“Trivićeva podnijela krivičnu prijavu protiv Stanivukovića”, “SIPA češlja Miličevića”, “Dodik tužio Šmita”, “Vukanović tužio Dodika”, “Nešić tužio Vukanovića”, “Senka nožica tužila Nešića”….
Ovo su samo neki od naslova koji su u proteklih godinu ili dvije punili medijski prostor, a u kojima su glavni akteri političari koji tuže ili su tuženi.
Neki od političara imaju toliko prijava da im više ne znaju ni broj, ali ako tražite podatak koliko njih je do sada osuđeno na osnovu tih istih krivičnih prijava, odgovor će vas vjerovatno razočarati
Prijave mahom završe u “kanti za otpatke” ili se odbiju kao neosnovane, a javnost u međuvremenu zaboravi i da se ikada pričalo o tome.
Primjera je u nedogled, a krivične prijave su do te mjere obezvrijeđene da čak ni vijest o tome da je neki političar osumnjičen za nešto više ne izaziva pažnju javnosti.
Ako i izazove, onda je to tek toliko da bi navijali za ovu ili onu stranu. Pa se tako dio javnosti odmah svrsta uz prijavljenog političara dajući mu podršku jer jer eto žrtva suprotnog tabora, dok drugi dio javnosti odmah kaže “dršte lopova”, iako ni jedni ni drugi nemaju pojma ni šta je napisano u krivičnoj prijavi niti ih zanima.
Krivične prijave ozbiljno ne shvataju ni sami političari.
– Trebalo bi možda da dodam još nešto da ojačam tu njegovu tužbu – istakao je jednom prilikom Milorad Dodik nakon što je član Predsjedništva BiH, Željko Komšić najavio krivičnu prijavu protiv njega.
Slični komentari mogu se čuti i od građana, pa se postavlja pitanje čemu uopšte služe krivične prijave?
Da li oni koji podnose krivične prijave zaista posjeduju dokaze o sumnjivim rabotama prijavljenog ili one služe samo za politička potkusurivanja i zamajavanje javnosti?
Više prijava veća popularnost
Politički analitičari smatraju da krivične prijave koje političari podnose jedni protiv drugih uglavnom služe za međusobna potkusurivanja.
Međutim, kako dodaju, time uopšte ne postižu željeni cilj već još samo više podižu popularnost prijavljenog političara.
Sa ovim je saglasan i sociolog Vladimir Vasić koji kaže da osnovno načelo demokratije jeste da svako bude biran i da bira, a u ovom slučaju svako može da se optuži i da bude optužen.
To je, ističe on, nešto što je normalno u demokratskom i savremenom društvu.
Vasić napominje da je posezanje za krivičnim prijavama posebno vidljivo u predizbornoj godini, kao što je ova.
– Jasno je da je uglavnom riječ o pokušaju da se “eliminiše” protivnik. Trebalo bi da oni koji pretenduju na ozbiljne pozicije u društvu vode računa da za svoje sitne političke igre ne koriste zvanične institucije, u ovom slučaju institucije pravosuđa, ukoliko nisu sto odsto sigurni da su njihove optužbe temeljene na pravu i pravdi – ističe Vasić.
On dodaje da je očito da u izbornoj godini cilj opravdava sredstvo i da će takvih slučajeva biti i u buduće.
Političari će, kaže Vasić, na sve moguće načine pokušavati da dođu do svojih ciljeva.
– Međutim, postavlja se i nameće iskreno i otvoreno pitanje da li će ikad ponuditi nešto biračima od čega će oni imati koristi, a ne da iz godine u godine slušamo i gledamo njihove međusobne svađe i nešto što ne služi nikome na čast – smatra Vasić.
On dodaje da su “prepucavanje krivičnim prijavama” nije ništa nego jedna vrsta marketinga od kojeg obični građani nemaju apsolutno nikakve koristi.
– To govori o njihovoj pogrešnoj političkoj borbi i načinu na koji pokušavaju da dođu do birača. To je pročitana knjiga – zaključuje Vasić.