Kopanje rovova za listopadske izbor u Bosni i Hercegovini već je odavno počelo. Kopa se tiho, pod okriljima noći, a tu i tamo danje svjetlo prikaže bijes nervoznih, oznojenih kopača.
Dok neki mudro tempiraju izvlačenje svojih asova iz rukava, drugi pak već počinju na ofucane štrikove pod bh svodom kačiti nečija prljava rublja.
Uglavnom, pred glasačima u Bosni i Hercegovini je veselo razdoblje. Glasnogovornici i sastavljači priopćenja za javnost utrkuju se tko će sastaviti bolju i zvučniju rečenicu i tko će bolje skriti nešto između redaka tisućama puta prožvakanih rečenica.
Krivci su uvijek drugi. Oni koji optužuju uporno tvrde kako nisu imali priliku popraviti ono što su zabrljali drugi. Optuženi tvrde kako su njihove ruke čiste, ali kako ih je nesposobnost onih koji ih optužuju svezala, pa nisu mogli ispraviti ono zabrljano.
Kopači predizbornih rovova proučavaju najbolja mjesta za ukopati svoju mašineriju. Bojna polja se pripremaju, izvlače se dokumenti koji otkrivaju nesposobnost onih drugih, a s ogledala se brišu vlastite mrlje i ogledalo se dresira da kaže tko je najbolji u predizbornoj utrci. Nađe se netko i pametan, pa da objasni ulaštenim licima kako ne smiju pitati tko je najbolji na svijetu, jer su maratonci toliko dopingirani željom da ugnijezde stražnjicu u fotelji da bi trčali i do vrha svijeta.
Šavovi smiješno isheklane zemlje tiho se popuštaju, pa se počinje češati tamo gdje je najslabije spojeno i priča se vraća na početak šivanja, a svi odjednom u ruci imaju najbolju iglu. Samo što su konci u rukama drugih, pa se opet okreće priča o krivcima.
I dok se predizborni duhan žvače i pljuje drugima u lice, glasači u Bosni i Hercegovini nemaju izbora. Odavno je prestalo biti zabavno smijati se smišljenim optužbama i analizama da se isto priča svake dvije godine u predizbornim laktanjima.
Biračima je svejedno. Predizborni plakati ostat će neuklonjeni godinama nakon kićenja rasturenih gradova. Isto kao što će se optužbe skriti za neka nova obećanja, a obećanja ostati na praznim mahanjima s govornica.