I posle svih sukoba i nereda, Kosovo je i dalje onaj isti deo bivše Jugoslavije odakle dolaze ružne i opasne vesti u obliku barikada. Slušamo vesti o bezimenim ljudima koji nestaju i ginu samo pod oznakom Srbin ili Albanac.
Možda je Kosovo ne samo kazan što vri i iz kojeg vatra pirka dirajući nerve po celom regionu, već i naše najčistije ogledalo u čijem stvaranju svi sudelujemo. Zar nisu podignute barikade i strah sa obe strane barikada svakodnevni pokretači ovdašnjih prolaznika? Barikade su stalno u glavi postjugoslovenskog čoveka. Barikade su svuda podignute i mi se pravimo ludi dok se fizički ne ukažu, a kada se ukažu oslobođenje i tada skroz poludimo. Dijalog zbog barikada o kojem se naklapa je predstava sa poznatim ishodom nerazumevanja i nerazumljivosti jer potrebno je razgovorati o barikadama što su stalno u ovdašnjim glavama, a ne samo o konačnoj, fizičkoj obelodanjeosti. Kakav bi to dug dijalog bio, sa mnoštvom monologa, kada bi Srbin progovorio o Albancu i obratno, te kada bi Srbi i Albanci progovorili o sebi… Možda bi tada na tren progovorili o sebi kao o ljudima, a ne samo kao o etničim oznakama. No, ta je predstava, kažu, zamorna i folirantska. To je truli kosmopolitizam. Ižvakani, neiskreni humanizam. Prava gnjavaža. Barikade su prave. One nisu lažne. Osećah ih. Bodljikava žica para telo. Barikade imaju svoju svrhu. Svoje naručioce, podržavaoce i korisnike.
Zid se može srušiti i barikada se može skloniti samo na pozorišnoj sceni, tvrde tzv. realisti. U stvarnom svetu, sa viškom gorke stvarnosti, barikade su melem za preplašene, izgubljene i napuštene ljude kojima se igraju kao sa kusurom koji niko neće i svako hoće. Tamo preko zida što nas štiti, vele pobornici barikada, tamo je protivnik što puca i mrzi. Protivnik veli isto sa svoje strane plota. Neka živi, živi zid. Ili kako to sroči u političku misao Vuk Drašković, bivši šef srpske diplomatije: Podeliti Kosovo i sagraditi zid između Srba i Albanaca.
Šta bi jadni srpski narod na Kosovu da i toga nema, misli tako jadni srpski narod gledajući vesti režimske televizije (stalno se nazivajući jadnim i narodom), ne shvatajući da svaki zid u međuljudskim odnosima ima samo jedno porazno značenje i da on ne može i ne sme biti sam sebi svrha i cij, i da ko god vam tvrdi drugačije laže vas i vara na najgnusniji način.
I dok je na Kosovu barikada napravljena i zacementirana da navodno odbrani jedne ljude od drugih ljudi, ovde kod nas mnogi kao da potajno uživaju u činjenici da su tu negde u blizini zidovi jer to potvđuje onu pretežnu misao koja se ovde u politici nametnula: mi, koji smo jedno, ne možemo s njima, koji su drugo, i to će se uvijek tako ispostaviti!
Ta je tvrdnja bezobrazno lako dokaziva jer postoji toliko trudbenika, svesnih i nesvesnih, što svaki dan rade na održanju iskazane tvrdnje.
I u Bosni i Hercegovini, vazdušnim zidovima odeljenoj danas, nekoć ispresecanoj barikadama po glavnom gradu, Kosovo je značenje od kojeg se pravi zid, podela na jedne i druge. Jasna, gruba i utvrđena podela. Bedem kojem leđa čuvaju nesrećnici sa obe strane.
Sa ove strane, sa koje ja tobože gledam, leđa se čuvaju natpisima kao što je: kosovo je srbija, kosovo je srce srbije i tako dalje i tako slično do uvek iste pesničke nekreativnosti.
Namerno sam napisao parole malim slovima da im oduzmem bar malo stvorene bitnosti i kurčevitosti infantilnog muškog sveta što je sebe utkao u parole našeg duhovnog totalitarizma. Moj mali doprinos spuštanju usijanja iliti napaljenosti zbog toga što se negde ljudi mrze i biju.
