Željko Komšić je završio Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu i School of Foreign Service na Univerzitetu Georgetown u Vašingtonu. Nakon rata, uključio se aktivno u politički život BiH. 2000. godine je izabran za načelnika općine Novo Sarajevo u Sarajevu, a 2001. godine postao je prvi ambasador BiH u Srbiji i Crnoj Gori. Na lokalnim izborima 2004. godine, direktnim glasanjem je izabran za još jedan mandat načelnika općine Novo Sarajevo, a na toj funkciji je ostao do oktobarskih izbora 2006. godine, kada je izabran za člana Predsjedništva BiH. Na oktobarskim izborima u BiH 2010. godine, sa 337 065 glasova, ponovo je izabran na poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Nakon objave prvih izbornih rezultata u noći izbora, iz štabova stranaka sa hrvatskim predznakom došla je oštra kritika rezultata i komentari o katastrofalnoj poziciji Hrvata u BiH, te najava političke borbe za treći entitet.
Najglasniji je u tome bio Dragan Čović, Predsjednik HDZ BiH: “Mi protiv Željka Komšića, kao osobe, nemamo ništa protiv, ali imamo protiv Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, jer je nedopustivo da u masi glasova koje je on dobio manje od 1,5 posto bude glasova nebošnjaka, što znači da on uistinu ne može biti legitiman predstavnik hrvatskog naroda”, kaže Čović.
Senad Avdić iz Slobodne Bosne je u svom prvom postizbornom komentaru napisao:
„Ne treba biti pametan da bi se skontalo da je Komšićevo biračko tijelo nehrvatsko. Neki kažu da su Komšića izabrali Bošnjaci, što može da stoji, ali ostanimo pri premisi da je hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabralo nehrvatsko biračko tijelo – Bošnjaci, Srbi, „Finci i Sejdić, i ostali“. Hrvatski puk je sa razlogom gnjevan, političke strukture koje artikuliraju „autentične“ nacionalne interese sa pravom bjesne na izbor Komšića za svog državnog poglavara. Generalno, to jeste demonstracija sile, ilustracija, pokazna vježba dominacije i sirove majorizacije nad jednim, još uvijek, konstitutivnim narodom – hrvatskim. Stoji, kano klisurina, činjenica da je izbor Komšića, a ne njegovih izbornih rivala Borjane Krišto, Martina Raguža, u Predsjedništvo BiH radikalno frustrirao hrvatski nacionalni korpus u ovoj zemlji.”
Izbor Željka Komšića se može nekom sviđati ili ne, ali je neosporno da Ustav u koji se kune ako ništa većina Srba u BiH ne nalazi ništa nelegalno u ovom izboru. Ako se ne promjeni Ustav, čitaj Dejton, Željko Komšić će pobjeđivati na izborima dok god bude želio da se kandiduje.
Pričati o tome koliko je to moralno u zemlji u kojoj moral i ljudskost već dugo ne stanuju je u najmanju ruku licemjerno.
Licemjerno je da političari Republike Srpske ohrabruju treći entitet i hrvatsku autonomiju, a da istovremeno duplo glasnije poručuju da ne pristaju da se takne bilo koje slovo Dejtona bez koga, jasno je, nema nikakve šanse za bilo kakve administrativne novine u BiH.
Licemjerno je i da Željko Komšić u svom obraćanju javnosti nakon izbora poruči da je izabran kao Predsjednik svih građana, iako mu je potpuno jasno da se kandidovao kao kandidat hrvatskog naroda za člana Predsjedništva BiH i da ako tu činjenicu negira, i sam negira svoju izbornu pobjedu.
Ono što je sigurno jeste da Željko Komšić nije kriv za loš položaj Hrvata u BiH koliko same stranke sa hrvatskim predznakom i njihovi koalicioni partneri iz srpskih i bošnjačkih partija u vlasti posljednjih 15-ak godina. Hrvatske stranke su radije birale vlast i lično bogaćenje nego jačanje kapaciteta naroda kom pripadaju.
Sa druge strane, Komšić u ovom trenutku jeste onaj neophodni politički kapital kojim će se hrvatske stranke razmetati narednih godina u insistiranju na trećem entitetu i tumačenju ugroženosti Hrvata u Federaciji BiH, ali, što je zanimljivo, ne i u Republici Srpskoj jer za ovdašnje Hrvate se već dugo ne zanimaju Zagreb, Mostar, Sarajevo, niti Banja Luka, tek poneki sveštenik entuzijasta kao što je to Franjo Komarica.
Crtež podliježe Zakonu o zaštiti autorskih prava. Distribucija bez saglasnosti uredništva magazina BUKA nije dozvoljena.
Autorica crteža : Nina Hadžić