Budite se jednog lijepog ljetnjeg dana u banjalučkom naselju Mejdan i vidite nešto čudno. Bolje reći, ne vidite. Fali vam Sunce. Neko ili nešto ogromno zaklanja i Sunce i vama do tada poznati pejzaž. Izađete na terasu i u čudu ugledate novu zgradu koja je tu nikla, gotovo preko noći. Pitate se da li još sanjate, ali na vašu veliku žalost budni ste i sve što ćete ostatak života gledati sa balkona jeste betonsko čudovište na par metara od vas.
Primjer drugi. Dječije igralište u naselju Centar u Banjaluci, prije par dana okupirali su bageri i druge radne mašine, sa željom, a bogme i naredbom gradonačelnika Dragoljuba Davidovića, da ga pretvore u još jednu parking-zonu. Tako će grad pokušati zakrpiti bušan budžet, a djeca će ostati bez igrališta. Ironično, za ovakvo stanje, gradonačelnik je optužio stanare lokalnih zgrada, koji po njemu ni sami ne znaju šta hoće, a djeci je saopštio kako se, zapravo, do sada nisu igrali na dječijem igralištu nego na ,,nefunkcionalnom prostoru“.
Zašto se ovakve stvari dešavaju? Na prvu, svi će se složiti da je riječ o samovolji vlasti, o bahatosti izvođača radova koji su u dosluhu sa tim istim lokalnim vlastima, o odsustvu bilo kakve komunikacije između predstavnika vlasti i lokalnog stanovništva. I bićemo, djelomično, u pravu.
Ali postoji jedan mehanizam, jedan link, jedna karika koja vrlo lako može biti primijenjena, ai koja može spriječiti ili izmijeniti situacije navedene na početku teksta. Riječ je o vidu participativne demokratije u mikrosredini – javnoj raspravi.
Definicija
U biti, javna rasprava je mehanizam putem kojeg predstavnici (u ovom slučaju lokalne) vlasti dolaze do informacija, stručnih mišljenja i alternativnih stavova u vezi sa predloženim npr. arhitektonskim rješenjem, izvedbom, zakonom, amandmanom, nacrtom i sl. Koristi se kako bi se predstavnici izvršne vlasti i lokalno stanovništvo informisali o eventualnim posljedicama predloženih promjena. Još jedna karakteristika javne rasprave jeste da građani, stručna lica i predstavnici vlasti na taj način mogu naći bolja i učinkovitija rješenja.
Iz svega navedenog uočljivo je trojstvo: lokalna vlast-stručna zajednica-stanovništvo. Ovo trojstvo bi na lokalnom nivou moralo predstavljati bit i srž paticipativne-direktne demokratije, koja vodi do harmoničnog života pojedinca u zajednici.
Nažalost, najčešće nije tako. Zašto?
Lako je vidjeti kako u procesu javne rasprave jedna od karika, a to je stanovništvo, najčešće, ne učestvuje. Razlozi su dvojaki i njih ćemo podrobnije opisati.
Indolentnost stanovništva je čest, ali ne i najčešći razlog zbog kojeg pojedinac ne učestvuje u bilo kakvom obliku javne rasprave. Najčešće se ljudi, npr. etažni vlasnici, ili prećutno slažu sa odlukama lokalne vlasti ili ne nalaze za shodno da posjete javne rasprave i tako sagledaju pitanja i probleme koji se tiču upravo njih. Ali, kao što je rečeno, ovo je rjeđi slučaj.
Najčešći razlog zbog koga građani ne učestvuju u javnim raspravama je izrazita netransparentost lokalne vlasti. Predstavnici vlasti ne samo da ne obavještavaju građane o terminu i mjestu održavanja rasprave, nego i jako često izbjegavaju ovu zakonsku obavezu. A, kada moraju da zakažu raspravu, onda to građani mogu saznati ili na relativno slabo posjećenim web portalima ili u slabo čitanim lokalnim novinama.
Najbolji primjer je upravo slučaj izgradnje parkinga sa početka priče. O javnoj raspravi, građani su mogli saznati ili na sajtu grada, ali naravno ne na naslovnoj strani, ili iz sitno kucane obavijesti u jednom od slabije čitanih dnevnih listova.
Zapitajmo se sada koliko uopšte građana posjeduje internet, pa koji broj od tih građana je upravo otišao na jednu od podstranica oficijelnog gradskog portala i saznao za javnu raspravu. Takođe, upitno je koliko je stanara okolnog dječijeg igrališta otvorilo baš taj dan taj dnevni list i pročitalo baš taj poziv za javnu raspravu.
