Kockanje u Bosni i Hercegovini polako prerasta u tihu krizu. Najnoviji podaci UNICEF-a pokazuju da je svako četvrto dijete u BiH barem jednom imalo problem s kockanjem. Dobna granica sve više pada, pa u igrama na sreću učestvuju i osnovci, srednjoškolci, nezaposleni, ali i ljudi koji rade, samo da bi “zakrpili budžet”.
Poseban problem je online kockanje, koje je, kako objašnjava dr Tarik Hodžić iz Zavoda za bolesti ovisnosti KS, postalo dostupno 24 sata dnevno u džepu, na mobitelu. Nema više ulaska u kladionicu, nema stida ni pogleda komšija, sve se odvija tiho: na kafi, u kući, pa čak i na školskom času. Mladi, ionako vezani za telefone, ovako dobijaju još jednu opasnu “zabavu”.
Doktor Hodžić pojašnjava za portal Heregovina.info da kockanje u mozgu radi slične stvari kao alkohol ili droga daje uzbuđenje, adrenalin, osjećaj “ganjanja dobitka”. S vremenom, to prestaje biti igra i prelazi u kompulziju: čovjek nastavlja igrati i kad zna da gubi, da upropaštava sebe i porodicu. Razlika je što se kockanje može sakriti nema mirisa, teturanja ni testa koji ga otkriva.
Zakoni formalno zabranjuju ulazak maloljetnika u kladionice i kupovinu alkohola i cigareta, ali stvarnost pokazuje da sistem ne radi kako treba. Skoro svaka kladionica ima aplikaciju, pa maloljetnik ne mora ni prići objektu da bi uplatio tiket. Sve što postoji u kladionici sportsko klađenje, bingo, igre sada je na ekranu telefona, dostupno iz kreveta ili školskog dvorišta.
U Zavodu za bolesti ovisnosti postoji odjel za kockanje, ali stručnjaci priznaju da kapaciteti i kadrovi nisu dovoljni za razmjere problema. Kockari se liječe kroz grupe i psihoterapiju, a ponekad, kad upadnu u teško psihičko stanje, primaju se i na zatvoreni odjel. Ipak, stručnjaci upozoravaju da je svaka legalna ovisnost poput alkohola i kocke teža za liječenje od ilegalnih droga, jer je društveno prihvaćena i svuda prisutna.
Sociolog prof. dr. Jusuf Žiga ističe da društvena kriza i beznađe hrane kockanje: ljudi bježe iz stvarnosti u lažnu nadu “sretnog listića”. Uz to, agresivan marketing kockarskih igara i kladionica, vidljiv gotovo na svakom koraku, dodatno gura ljude u rizik. Rješenje vidi u ozbiljnom, dugoročnom radu s djecom i roditeljima, pokazivanju realnih sudbina onih koji su zbog kocke izgubili sve, ali i davanju prostora onima koji su se uspjeli izliječiti da o tome javno govore. Bez toga, poručuje, ceh ćemo i dalje plaćati najviše preko naše djece.