Dok traju ratovi u
Ukrajini i Bliskom istoku, sve češće se pominje i bojazan da se novi sukob može
dogoditi i na Balkanu.
Tako smo mogli
čuti kako sredinom ovog mjeseca ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski govori
da bi Rusija mogla da stvori nove krize na Balkanu i u Moldaviji kako bi
skrenula pažnju svijeta s rata u Ukrajini.
Zabrinutost
Zelenskog podijelili su i zvaničnici Evropske unije, a i poslljednji izvještaj Vijeća Evrope navodi da
se Balkan nije uspio izboriti sa svojom nasilnom prošlošću, što bi moglo dovesti
do obnove sukoba u regiji.
Za to vrijeme, italijanski mediji pišu da na području
Balkana djeluje 20 terorističkih ćelija, a juče Zukan Helez, ministar odbrane
BiH izjavljuje da u istočnoj Bosni i Hercegovini i na području planine Maglić
postoje vojni kampovi za obuku.
Šta se dešava na Balkanu, da li ovdje djeluju
terorističke ćelije, postoje li kampovi za obuku, te prijete li nam novi ratovi, pitali smo stručnjaka za bezbjednost i univerzitetskog profesora Sandija Dizdarevića.
Na samom početku razgovora, Dizdarević kaže da Balkan nikada
nije ni izašao iz prošlost i to iz jednostavnog razloga – sve strane u BiH pružale su podršku „svojim“ ratnim zločincima, proglašavajući ih herojima,
sistemski su finansirale njihove odbrane, te učestvovale u nizu drugih radnji.
„Vijeće Evrope nije u BiH zadnjih godinu dana,
već zadnjih 30 godina, uključujući i brojne druge međunarodne organizacije koje
su imale svoju misiju. Sam opstanak takvih ideja koji je nedvojbeno primarno
uslovljen domaćim aktivizmom političkih elita potpomognut je propuštanjem
djelovanjem međunarodne zajednice“, jasan je Dizdarević, podsjećajući na nekoliko činjenica. Prva je da su svi „heroji“, odnosno ratni zločinci koji su bili optuženi, uživali medijsku podršku od strane njihovih političkih
subjekata i tako su stvarani mitovi odnosno heroji, a ne ratni zločinci. Nadalje,
njihove odbrane finansirane su čak iz proračuna unutar Bosne i Hercegovine. I
na kraju, samo negiranje, veličanje, pomaganje i drugi oblici inkriminisani su
tek nametnutom odlukom Visokog predstavnika u BiH.
„Jako je poražavajuća činjenica da smo ostali
zatočeni u vremenu. A realna opasnost od sukoba na području Zapadnog Balkana
ostaje uvijek, osobito ako se uzmu u obzir da se upravo na ovim prostorima
ukrštaju interesi velikih geostrateških sila, a posebno takav uticaj
intenziviran je nakon rata u Ukrajini, a sada i na Bliskom istoku“, zaključuje
Dizdarević.
Izjavu ministra odbrane BiH, i izjave slične njoj,
Dizdarević nikada nije želio komentarisati, jer su, kaže, izvan potreba za
davanje stručnih komentara: „Razlog ovakvog stava pronalazim u činjenici da
ovakve tvrdnje bilo kojeg političara u BiH ne treba shvatati ozbiljno. Da su
ovakve tvrdnje tačne, prije iznošenja u javnost od bilo kojeg političara,
trebaju biti predmet preispitivanja od strane relevantnih stručnih službi poput
Obavještajno sigurnosne agencije BiH, SIPA BiH, FUP, MUP RS, te kantonalnih
policijskih službi.“
Za informacije koje su osvanule u pojedinim
italijanskim medijima kao „informacija koja je došla iz italijanske
obavještajne službe”, kaže da je loše iskonstruisana hibridna operacija.
Formalno-pravno, dodaje, italijanska obavještajna služba važi za ozbiljnu
službu, koja je dio protuterorističke koalicije, čija članica je i Bosne i
Hercegovina.
„Da se radi o vjerodostojnom sadržajnom dijelu
informacija, kao i da je izvor italijanska obavještajna služba, takva informacija
bi trebala biti podijeljena unutar koalicije, pa i dostavljana na znanje i dalju
operacionalizaciju nadležnim obavještajnim i sigurnosnim strukturama u BiH. Takvu tvrdnju nisam vidio da je potvrđena od naših struktura sigurnosti.
Sadržajno, informacija je loše konstruisana, jer ukazuje kako zemlje Zapadnog
Balkana imaju problem sa terorizmom, aludirajući na one zemlje u kojima žive pripadnici
određenih naroda, što nema uporište. Bosna i Hercegovina nema ništa više, niti manje problem sa terorizmom nego bilo koja zemlja EU. Zapravo, mogli bismo kazati da sa posljednjim migracijama, unazad 5 godina, nemogućnosti da
utvrdimo identitet, eventualnu kriminogenezu migranata, a koji teže ka EU,
ostavlja se prostor sa sigurnosnog aspekta da je problem terorizma možda veći u
EU nego u zemljama Zapadnog Balkana. Ne zaboravimo činjenicu da je BiH zemlja koja je među prvima inkriminisala krivično djelo Učestvovanju na stranom
ratištu”, pojašnjava Dizdarević, dodajući da ono sa čim BiH ima problem jeste
radikalizacija, koja se odvija od 70-ih godina do danas, kroz različite vremenske
faze i na različite načine. To je fenomen s kojim se trebamo nositi, jasan je,
i poduzimati niz deradikalizirajućih mjera.
Na konstataciju da se i sama Evropa
radikalizuje, te da svjedočimo usponu radikalne desnice u brojnim državama, naš
sagovornik kaže da je to posljedica neadekvatnih mjera dugogodišnjih političkih
elita koje su bile na vlasti. Teško je, kaže, napraviti predikciju budućih
djelovanja i ponašanja, kao i kretanja, ali mišljenja je da u prvi mah ne treba
osuđivati, ali ni previše vjerovati, obzirom na neke od rigidnih stavova koji se
nedvojbeno kose sa temeljnim univerzalnim postulatima: „Početak raspada EU započeo je izlaskom Velike Britanije, iako to mnogi ne žele čak ni spominjati. Neke od članica EU imaju rigidne stavove u odnosu na većinu
članica, osobito kada se govori o migrantskoj krizi, ali i finansijskim okvirima,
stvaranju zajedničkih oružanih snaga i slično. Da li će doći do raspada EU ili
još veće hegemonije ostaje nam da vidimo. Globalni procesi odvijaju se veoma
dinamično, i koliko god imali u sadržajnom smislu negativnosti, neki društveni
fenomeni koji su produkt geopolitičkih procesa mogu učiniti da se zemlje EU još
više homogeniziraju“.