Složićete se da niko, ili gotovo niko, nije saznao za javnu raspravu. Sa druge strane, ovo je, da ironija bude veća, pozitivan primjer. Jer postojao je kakav-takav zakonski okvir za održavanje javne rasprave. To što za istu niko nije znao, očigledno previše ne pogađa lokalnu vlast.
I ponovo se vraćamo u vrzino kolo (ne)održavanja javnih rasprava.
(Ne)znanje o sopstvenim pravima
Međutim, koliko god krivili lokalnu vlast, građani su ti koji moraju pokazati interesovanje, ako ništa, o svojim pravima. Oni bi morali znati put od npr. odluke etažnih vlasnika o nekoj stvari, preko javnog zbora, do poziva na javnu raspravu.
Upravo zato, važno je napraviti distinkciju između javnih rasprava i javnih zborova i naglasiti pravne i tehničke razlike među njima, naročito u našim lokalnim zajednicama, gdje ova dva pojma lako mogu izazvati zabunu.
Uglavnom, osnovna razlika između javnih rasprava i javnih zborova leži u zakonskoj odgovornosti. U (lokalnoj) sredini u kojoj se provode javne rasprave postoji zakonska obveza da se one održe kada se razmatraju određena pitanja. Međutim, lokalna vlast nema zakonsku obvezu da održava javne zborove, iako se oni mogu organizovati na sličan način.
Dakle, javna rasprava može biti održana samo kada tako odluči izvršna vlast, dok pripadnici civilnog društva mogu organizovati i održavati javni zbor kada god to žele.
Zašto je ovo toliko bitno? Pa, zato što građani ne mogu oraganizovati na svoju ruku javnu raspravu, ali mogu organizovati javni zbor, koji vlast ne može ignorisati i koji je polazna tačka za pokretanje javne rasprave.
Da to pokušamo ilustrovati primjerom. Recimo da su stanari održali javni zbor na kojem su se usaglasili da se ne može uništavati dječije igralište u centru Banjaluke, onda bi to bila dobra platforma za javnu raspravu. Ovako, vlast je iskoristila nepoznavanje prava pojedinaca i malih društvenih grupa, napravila formalnu javnu raspravu i donijela odluku o gradnji parkinga.
U svakoj razvijenoj zemlji ovakav scenario bi bio nemoguć, ne zbog pravnih zapreka, nego zato što se mikrozajednice pitaju šta će i kako će se raditi ispred njihovih vrata.
Pravno govoreći, pitaju se i kod nas, ali iz nezanja ne koriste to svoje pravo. Sa druge stane, upravo građansko nepoznavanje ličnih prava ostavlja prostor u kojem lokalna vlast, zajedno sa tajkunima, građevinskom mafijom, moćnicima i političarima, može raditi šta hoće i kad hoće.
Prednosti participacije građana u donošenju odluka
Upravo zbog navedenih primjera nepraktikovanja direktne demokratije od strane građana, potrebno je ukazati na sve prednosti učešća građana u donošenju odluka na lokalnom nivou i koliko je to zapravo bitan proces.
-Angažovanje javnosti u procesu odlučivanja bitno je za poboljšanje odnosa između građana i javnih tijela vlasti; osiguranje transparentnosti procesa donošenja zakona i odgovornosti prema javnosti i sve veće svijesti građana, kao i za upoznavanje bitnih političkih i zakonodavnih procesa.
-Iako učestvovanje javnosti predstavlja ključnu sponu demokratskog procesa, ono je, međutim, i jedan fluidan koncept, a njegova djelotvornost varira zavisno o kontekstu utvrđivanja politike. Ustvari, kako i kada su građani uključeni u zakonodavni proces zavisi od doga kako je u demokratiji zamišljena uloga “građanina” i “vlasti”.
Ovdje ćemo navesti nekoliko modela i odnosa građanin-vlast:
– Prema upravljačkom modelu, građani svojim izabranim predstavnicima daju povjerenje da prepoznaju najbolji interes javnosti i da djeluju u njihovo ime. Na učešće javnosti gleda se negativno, s obzirom da ono otvara vrata pojedincima i interesnim grupama da se ponašaju u skladu sa svojim ličnim interesima.
– Zagovornici pluralističke perspektive na vlast gledaju kao na “sudiju” među raznim interesnim grupama; učešće javnosti je instrument putem kog te grupe promovišu “vlastita pitanja”.
-Građanska perspektiva pretpostavlja da demokratija zahtijeva direktno učešće građana u procesima odlučivanja i da će to učešće polučiti bolje zakone i politiku.
