Multinacionalnih i multireligijskih sredina u svijetu ima napretek. Vrlo često, u našem narodu, preovladava mišljenje, kako smo mi jedna od rijetkih multinacionalnih i multireligijskih sredina, a to uopšte nije tačno. Time se dičimo i hvalimo pokazujući naše tri – četiri bogomolje u sto metara, zaboravljajući da se iz tih bogomolja često sije smrt, mržnja i netolerancija, da se čuju pozivi na linč, politički govori i laži. Mi smo sredina koja živi u ubjeđenju kako smo različiti, a ustvari smo potpuno isti. Govorimo istim jezikom, isto izgledamo, iste primitivne navike imamo, koristimo jednake fraze, jedemo istu ili vrlo sličnu hranu, a akcenti nam se manje razlikuju nego što se razlikuju australski i američki međusobno.
AMSTERDAM: Ali, nije svugdje tako. Recimo, u Amsterdamu trenutno živi samo 10% autohtonih Holanđana, koji nisu dobili državljanstvo nakon emigracije iz svojih 
zemalja porijekla, nego su taj grad naselili prije nekoliko stoljeća. Amsterdam, a uopšte i Holandiju, pored Holanđana, naseljavaju Turci, Marokanci, Kinezi, Indonežani, Bosanci, Srbi, Belgijanci, Surinamci, Nijemci i drugi. Većina njih, koji su se aklimatizovali, govori holandski i ponaša se srazmjerno trendovima u društvu, a to se pogotovo odnosi na druge generacije. Holandsko društvo je religijski jedno od najraznovrsnijih društava svijeta. Oko 45% građana se izjašnjava da su nereligiozni, oko 25% su protestanti, 17% katolici, 6% muslimani, a 7% su ostali, među kojima ima jevreja, baptista, budista, mormona, rastafarijanaca, konfučionista itd. Pritom u Holandiji vrlo rijetko ili skoro nikako nastaju međunacionalni sukobi. Kao primjer ću navesti Turčina Rašida, kojeg sam upoznao prilikom jedne političke konferencije. Čovjek kod kuće govori turski, jede isključivo tursku hranu, kupuje uglavnom kod Turaka (iako su vrlo često skuplji nego lanci supermarketa) i, pazite sad ovo, član je desničarske holandske partije. Kaže da mu je desničarska ideologija bliža nego ljevica, da je on Holanđanin koliko i Turčin i da toj zemlji treba zahvaliti za sve uspjehe svoje porodice, a bilo ih je mnogo; počeli su kao piljari, završili kao vlasnici cijelog kvarta. Rašid je magistrirao ekonomiju i trenutno vodi nekoliko poslova koje je naslijedio od oca. On kaže kako nikad nije imao problema jer je Turčin, pokušava uzeti najbolje iz obje kulture, ali se u Tursku nikad ne bi preselio. Voli otići u Istanbul, ali turistički, kaže da se ne bi mogao priviknuti na nesređeno društvo. Ipak, kaže da je porast neraspoloženja prema muslimanima vidan, otkako je ubijen režiser Theo Van Gogh, autor kontroverznog filma o islamu. «A opet, s druge strane, Holandija je zemlja u kojoj postoje zajedničke bogomolje, u kojoj tokom jednog dana možete čuti i do pedeset različitih jezika, te u kojoj me nikad niko nije pitao za vjeroispovijest,» Rašidove su riječi.
RELIGIJE: U Sjedinjenim Američkim Državama taj trend je još raznovrsniji, pa se vjerovatno ne može naći niti jedna nacija koja tamo nije prisutna. Francuska, Španija, Velika Britanija, Njemačka i druge zapadnoevropske zemlje, takođe vrve od međunacionalnih razlika. Makedonija ima oko dva miliona stanovnika, a od toga 64% Makedonaca, 25% Albanaca, 4% Turaka, po 1% Bošnjaka i Srba, te oko 5% ostalih. Religije variraju od srpskog i makedonskog pravoslavlja, islama, katoličanstva, do ateizma, koji je često prisutan kod građana iz mješovitih brakova.
Neke od balkanskih zemalja su imale konstantan problem suočavanja države i religije, iako za to nije uvijek bilo realne osnove. Makedonija je bila u sastavu Jugoslavije, pa danas možete čuti mnoge povike na jugoslovensko društvo kao ugnjetavačko, iako je to veliko pitanje. Albanija je desetinama godina živjela pod diktaturom Envera Hodže i bila je jedina oficijelno ateistička zemlja na svijetu. Zbog zloputrebe socijalizma, dešavalo se da se zabranjuju religiozne aktivnosti u Mađarskoj, Rumuniji, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Kini, Venecueli, pa i u Jugoslaviji, pod određenim uslovima. Ipak, kada pogledate bit svake religije i bit socijalizma, naći ćete mnogo više sličnosti nego razlika između te dvije pojave, pa ostaje nejasno kako ta dva pojma nisu našla zajednički interes. Ili je baš u tome kvaka, pa su socijalisti i vjernici zaratili?
