Advokati iz Banjaluke Aleksandar Jokić i Jovana Kisin Zagajac predali su juče Ustavnom sudu RS Inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Krivičnog zakonika Republike Srpske.
U Inicijativi se ističe da je kleveta postojala u pravnom sistemu SFRJ, a nakon raspada postojala je i u sistemu Republike Srpske sve do dekriminalizacije klevete 2001. godine.
“Bitno je istaći da je tada u našem pravnom sistemu postojao institut privatne krivične tužbe. Posljedice pokretanja krivičnog postupka po privatnoj krivičnoj tužbi i pokretanja po službenoj dužnosti su drastično drugačije. kleveta je postojala u pravnom sistemu SFRJ, a nakon raspada postojala je i u sistemu Republike Srpske sve do dekriminalizacije klevete 2001. godine. Bitno je istaći da je tada u našem pravnom sistemu postojao institut privatne krivične tužbe. Posljedice pokretanja krivičnog postupka po privatnoj krivičnoj tužbi i pokretanja po službenoj dužnosti su drastično drugačije”, ističe se u tekstu Inciijative.
Praksa Evropskog suda za ljudska prava („ESLJP“) jasno je zauzela stav da se u ovakvim situacijama radi o institutu „prevelikog tereta“ odnosno da se radi o stavljanju prevelikog tereta na građanina pojedinca.
“Za djela koja nemaju elemente nasilja, kojima nije potrebno štititi širu društvenu zajednicu, poredak ili tjelesni integritet, imovinu, neopravdano je da ih vode javna tužilaštva po službenoj dužnosti, samo na osnovu prijedloga za gonjenje oštećenog. Oštećeni treba samo da podnese krivičnu prijavu i sve ostalo će uraditi tužilaštva. Nema troška ni takse. Sa druge strane, osumnjičeni/optuženi itekako imaju troškove jer sami organizuju svoju odbranu. Ovo je jednostavan primjer nejednakosti strana i pravni prikaz biblijske borbe Davida i Golijata”, dodaje se.
Ističe se da se upravo u ovome ogleda nejednakost strana i stavljanje prevelikog tereta osumnjičenom. “Zbog nečega što je izgovoreno ili napisano, čitav tužilački aparat, uključujući tu i policiju, bi trebalo da se okomi na usamljenog pojedinca. Pojedinca koga bi trebalo da štiti pretpostavka nevinosti”.
Dodaje se da nasuprot ovome prema postupku po privatnoj krivičnoj tužbi, a koji se zadržao u zemljama regiona od kojih su neke zadržale krivično djelo klevete, sukobljene strane su približno jednake.
“U tom postupku naspram sebe osumnjičeni pojedinac nema čitavu državu sa neograničenim resursima, nego se suočava sa pojedincem koji ga optužuje i svojim resursima finansira taj postupak. Privatno dobro (ugled i čast) fizičko lice treba samo da štiti, a ne da čitava država štiti ugled jednog lica”, napominje se.
Ističe se da u našem pravnom sistemu, odnosno krivičnom procesnom zakonodavstvu, ne postoji institut privatne krivične tužbe, a što je postojalo do 2003. godine.
“Iz ovog razloga se ne može i ne smije vući paralela sa ovim krivičnim djelom prije dekriminalizacije i sa ovim krivičnim djelom u drugim državama koje imaju privatnu tužbu, kao što je u Hrvatskoj.
POSLJEDICE PODIZANJA OPTUŽNICE
Samo podizanje optužnice po ovom novom zakonu nosi određene posljedice. Treba napomenuti da ove posljedice nisu postojale za privatne tužbe i ni sada ne postoje u zemljama gdje se taj sistem zadržao. Dakle ovo je vezano isključivo za optužnice po službenoj dužnosti, kakva je svaka optužnica u Republici Srpskoj.