Dakle, minimum pravnog znanja, u ovom slučaju znanja o javnim raspravama, ima nesagledivo velike i pozitivne posljedice za pojedinca. I što je najinteresantnije, ovo znanje može dobro doći i lokalnoj vlasti. A evo i kako:
-Politika koja uvažava stavove javnosti na kraju ima veći legitimitet i omogućava vlasti da zadobije povjerenje građana;
– Tehnokratija, ili vladavina stručnjaka, nije često kompatibilna sa demokratskim idealima i zato se glas građana treba čuti prilikom donošenja zakona, koji se odnose na njih;
-Poticanje učešća javnosti može vremenom proizvesti kulturu participacije građana, koja opet dovodi do sve većih zahtjeva za odgovornost vlasti prema javnosti i transparentnost.
-I što je najvažnije za naše područje, vremenom dolazi do iskorjenjivanja apatije kod građana, što trenutno predstavlja najveći problem.
,,Rupe“ u javnim raspravama
Kada smo već definisali šta je javna rasprava, kako doći do nje i koliko je ona korisna, trebali bi znati i neke zamke koje po pravilu vlast postavlja pred građane na istim.
-Mnogi predstavnici lokalne vlasti organizuju javne rasprave, na kojima se “razgovara” o aspektima prijedloga zakona koji su, ustvari, prethodno usaglašeni. Na taj način, vlast osigurava legitimitet odlukama koje su već donesene. Ovo je u slučaju banjalučke lokalne vlasti gotovo pravilo.
-Kritičari obično tvrde da javne rasprave ne omogućavaju diskusiju: dijalog između javnosti i vlasti. Taj dijalog, i ako postoji, često je minimalan, a vrijeme koje se stavi na raspolaganje za pitanja ili komentare javnosti nedovoljno je kako bi diskusija bila kvalitetna. S obzirom da predstavnici vlasti obično pozivaju stručnjake da pruže podršku određenim stavovima, time se ostavlja utisak da se vrlo malo “uključuju”stavovi i sugestije javnosti.
– Često učesnici javnih rasrava privlače nereprezentativan uzorak društva, uglavnom moćne aktere, koji imaju ekonomski ili politički interes za ishod rasprave. Takvi su akteri već dobro organizovani i možda već posjeduju, po njih korisne, lobističke veze s određenim političkim strankama ili pojedincima. Bez pretjerivanja, u našim sredinama na lokalnom nivou, ovo su gotovo jedini učesnici javnih rasprava.
-Javne rasprave, ako nisu odgovarajuće organizovane, često se mogu pretvoriti u međupartijske obračune. I ovo je, nažalost, jedno od pravila javnih rasprava kod nas.
– I možda najjači argument protiv održavanja javnih rasprava jeste taj da ljudi u našoj sredini imaju a priori stav da javna rasprava neće dovesti do rješenja bilo kakvog problema. Nažalost, u praksi je ova teza višestuko dokazana.
Ipak DA javnim raspravama
I poslije svega, dalo bi se zaključiti kako je javna rasprava na papiru dobar oblik direktne demokratije, ali da u stvarnosti predstavlja nemoguću i jalovu misiju.
Pa ipak, nije tako.
I građani i vlast imaju korist od procesa razmjene informacija. Javne rasprave omogućavaju eksponentima vlasti da predoče prijedloge određenih odluka građanstvu na služben i organizovan način i omogući proces ocjene podrške, odnosno protivljenja javnosti, prijedlogu odluke.
Predočene informacije, takođe, omogućavaju građanima da donesu odluke o korisnosti zakona na temelju informacija i da aktivno učestvuju u zakonodavnoj proceduri.
Uključivanje javnosti u proces razmjene informacija i mišljenja ide u prilog davanju legitimiteta zakonodavnoj proceduri.
Vlast je poodavno shvatila korisnost javnih rasprava. Javne rasprave, na neki način, zakonski amnestiraju vlast od katastrofalnih pogrešaka na terenu.
Upravo zbog toga, pojedinac-građanin mora uzeti aktivno učešće ,,sa druge strane“ i raditi u korist sebe i svoje zajednice preventivno, kreativno i na dobrobit svojih komšija.
Međutim, možda je najvrednije u javnim raspravama to što se pojedinac osjeća korisnim i učinkovitim u donošenju vitalnih odluka po njega i njegovu užu sredinu. A to je odistinski početak demokratske participacije pojedinca. I to je ta famozna direktna demokratija, gdje je pojedinac odgovoran i gdje se za sebe i svoju okolinu pita svaki dan, a ne samo za vrijeme izbora.
Tako ćemo, nadajmo se, u budućnosti stvoriti pojedinca koji će reći – da, JA i moje komšije smo zaslužni što postoji dječije igralište, da, MI smo spriječili bespravnu izgradnju u dvorištu….
Jedino sistemsko edukovanje pojedinca i ukazivanje na njegova prava mogu dovesti do toga da će početak ovog teksta biti neka mrska daleka prošlost, a kraj demokratski ustrojena sadašnjost.