Poseban su primjer afričke zemlje i one su dokaz kako ne vladaju samo kod nas plemena koja se drže jednog nacionalno – šovinističkog tora. Etničke skupine Hutu i Tutsi u Ruandi imale su strašan međusobni pokolj tokom devedesetih godina, u kojem je poginulo oko milion ljudi. Ono što je zajedničko ruandskim etničkim skupinama sa našim nacionalnim torovima je već pobrojano u prvom pasusu, s tim da Ruanđani čak pripadaju i istoj religiji, pa je samim tim njihov međusobni konflikt još manje razumljiv. Pozitivan primjer dolazi iz Gane, u kojoj živi preko 100 etničkih skupina i gdje nikad nisu zabilježeni sukobi između njih.
KIPAR: Na Kipru je podjela izvršena na vrlo odvratan način. Pored toga što je samo ostvro etnički podijeljeno, grčki Ciprioti sada ne dozvoljavaju ujedinjenje turskog dijela Kipra sa ostatkom ostrva. Time se svete za jednostrano proglašenje Turske Republike Sjeverni Kipar, koju je svojevremeno priznala samo Turska i jedna azerbejdžanska pokrajina.
Međunacionalni konflikti su ovdje sasvim uobičajena pojava, dok postoji i jedna od pozitivna priča, koja seže u 2003. godinu, kada su lokalni stanovnici spontano počeli prelaziti «Zelenu liniju», granicu koja je dijelila Nikoziju i nakon trideset godina su porušili barikade, bez ijednog političkog pritiska ili savjeta. Očigledno je ljudima došlo preko glave praviti se velikim Turcima ili velikim Grcima i odlučili su živjeti normalno. Trajno rješenje, nažalost, ni do danas nije postignuto, a veoma je zanimljivo da postoje određene teorije koje govore da su Ciprioti ustvari potpuno isti narod, te da autohtono ne pripadaju ni Grčkoj, ni Turskoj, nego da ih je podijelila upravo religija i utjecaj dvije najbliže države.
NAŠI JADI: U toku posljednje kampanje za hrvatske predsjedničke izbore, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić i još neki političari predstavljani su titoistima, dok 
su HDZ i desničarski kandidati važili za velike Hrvatine, tačnije predstavljani su nacionalistima, gledajući iz prizme suprotnog tabora. Istina je vjerovatno negdje između, pogotovo kada su dva kandidata ljevice ušla u drugi krug, to se može tvrditi. Jedan od njih je pokušao uzeti glasače HDZ-a, u čemu je i uspio, ali je previdio činjenicu kako je tih istih glasača bilo vrlo malo. Time je ukaljao kompletnu socijaldemokratsku karijeru koju je prije toga gradio. Drugi je mirno i staloženo ismijavao protivnika i pustio građanima da odluče šta je za njih bolje, a oni su bez sumnje, izabrali onoga koji ne kopa nos na utakmicama, nego se bavi skladanjem simfonija ozbiljne muzike, što samo po sebi nije tipično za balkanske narode. Tako su se Hrvati izdigli iznad svojih istočnih komšija i pokazali da Mile Dodik ne bi trebao biti popularan jer psuje majku Bakiru Hadžiomeroviću i Arijani Saračević, da bi Sadik Bahtić trebao biti u zatvoru, a reis Cerić običan vjerski službenik. «Veliki istoričari» bi rekli da su Hrvati ipak drugi narod, ali ja ću se vratiti na prvi pasus i, i dalje ću tvrditi da se mi, južni Slaveni, razlikujemo tek neznatno.
Ipak, postoji i određeno mišljenje, pogotovo u zemaljama zapadnog Balkana, da je Jugoslavija najbolji primjer kako određene vjerske skupine mogu živjeti zajedno i da ljudi zaista danas trebaju i mogu žaliti za starim vremenima. U Hrvatskoj recimo, gdje su obično nacionalisti najglasniji, sprovedena je anketa na web sajtu www.dnevnik.hr . Pitanje je glasilo «Osjećate li nostalgiju za vremenima komunizma?». Od 2185 glasača, čak 1371 ili oko 63% je odgovorilo sa «da». Ta anketa, u velikoj mjeri govori šta Hrvati misle o našoj međusobnoj «šarolikosti». Možda im upravo Ivo Josipović vrati dio jugoslovenskog identiteta, koji je, po mom skromnom mišljenju, mnogo više dao Hrvatskoj, nego što je to uradio ovaj tuđmanovski. A kad Hrvatska uskoro uđe u Evropsku Uniju, to će im biti sjajan test da prime ogromnu masu emigranata koji će im nahrliti iz Bugarske i Rumunije, kako bi radili na njihovom moru.