“Te posljedice se, prije svega, ogledaju u činjenici da lice protiv koga je potvrđena optužnica, ne može više da dobije uvjerenje ‘o nevođenju krivičnog postupka’. Tačnije, riječ je o uvjerenju da protiv lica nije potvrđena optužnica po službenoj dužnosti (zato ovo nije bio problem kada je postojala privatna krivična tužba). Zašto je ovo bitno? Ovaj dokument je obavezan prilog mnogim formalnim zahtjevima. Prije svih, bitan je za izdavanje vize za putovanje, npr. u Veliku Britaniju ili Sjedinjene Američke Države (sloboda kretanja). Pored toga, bitan prilog je kada se konkuriše za posao u javnoj službi (pravo na rad i zaposlenje). Jednako je bitan dokument kod učešća u javnim nabavkama, tenderima, projektima i svim vidovima participacije za sredstva ili poslove koji se dodjeljuju (pravo zaposlenja i pravo na imovinu). Na kraju, budući da optuženi mogu biti i lica koji nisu državljani RS/BiH, ovaj dokument je neophodan za dobijanje radne dozvole i dozvole za boravak, pa stranci protiv kojih se vode postupci u RS moraju da napuste državu bez obzira da li ovdje imaju porodicu, imovinu ili imaju svoja pravna lica- autorima inicijative lično poznati ovakvi slučajevi (sloboda kretanja, pravo na rad, pravo na imovinu)”, dodaje se.
Ovo su samo primjeri posljedica koje lice ima samo zato što se protiv njega vodi krivični postupak po službenoj dužnosti.
“Jasno je da ovo nisu sankcije u pravnom smislu, ali iz ugla pojedinca koji ovdje živi i radi, ove posljedice su daleko gore od novčane kazne. Govorimo o periodu od nekoliko godina, u prosjeku pet (5) koliko treba do pravosnažnog okončanja postupka. To znači da će lica protiv kojih stupe na snagu ove optužnice pet godina biti građani drugog reda. I to sve zbog verbalnog delikta”, ističe se i dodaje se da zbog izrečenog stava ili mišljenja, lice može godinama biti onemogućeno da se kreće, da radi ili privređuje ili, što je možda i najgore, biće prisiljeno da napusti RS jer neće moći dobiti dozvolu boravka.
ŠTA PIŠE U USTAVU RS?
Član 25. Ustava Republike Srpske propisuje:
„Zajamčena je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja.“
Član 26. Ustava Republike Srpske propisuje sljedeće:
„Zajamčena je sloboda štampe i drugih sredstava javnog obavještavanja.
….
Cenzura štampe i drugih vidova javnog obavještavanja je zabranjena.
Sredstva javnog obavještavanja dužna su da blagovremeno, istinito i objektivno obavještavaju javnost.
Jamči se pravo na ispravku neistinitog obavještavanja kojim se povređuje nečije pravo ili na zakonu zasnovani interes, kao i pravo na naknadu štete nastale po tom osnovu.“
“Iz ovih odredaba Ustava Republike Srpske jasna je intencija ustavopisca da zaštiti slobodu izražavanja i slobodu štampe kao nerazdvojne slobode imanentne demokratskim društvima. Jasno je da je svako pravo i sloboda ograničeno, što se ovdje jasno naglašava u članu 26. garantujući pravo na naknadu štete nastale usljed neistinitog obavještavanja kojim se povređuje nečije pravo”, ističe se u Inicijativi.
Dodaje se da kleveta teoretski može biti krivično djelo u sistemima koji poznaju privatnu krivičnu tužbu, koja ne povlači posljedice po optuženog samim vođenjem postupka, što trenutno nije naš sistem.
“Vrlo je jednostavno. Iz ugla osnovnih ljudskih prava, kao i iz ugla vladavine prava, nije ni približno slično da li se sloboda izražavanja i sloboda štampe ograničavaju privatnom tužbom ili optužnicom po službenoj dužnosti”, napominje se.
Činjenica da je za krivično djelo propisana novčana kazna, ne znači da se za ovo djelo ne može izdržavati zatvorska kazna. Naime, institut supletornog zatvora nije isključen za ova djela što je direktno suprotno svim preporukama i stavovima. Kada kazna zatvora vreba, sloboda izražavanja i mišljenja se skrivaju. To je plastičan prikaz efekata koje ovakve odredbe imaju po slobodu mišljenja i slobodu štampe.