Živana je 1995. godine sa 37 godina morala da napusti svoj dom. Taj
dan joj je u potpunosti promijenio život, a posljedice toga živi i
osjeća i danas.
Živana kaže da sve osobe koje su prošle rat nose sa sobom posljedice.
„Nismo
mi bili ranjeni, ali izašli smo iz toga kao neki drugi ljudi. Kao što
nisam razumjela da nas neko progoni, tako nisam razumjela, a ne
razumijem ni dan danas, ni kada se drugi narodi progone. Ne želim ni
jednom svojoj izjavom da dam odobrenje bilo kojem zločinu koji se
dešavao u BiH. Uvijek sam protiv toga i protiv svake nesreće koju je i
jedan čovjek, bez obzira na vjeru i naciju, doživio. Naravno da nas ovaj
dan prije 25 godina promijenio. U momentu ostanete bez svega, niste
nigdje. Kada se čovjeku desi tako nešto, on ostane sam. Ljudi kažu
prihvatio nas je ovaj ili onaj, ali niko nas nije prihvatio. I da nam je
bilo prelijepo tu gdje smo došli, prekinut nam je život“, rekla je
Živana za BUKU.
Ona dodaje da čovjek nije biljka, a “i kupus kad
se presađuje, neki se primi, a neki ne”. Živana kaže da se ona “nije
primila”, ni u Beogradu, ni u Banjaluci.
„Meni su korijeni ostali
ovdje i moja želja za povratkom je bila izuzetno velika. Ja sam se već
1999. godine vratila u svoj grad, mada mi je kuća bila zauzeta. Dvije
godine prolazila sam pored svoje kuće, svakodnevno doživljavajući
čuđenje kako neko može da bude u mojoj kući, a ja prolazim pored nje. To
je nešto što ja ni danas ne mogu da razumijem. Tada je došlo do raspada
mnogih porodica. Mnogi ljudi su doživjeli lične tragedije, porodične
tragedije. U nekoj trci da preživimo, izgubili smo nešto osnovno,
izgubili smo možda nešto ljudsko“, ističe Živana i dodaje da se to
reflektuje i u prvom gradu povratka u BiH, Drvaru, kroz ponašanje ljudi i
ništa nije kao što je bilo.
„Bila sam u toj koloni kada je
izgorio žuti fićo, sjećam se žutog fiće i da je tu nastradala
četveročlana porodica. Ja sam bila sedmi auto od šlepera koji je
granatiran. Sjećam se da je muž legao na moju djecu i djecu moje sestre
da ih zaštiti. Mi se nismo imali sa čim zaštititi. To je bila kolona
tuge. Slaviti i likovati nad tom kolonom mogu samo neljudi. Ja ne znam
čemu slavlje, samo slavlje. Nespojivo mi je sa ljudskim umom da toliku
tragediju jednog naroda slavi drugi narod“, ističe Živana.
Prisjećajući se tragedije koju je doživjela, Živana kaže da su njene misli samo bile usmjerene na kuću i Drvar.
„Sve
mi je bilo teret. Čak su mi i sopstvena djeca postala teret. Nalazite
se u situaciju da djecu i roditelje morate izvući iz tih dešavanja. Ja
sam tada imala 37 godina, možda i nezrela i nedovoljno jaka da se sa
svim tim suočim. Moj prvi dolazak u Drvar bio je krijući se od ukućana,
niko od mojih nije znao da sam ja otišla u Drvar. To je nešto što vas je
vuklo. U Drvaru sam vidjela izuzetno zelenu travu i plavo nebo kao
nikad u životu. To je nešto što ja u životu nisam vidjela do tog prvog
dana u Drvaru. Nas četiri žene smo prve došle da vidimo svoj grad,
krijući se od svih. Da li je to bilo razumno u tom momentu, vjerovatno
nije. Svi mi osjećamo užasne posljedice zbog svega toga“, istakla je
Živana.
Ona kaže da je sa porodicom otišla u Beograd, ali da nije
htjela da živi u kući koju je neko napustio kao što je ona napustia
svoj dom.
„Kada sam počela raditi na zemunskoj pijaci, čovjek iz
Beograda rekao mi je: ‘Draga gospođo, šta smo mi dočekali? Mi mrzimo vas
što ste došli, smatramo da nam smetate. A vi mrzite nas što vam ne
pomognemo, a niti imamo mi odakle, niti vi imate gdje’. To mi je nešto
najživotnije što mi je neko rekao. Svi mi kažemo ‘majka Srbija’, ma,
ljudi moji, niko nas nije dočekao široke ruke. I danas se prave vicevi
na račun Drvarčana i Glamočaka tu u Banjaluci. Svaki grad je izgubio
svoju dušu. Nije Drvar što je bio, nije ni Banjaluka više što je bila,
nije ni Sarajevo više što je bilo“, kaže Živana.
Živana ističe da je jako važno suočiti se sa onim što se desilo da buduće generacije ne bi napravile iste greške.
„Važno
je govoriti istinu, a mi imamo tri istine. Dok god ne budemo imali
jednu istinu, nećemo ići naprijed. Tri su istine i svako ima svoju
istinu, a ja vidim jednu istinu, a to je da su sva tri naroda izuzetno
teško pogođena i da smo izgubili možda najviše ljudskosti“, kaže na
kraju razgovora Drvarčanka Živana Sabljić, koja u svom gradu živi i dan
danas.