Pres konferencija Predsjednika Vlade RS Save Minića, na kojoj je juče saopštio da vraća mandat, djelovala je u prvi mah kao još jedan bizaran politički skeč u režiji vlasti: premijer postaje bivši premijer, pa budući premijer, sve u jednom danu, odnosno dok se ne obave formalnosti. NSRS će biti zakazana za 18. januar i sve je naizgled riješeno. Je li?
Minić je pred kamerama potvrdio da “vraća mandat”, ali je istovremeno rekao i da već zna da će ponovo biti predložen za mandatara, uz objašnjenje da je riječ o dogovorenom političkom procesu.
Gotovo istovremeno, vršilac dužnosti predsjednice Republike Srpske Ana Trišić Babić objasnila je da je dogovor da Minić vrati mandat, a potom ga “odmah” ponovo preuzme, kako bi se spriječila “vještačka kriza” i sačuvala stabilnost.
Da stvar bude apsurdnija, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik rekao je kako je tog dana sjeo sa Minićem u 10:0 i da je sve dogovorio. Dakle potvrdio je da se on i dalje pita o svemu.
Šta se u suštini desilo: mandat se formalno vraća, podnosi se ostavka, pada vlada, ali suštinski sve ostaje u istim (Dodikovim) rukama. A javnosti je saopšteno da se radi o pukoj rekonstrukciji Vlade RS. Međutim, nije to baš tako.
Ono što ovu priču čini daleko ozbiljnijom od dnevne političke igrarije jeste razlog zbog kojeg je ona uopšte pokrenuta. Minićevo “povlačenje” dolazi u trenutku kada se očekuje odluka Ustavnog suda BiH o ustavnosti imenovanja Vlade Republike Srpske – odnosno o pitanju koje direktno udara u legitimitet izvršne vlasti u Republici Srpskoj.
Više medija je ovu Minićevu ostavku povezalo upravo sa pokušajem da se izbjegnu posljedice eventualne odluke Ustavnog suda. Preciznije, da je neko vlastima u Republici Srpskoj “šapnuo” da će Ustavni sud BiH odlučiti da je Vlada RS neustavna jer Milorad Dodik tada nije mogao da povjeri mandat Savi Miniću, uprkos činjenici, što je vlast uporno ponavljala kako je sve u redu i kako Ustavni sud nikada nije odlučivao u meritumu po ovim pitanjima.
To je na kraju krajeva rekao i Premijer u ostavci Savo Minić.
Međutim, nije suština u tome ko je kome vratio mandat, nego zašto se mandat uopšte vraća – i kome treba taj privid “novog početka” odnosno “rekonstrukcije”.
Minić je u javnosti pokušao da predstavi čitav postupak upravo kao dio rekonstrukcije i političkog dogovora, uz najave promjena u Vladi. Ipak, sama logika događaja otkriva drugi motiv: ako postoji realna opasnost da Ustavni sud BiH ospori proceduru imenovanja Vlade, vlast pokušava da kroz brzinsku formalnu “ostavku” napravi tampon zonu – prostor u kojem će se moći tvrditi da je problem “prethodne” Vlade već riješen, jer je sve navodno vraćeno u okvire prava. Naravno, sve je zamaskirano u priču oko pritisaka iz “političkog Sarajeva” i “izbjegavanja političke krize”. U jednu ruku, odluka Ustavnog suda mogla je proizvesti neviđenu krizu, i otvoriti milion pitanja.
I ovako ih ima već sada. Od svih odluka Vlade RS nakon spornog imenovanja – iako se Minić pozvao na presumpciju nevinosti, te da sve ostaje nepromijenjeno, pa sve i do same problematike imenovanje od strane Ane Trišić Babić kao v.d. Predsjednika. I još jedno, ukoliko se uspostavi da je Minić nelegalno postavljen za mandatara, te da je bio Premijer takve nelegalne vlade, koji to onda mandat vraća?
U konstrukciji, koja je juče prezentovana, javnost gleda kako se mandat “vraća”, dok se istovremeno pažljivo pravi narativ da nije riječ o bježanju, nego o stabilnosti, “pravnom vakuumu” i odbrani institucija Republika Srpske.
A upravo tu se otvara najveće pitanje: može li se ustavni problem riješiti tako što se isti čovjek, ista većina i ista politička logika samo prepakuju u novi papir i novu proceduru?
Opozicija tvrdi da ne može – i da se radi o providnom triku.
Reakcije iz opozicionih redova bile su brze i oštre. Šef Kluba poslanika PDP-a Igor Crnadak poručio je da je nakon Minićeve ostavke jedino normalno da Vlada radi u tehničkom mandatu do izbora novog predsjednika Republike Srpske, a pokušaj da v.d. predsjednice u ovakvom momentu ponovo imenuje mandatara nazvao je ponižavanjem naroda i nelegitimnim djelovanjem.
Nebojša Vukanović, lider Liste za pravdu i red, otišao je korak dalje i Minićev potez opisao kao znak panike, povezujući sve sa političkom krizom i borbom za vlast u RS.
Jelena Trivić, predsjednica Narodnog fronta, objavila je da je dobila poziv iz Minićevog kabineta na konsultacije o izboru nove Vlade, ali ga je odbila. Posebno je indikativno što ga je nazvala “neustavnim premijerom u ostavci”, poručujući da Narodni front neće učestvovati u razgovorima o “novoj” Vladi.
Zajednički imenilac svih ovih reakcija je jednostavan: opozicija ne vjeruje da se radi o rekonstrukciji, nego o pokušaju preživljavanja i kupovine vremena.
Ova predstava s “ostavkom koja nije ostavka” dobija pun smisao tek kad se pogleda širi okvir: ne igra se ovdje pitanje političkog bontona ili Minićeve volje, nego pitanje opstanka političke kontrole nad Vladom i izbjegavanja scenarija u kojem bi odluka Ustavnog suda BiH mogla srušiti legitimnost izvršne vlasti.
To objašnjava i zašto Ana Trišić Babić pokušava sve prikazati kao borbu za stabilnost, uz već poznate teze o “političkom Sarajevu” i “stranoj upravi”, jer je taj narativ godinama najjeftiniji i najefikasniji štit kada se pojavi problem koji je u suštini pravni. A on je najmanje pravni, jer pravo u ovoj zemlji ne živi odavno.