Da je čovjek kojim slučajem pao u komu prije desetak dana, a danas se probudio, napriliku, u banjalučkom KBC-u, prvo bi mu bilo hladno. Grijanje ne radi. Onda bi mu bilo i memljivo, juče bila kiša, pa poplavilo-klasika. Primijetio bi naš junak da osim pokoje medicinske sestre, ljekara nema ni za lijeka. Otišli u Sloveniju. 11 u jednom danu.
Elem, da je taj isti čovjek ponešto politički osviješten, poslije povratka sa onog svijeta i grljenja sa bližnjim posegnuo bi za novinama. Tu bi saznao i da je sasvim prirodnim dogovorom Dodik-Lagumdžija, utabana staza za raspuštanje BiH tvorevine, tako bar tvrde mnogi. Pročitao bi zbunjeni povratnik iz kome, negdje otpozada novina, kako je i red čitati, da je Boris Dežulović dobitnik nagrade ,,Kočićevo pero“ u organizaciji Nikole Vukolića i njegove zadužbine Petar Kočić, a da je profesor Miodrag Živanović gost-analitičar na RTRS-u u emisiji Presing na temu ,,Podobnost ili sposobnost“.
Naravno, da poslije ovih istina, osviješteni grogi-pacijent može samo da posumnja u realnost oko sebe i da se udobno namjesti čekajući nove tripove i proizvode njegovog morfijumskog mozga. U neku ruku, lakše bi bilo takvom izmaštanom čovjeku u razdrnadanoj bolnici banjalučkoj nego onom jadniku koji nije imao privilegiju da ga nema desetak dana sa ove strane plota realnosti.
A, naš svagdašnji homo politicus, se osim ovih i ovakvih čudesa i udivljenja, naslušao još koječega u posljednjoj hefti i po. Saznao je da su perjanice istraživačkog novinarstva ,,Glas Srpske“ i ,,RTRS“ , koje ljudima u manjem entitetu objašnjavaju kako su nepotizam i korupcija zlo crno i osnovni amalgam iz koga je nastala sva bijeda u RS. Dakle, saznao bi da postoji bijeda.
Režimski mediji su se uhvatili ,,najcrnjih slučajeva“. Bave se ženama koje rade, muževima koji ih zapošljavaju, stipendijama za majke i kćerke, hipotetišu da li u državnim institucijama rade podobni ili poslušni i sve takve slične zamlate. Čini se da je najveći problem u RS desetak naštancanih diploma, nekoliko frajli i nesrećno uhvaćeno nečije kumče kao šalter-radnik. Vele i neki kolumnisti da je primjer nepotizma kćerka te i te, koja radi u toj i toj ustanovi, a ne recimo Dodikova kćerka koju svi znaju?!
Čudno je to i ujedno lijepo kod nas u Luksemburgu sa ovakvim problemima. Nemamo mi većih problema. Zviždućemo o nekoj demilitarizaciji BiH, nakurčeni smo na izbore u Americi, čekamo hoće li Dežulović prihvatiti nagradu, brojimo stranice i stranice zaludnih tekstova o novoj, najnovijoj političkoj osovini, koja će nas bez kardana izvući iz govana naših nasušnih.
Jer, trebalo je skuvati žabu. Naživo, dakako. Pa se tako podgrijava narod u loncu na i više nego pasterizovanih 70 stepeni, čekajući ključanje. A, naivne budalice, kakav i jeste ovdašnji puk, sve mu drago od toplote, pa jedva čega da posluže glavno jelo. Opet, naravski, ne sluteći da su oni to jelo.
Nego dok se tako presipa iz šupljeg u prazno, izdaje se Republika Srpska. Bukvalno. To vam piše na skoro svakom poslovnom prostoru od Banjaluke do Trebinja. Sa naglaskom na Banjaluku i Trebinje. Ono nešto malo radnjica, jada i čemera je pod katancem, pa se izdaju. A, za šta se izdaju? Za marke, eure, kupus, krompir, nešto drva..Za bilo šta da se preživi. A, vidjećete da Banjaluka, kako vele, grad sa približno 300 000 stanovnika ima desetak obućara. A, i šta će im više kad kokuzni narod kupuje čizme i patike kod Kineza za jednokratnu upotrebu. Međutim problem nastaje što i Kinezi panično bježe iz Banjaluke, pa i oni izdaju objekte. Elem, neće biti više ni Kineza da se sirotinja krpi.
Jebo sad 200 ljudi
I tako, opet, dok se luksemburišemo, sa izmađijanim problemima i dok nas kuvaju u pravim, nikad objavljenim i rečenim sranjima, prođe neprimijećeno vijest kako je u jednom danu 200 ljudi iz Fabrike glinice Birač otpušteno. Valjda je to nebitna informacija. Zapravo, slabo je i informacija, jer niko za nju nije čuo. A, nije ni mogao čuti od leleka nekoliko direktora dobojskih koji po SNSD-ovom nalogu moraju u opoziciju, pa će ostati bez svojih fotelja. Morao šef Dodik u dva dana dva puta u Doboj da smiri razmaženu političku djecu.
I ko šljivi 200 radnika Birača, kad po Banjaluci sve pište dvije-tri sekretarice i par nadridiplomaca, čije se stručne moći ,,ispituju“ u režimskim medijma.
,,Jebo sad 200 radnika“, da djelomično parafraziram Dežulovića i njegovu knjigu „Jebo sad hiljadu dinara“. A, kažu da su svi ljudi isti i da je ista vrijednost ljudskog života.
Lažu, more! Zamlaćuju vas sve. Eto, vidite ovih 200 iz Zvornika je broj, onako fin okrugao. Ovi potonji nadrealci i indijanci, njih, reći ćemo pedesetak su ljudi od krvi i mesa koji će se boriti za svoja ,,neotuđiva prava na posao“ pred sudom. Onda će ih sud vratiti na kupljena radnja mjesta, a poslodavac će im isplatiti odštetu za ,,pretrpljenu bol“. Taman da vrate kredit za posao. Ovih 200 iz Birača, mogu da traže kvalitetno drvo za vješanje, je NEMAJU od čega da žive, da hrane djecu i ostatak familije. Što se tiče njihovih prava-zaboli donji dio leđa cjelokupnu vrhušku RS. Jer treba razglabati o tome kako npr. Ministarstvo prosvjete i kulture RS ima 80 zaposlenih i kako je to od presudne važnosti za opstanak RS. Svi naizust moramo znati kako Ministarstvo finasija ima 182 uhljebljena čovjeka i čak 11 pomoćnika minstra. Kako će to sve nama pomoći nije mi posve jasno.
I sve tako..trla baba lan.
A, ti radniče zvornički, banjalučki trebinjski…znaš onu…lipši mago do zelene trave.
Nego, možda smo svi mi u komatozoidnom ludilu, možda sve ovo nije istina. Ali svaki put kad se uštinem da vidim, sanjam li, mene zaboli.
Od istog autora : Ministar otkrio:Studenti potiču korupciju, kopiraju udžbenike!