Prema novinaru BBC-a, Nenadu Šebeku, socijalistički sistem Jugoslavije bi se održao mnogo duže da je, umjesto da o religiji ne govori, upravo promovisao religije naše zajednice kao vrijednosti koje se mogu iskoristiti u istorijske, kulturne, pa i turističke svrhe. «Religijsko naslijeđe naših naroda je veoma bogato i obiluje mnogim raznovrsnostima. Iako ne mislim da je socijalizam uništavao religiju, bolje bi bilo da su ljudi na položajima, kao i ljudi iz Partije, u isto vrijeme mogli biti i vjernici», rekao je Šebek na jednoj konferenciji, održanoj u makedonskom gradu Kruševu.
A upravo u Kruševu, tako jednoj maloj opštini, živi nekoliko raznih nacija. Najpoznatiji Kruševljanin, pokojni Toše Proeski, je bio pripadnik vlaške manjine, iako je to skoro i nepoznato i iako Toše to nikada nije isticao. Pored Makedonaca, Goranaca i Vlaha, u opštini Kruševo postoje još dva sela, jedno romsko, sa oko hiljadu i jedno bošnjačko sa oko pet hiljada stanovnika (selo Žitoše). U Kruševu nikad nisu zabilježeni međunacionalni ili religijski sukobi, a posljednja krađa, po bilježenju kruševske policije, desila se 1955. godine.
Radi svega nabrojanog, često se pitam, kako bi izgledalo Sarajevo ili Zagreb kad bi nam se počeli slijegati, mahom siromašniji, gladni narodi sa istoka ili iz Afrike. Baš me zanima kako bi reagovali naši konstitutivni narodi na masovnu pojavu Somalijaca, Etiopljana, Indijaca, Indonežana i drugih naroda koji bi praznih usta došli ovdje tražiti pomoć?! U Londonu više ne možete znati ko je izvorni Britanac, a ko ne, a u Sarajevu svi izgledaju isto i svi su korumpirani, uskog univerzuma i jednako ne podnose druge i drugačije. U drugim gradovima iz okoline je možda čak i stanje gore.
Postoji još mnogo manjinskih naroda u balkanskim državama. Pored Rumunije, u kojoj živi mnogo Mađara, i obrnuto, te Bugarske, gdje obitava mnogo Turaka, bitno je spomenuti Grčku i Tursku, koje su vjerovatno jedine države na svijetu koje ne priznaju nacionalne manjine. Tačnije, one priznaju manjine, ali samo ukoliko te manjine broje najmanje 200.000 stanovnika. Naravno, u praksi je nemoguće da recimo 200.000 Makedonaca ili Albanaca živi u Grčkoj ili Bugara u Turskoj. Samim tim, po službenim podacima, u Grčkoj živi nula Makedonaca. Turska i Grčka priznaju manjine jedino jedna drugoj.
Na Balkanu, pored Turske i Grčke, i neke druge zemlje konstantno daju lažne informacije o broju manjinskih naroda. Primjer su Srbi u Albaniji ili Rumuni u Mađarskoj, koji se već decenijama prikazuju u brojevima manjim od onih stvarnih. Ulaskom u Evropsku Uniju, Rumuni i Mađari su uglavnom prevazišli svoje međusobne probleme, dok Albanci i Srbi vjerovatno još zadugo neće naći zajednički jezik, u svih pet – šest država gdje ovi narodi žive.
Jedna od rijetkih istinskih multinacionalnih sredina u ove naše četiri kvazidržave gdje se priča isti jezik, je Vojvodina. Tamo žive Slovaci, Nijemci, Mađari, Bugari, Rumuni, Hrvati, Crnogorci, Makedonci, Bosanci, te mnogi drugi. Oko 25% stanovništva čine nesrbi, a u pograničnim područjima se to i primijeti, gdje su saobraćajni znakovi i ulice postavljeni dvojezično ili čak trojezično. Nije kao London ili Amsterdam, ali Vojvodina je sredina koja se ovim vrijednostima može pohvaliti. A mi ostali, ćemo, dok prebrojavamo krvna zrnca jedni drugima, samo moći sanjati o nekoj istinskoj multinacionalnoj sredini. Džaba nam crnci iz Afrike koji studiraju na našim medicinskim fakultetima. Mi smo, nažalost, još uvijek jedna nacionalistička rupa. Kad kažem mi, mislim na sve nas koji na trebamo prevodioca ovog teksta, kako god mi jedni druge zvali.
Preuzeto sa www.e-balkan.net