao u Split, tačnije u Kaštel Sućuraj, gdje mu je živjela baka. Ubrzo smo se i čuli telefonom. Ispričao mi je svoje protjerivanje iz Banje Luke. Čuli smo se zadnji put, slagaću, nekoliko mjeseci prije nego je mobilisan u hrvatsku vojsku i poslan na prvu liniju. U tom našem razgovoru, nije ni slutio šta ga čeka. Radosno me ubjeđivao da je dobro, da je napokon miran i bez strepnji da će ga neko proganjati zbog porijekla, imena i sličnih gluposti. Hvalio mi je prelijepe Splićanke i radovao se budućnosti.
Godina je 1995. Oktobar mjesec. Nisam se već dugo čula sa Loranom. Zovem opet našu zajedničku prijateljicu i opet nisam mogla biti spremna na ono što ću čuti. Nikad niko nije i nikada niko neće biti. Ona mi kroz suze govori da je prije dva mjeseca Loran poginuo na ratištu. Bol vam ne trebam opisivati. Imao je samo 22 godine – ni dijete ni čovjek.
Prije dvije godine slavili smo 30 godina male mature, i rado se sjecali nasih dogodovstina, ali i Lorana
Razlog, triger koji je iz mene iznudi ove rečenice je jedan status na koji sam, igrom slučaja, naišla. Status meni nepoznate osobe, u kojem piše nešto što me zgrozilo i nanovo natjeralo da pustim suzu, bolnu, kakvu sam nemalo puta pustila tokom rata. Naime u tom statusu stoji fotografija mog, našeg Lorana, fotografija njegove grobne ploče sa godinom i smrti rodjenja i tekstom koji me dotukao do kraja:
„Loran ——– (–.–.1973. – 13.8.1995.) poginuli hrvatski branitelj za čije ime nije bilo mista na kamenu u parku Kaštel Sućurca na sramotu svih Sućurana i Kaštelana. Sramite se Kaštelani. Sramite se Sućurani. To su vaši izabrani predstavnici u mjesnom odboru napravili. Ukoliko ne ispravite tu nepravdu sramota neka bude dovijeka na vašem imenu. Kada je trebalo položiti svoj život na oltar Domovine tada se nije pitalo tko pripada kojoj stranci. Tada Hrvati nisu imali ništa protiv da Srbi idu ispred njih kao diverzanti Hrvatske vojske, izviđači ili slično (…) I tada su počele „seoske priče“, a među glavnim pričama vrti se ona o njegovom porijeklu i činjenici da se radi o momku iz Banja Luke, koji je u Sućurac došao kratko kod majčine obitelji.“
Znači, naš Loran, Banjalučanin, protjeran iz rođenog grada zato što je „Hrvat“ ili zato što su ga njegovi mrzitelji, i dojučerašnji školski drugovi i komšije doživljavali „Hrvatom“, strancem i neprijateljom – je poginuo kao hrvatski borac a nije mu ukazan dužni pijetet niti časna uspomena kao kaštelanskom i hrvatskom borcu – jer pazite sada – nije rođen u Kaštelima, u Hrvatskoj, jer je došao iz Banje Luke, iz Bosanske Krajine, iz Bosne! Jer je stranac! Da ga nisu možda smatrali Srbinom, ili Vlajem, ili Bosancem, zato što je iz Banje Luke? Koliko moraš biti pomjeren i ograničen da i mrtve dijeliš po imenu i porijeklu, a sjećanja na njih cenzurišeš!? Neko tamo ga je smatrao manje vrijednim od nekog isto tako nesretnog Kaštelana, domorodca koji je svoje kosti ostavio kao i Loran po nekim pripizdinama prljavog rata. Njegov život, njegova izbjeglička sudbina, njegova odluka da ode da se bori za hrvatsku vojsku, za svoj možda novi dom, nikom ništa nije značila ni tada, a niti danas išta znači. Samo nacija i porijeklo je bitno – je li tako? Bez obzira gdje si – da li u Hrvatskoj, Srbiji ili mojoj Bosni.
Vi neljudi, male sitne duše, nacionalisti, svaki trezven čovjek će sa gorčinom konstatovati da vam je Loranovo ime i sudbina zapravo vaš autogol. Da više ne znate gdje udarate. Da ste u stanju i sada, kao i prije dvadesetpet i trideset godina, da gazite preko mrtvih samo da bi postigli svoje morbidne i gramzive ciljeve. Znate li vi koliko ovakve djece je uzalud dalo svoje živote za vaše perverzne nacionalističke ideje? Da li ste svjesni da vam te ideje i dan danas rade o glavi? Ne samo vašoj, nego i o glavama vaše djece!
Naše generacije koje su najviše izgubile zbog ovog rata dužne su svojoj djeci pružiti bolju i ljepšu budućnost, od one koja je sustigla naše bezbrižne predratne tinejdžerske dane!? Pitam se da li je moja generacija izvukla lekcije iz tragedije rata koji nas je sve osakatio bez obzira kako se zvali!? Koji nam je uništio mladost, snove, domove i budućnost, a sada prijeti da uništi i budućnost naše djece!
Juče, 9. maja, mi smo trebali slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Umjesto toga raspravljali smo o tome da li treba ili ne treba veličati „žrtve Blajburga“, među kojima su u najvećem broju bili ratni zločinci i pripadnici poražene ustaške, četničke i drugih fašističkih vojski koje su se povlačile i bježale od suda.
Zar ljudi nisu svjesni da niko ne može veličati nacionalizam i fašizam i reći da nastupa sa nekih moralnih pozicija!? Koliko Lorana mora izginuti, da bi shvatili pod kakvom smo čizmom fašizma punih 30 godina?!
Ne živim više na Balkanu, trebalo bi da me ovo ne dira, ali ne mogu. Jednostavno mi je puno toga oduzeto da bih ostala mirna i rukom odmahnula na nedužne žrtve ovog bunila koje traje punih 30 godina. Ne mogu i neću da se pomirim sa time da su svi isti na tom prokletom Balkanu. U moje ime i u ime mojih prijatelja koji ne broje ničija krvna zrnca, nego se sa ponosom i stavom bore protiv ovog ludila a još uvijek žive u tom Apsurdistanu, u ime moje familije i prijatelja koji izgubiše svoje domove i živote zbog vaših pomahnitalih ideja, imam samo jednu poruku: fašisti i nacionalisti želim vam brz nestanak za sva vremena!
U Zurich-u, 11. maja 2020. godine