Kosovo je ovde u Srpskoj visoko podignuti zid preko kojeg ćemo se pogledati istim prezrivim pogledom sa Bošnjacima i Hrvatima, ali Kosovo je ovde i sredstvo za mobilizaciju. Kosovo je naprosto u Srpskoj reč i pojam spram kojeg se iskazuje povišeni pijetet u vidu tišine, naklonosti i razumevanja kao da je u pitanju umrli bližnji od kojeg vam je zavislila sudbina. A mnogima se ovde i čini da naša sudbina zavisi od kilometrima dalekog Kosova. Logika je jednostavna, jer logika je kanda jednostavna, probiju li ti Albanci barikade eto njih u Sandžaku, a onda ih eto i u Bosni, a kada se spoje sa ovima našima jadni mi. Dakle, jednostavnom logikom i nabijenim, javno iskazanim osećanjima (u kojim smo mi zanevek mi, i to jadni mi) Kosovo je molitva što se s ove strane Drine tiho izgovara, ali o kojoj se nesnošljivo često govori. Na pesničkim večerama, u pijanim društvima, na političkim mitinzima, na kućnim savetima…
A šta je Kosovo Srpskoj? Sve je jednoč rekao srednoškolac kojeg je novinarka režimske televizije u vreme nereda posle proglašenja nezavisnosti Kosova priupitala u sred Banjaluke, onako nevino i glupavo, nesvesna kakvu će paradigmu u jednoj izjavi dobiti:
-A šta je za tebe Kosovo?
Zajapureni klinac, obodren masom, drugovima, zastavama, suncem, lepim danom bez školskih časova, veselo je odgovorio:
– Mislim, za mene je Kosovo, mislim, ono, mislim, to je za mene sve na svijetu!
I nakon što sam vam sada prepričao taj odgovor koji pamtim mislio sam da će mi biti više smešan. Ali nije mi smešno uopšte. Neću vam objašnjavati prostu simptomatičnost ove paradigmatične izjave srednjoškolca koji besedi o Kosovu u Banjaluci na nekakvim prosvedima jer se oni tamo odvajaju, a on se kao ne slaže s njima jer njemu je to sve na svetu. Mislio sam da će mi biti smešno kada ovo ispišem, ali stvarno nije.
Samo suvi osećaj tuge što se ne oseća jer su ubedili srednjoškolca u Banjaluci da mu je sve na svetu baš Kosovo. Ako je i od srpskog Jerusalima, previše je. U godinama podivljalih hormona podvaljivati klincima da ih trebaju ložiti svetinje, i to zapaljene svetinje, krajnje je pervezno, tj. krajnje je podmuklo, tj. krajenje je pametno gledano iz onog ugla koji ovde određuju rasplet događaja i raspon doživljaja.
Svetinje gore, neko ih pali, klinac voli svetinje, klincu iz daleke Banjaluke je svetinja, mislim ono, mislim ovo, sve na svetu, a kad je neko ruši, mislim ovo, mislim ono, klinca uputiti njegovim vlastitim ubrzanim korakom na bojište ili ga bar držati u spremnoj pripravnosti. Iskoristiti njegovo telo i pomamnu čulnost mladosti da brani svetinju jer mladost je tupa, poslušna, a u tome već ima nečeg zločinačkog. Kao u romanu Pornografija Vitolda Gombroviča. Na mladima ne ostaje svet. Na mladim ostaju zločini. Odnosno, zločini se pripremaju da ih mladost izvrši dok bujaju tela i čula. Čista pornografija u našim društvenim i ličnim odnosima u režiji starih perverznjaka koji voajerski uživaju dok tela gore. Očitost sakrivena iza praznih rečenica i praznih pogleda zapaljenih čula.
kosovo im je sve na svijetu, zenice su im uvećane, pogled im je srećan.
I na kraju da se napravim malo lud. U celoj toj papazjaniji o Kosovu u urbanim stihovima klinaca kojima je ono sve na svetu nije mi jasno otkud je Kosovo Kosovo, a ne Kosmet kako ga podobno zovu pravoverni. Je li to pesnička sloboda? Ali otkud sloboda kada je Kosovo i Metohija sveti, strogi i, jakako, jedini naziv?
I nije mi još jasno zašto ovde svuda piše: kosovo je srbija! Pa, to je jasno. To je neupitno.To je tačna činjenična tvrdnja nas, poštovalaca međunarodnog prava u njegovoj čistoti jer Kosovo nema puno međunarodno priznanje baš kao i… (dopuni sam)
Za kraj malo učeničke doslednosti u prilog štovanja čistog međunarodnog prava jer tvrdnji da je Kosovo Srbija trebaju drugi primeri koji ukazuju na konzistentnost međunarodnog prava, stoga:
kosovo je Srbija. srpska je Bosna. I to sa ovim pravopisnim rešenjem. Bez uzvičnika, jer uzvičnik je suverenitet i teritorijalni integritet Srbije i Bosne i Hercegovine.