Onomad se, buljeći u tv, lokalno stanovništvo zgražavalo nad neobičnim hobijem Imelde Markos, prve dame filipinskog diktatora Ferdinanda. U ,, grijeh“ joj se pipisuje tada neobična, a danas sasvim uobičajena ženska strast, skakanja iz cipela u cipele. Tako je Markosica u svojoj karijeri preskočila-uskočila u po nekima od 1200, pa sve do vrtoglavih 6000 pari cipela.
Ovo umnogome liči na današnju postizbornu političku scenu Bosne i Hercegovine, samo što su Imeldu zamijenili lokalni političari, a cipelice politički dresovi i koalicije. Zgražavanje naroda nad hobijem hopa–cupa u novi dres je ostalo isto.
Još se nije ni stišalo postizborno brojanje glasova, a već su najavljene dvije tumba-koalicije. Najavljeno je njih više, ali ove dvije su najzvonkije.
U Srpskoj je na sceni predbračno udvaranje između SDS-a i SNSD-a na državnom nivou, a u Federaciji se priča o velikoj ljubavi Bakirovih pulena iz SDA i Lagumdžijinih socijaldemokrata.
Analitičari vole reći da se to očekivalo. I vrlo lako je moguće da su u pravu. Nije prvi put da se tzv. ljuti protivnici sljube u skupštinskim klupama. Podsjetnik je prekodrinsko bratstvo Demokratske stranke sa Socijalistima, Dačić Ivice, nad kojima je 10 godina prije izvršena revolucija. O rezultatima iste, te vrtoglavom usponu Ivice Dačića znate sve.
Problem je što su u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u Republici Srpskoj postojala čitava dva oportuna bloka, koja su svoju bazu glasača crpila na mržnji prema onim drugim.
I šta ćemo sa istim tim glasačima, koji su sve vrijeme bili obmanjivani, kako imaju ,,navodno“ najmanje dvije različite opcije za koje mogu glasati?
Profesor Banjalučkog Univerziteta, Ivan Šijaković, ima posve drugačije mišljenje kad su glasači u pitanju. On eksplicitno za naš portal kaže:
,,Glasačima je to sasvim svejedno. Oni žele da vide svoje partije na vlasti, iluzorno uvereni da će im doneti nekakvo poboljšanje života i životnog standarda. Građani nisu nikakvi birači i sudije koje će na izborima oceniti šta su partije radile u prethodnom periodu. Dakle, građani nisu birači i ocenjivači, oni su veoma pristrasni navijači koji se svim silama bore da “njihove” partije pobede, baš ih briga kako su radile u prethodnom periodu i kako će raditi u narednom periodu.“
Nacionalsocijaldemokratska ljubav
Prostim zaključivanjem rekli bi već sad, da je uz male izmjene bilo svejedno prosječnom ,,taborniku“ za koga će glasati. Sada smiješno izgledaju predizborne poruke običnog puka, u teliopima raznoraznih emisija, tipa:,,Ognjene Tadiću, pobijedi Milu i donesi nam slobodu-Gacko je uz tebe“ i sl. Ili npr. „Socijaldemokrati će konačno skinuti mrak kojim je SDA pokrio ovu napaćenu zemlju.“ Kakav politički cinizam!
Naravno da je narod kratke pameti i da je zaboravio lajanje pojedinih visokih funkcionera SNSD-a, koji su svoje SDS oponente nazivali nudiguzima, izdajnicima, lopovima, te koristili ostale verbalne bljuvotine, sve do ponedjeljka 4. oktobra.
A samo par dana poslije, Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, se dobrohotno smješkao Nenadu Stevandiću, novoizabranom skupštinskom poslaniku SDS-a na javnoj RTRS.
I sad više nije pitanje ko je od ove dvije partije na političkoj sceni manjeg entiteta kurva, a ko svodnik, ko voli muža da vara, a ko to radi samo zbog para, nego fokus treba prebaciti na one, po n-ti put prevarene nevoljnike, koji su glasali za tzv. ,,drugu“ opciju.
Ko će i kako njima objasniti ovaj protivprirodni brak? Niko i nikad.
Profesor Banjalučkog Univerziteta Miodrag Živanović za Buku sasvim jasno definiše problem:
,,Mi ovdje nemamo socijaldemokrate, liberale, nego imamo samo partije zasnovane na etičkoj matrici. Prema tome, koaliranje se događa samo preko procenata unutar partijskih kalkulacija. I to je temeljni problem. Tako da ćemo, po mom sudu, poslije ovih izbora, bilo formalno, bilo neformalno, imati klubove, bilo srpskih partija, bilo bošnjačkih, bilo hrvatskih. I to ne prema nekoj ideologiji, nego prema etničkoj pripadnosti. To zapravo znači da smo mi ovdje taoci te ideologije i logike barem još naredne četiri godine, a ja mislim i duže.“
U hipotetičkom slučaju, mogli bi da gledamo udruženo kolo SDS-ovaca i SNSD-ovaca 4 godinice. Da je sve već dogovoreno, svjedoči i izjava prvog čovjeka SDS-a Mladena Bosića: “Mislim da je već sada izvjesno da ćemo razgovarati sa SNSD-om na nivou BiH, ali tek kada se sklopi čitava politička slika. U javnosti su se pojavile špekulacije da će SNSD i SDS biti u koaliciji i u Narodnoj skupštini RS, što moram da demantujem”, rekao je Bosić.
Međutim, profesor banjalučkog Univerziteta Ivan Šijaković za naš portal pojašnjava kako je ovakva koalicija najobičnije fingiranje javnosti:
,,Koalicija SNSD i SDS je izvesna varka i služi za disciplinovanje i pritisak na ranije partnere DNS i SP da bi pristali na simbolična mesta u budućoj Vladi. Ne verujem da će doći do koalicije SNSD-SDS, svako u toj koaliciji gubi, a i međunarodnoj zajednici se to ne bi dopalo“, navodi Šijaković.
A šta ako se ova koalicija zaista ušanči i u Srpskoj?
U tom slučaju, SNSD i SDS bi Skupštinu Republike Srpske mogli napuniti sa ciglih 60 poslanika. Ovome valja pridodati Socijaliste sa penzionerima, kao redovne SNDS, satelite. Valja se samo zapitati hoće li se centrala SNSD-a počešati po glavi i baciti svoje mačiće u vodu, zajedno sa Demokratskim Narodnim Savezom, koji se sve vrijeme u ovoj seksualno-političkoj avanturi pretjerano femkao. Ne treba smetnuti da je taj isti DNS ovih dana postao sigurna kuća za Mihaljičine Radikale, koji su zajedno sa Novom Grujićem, na splavu prebjegli iz potonulog radikalskog Titanika.
I koji će vrag ti i takvi u koaliciji sa nacionalsocijaldemokratama? Možda im zbog nečeg treba 2/3 većina?
Međutim, o ovim i ovakvim koalicijama je možda prerano govoriti. Profesor Živanović istakao je kako će se stranke jako teško dogovoriti, počev od nivoa kantona, preko entitetskog do državnog nivoa.,,Pije svega, to nisu nikakve ideološke koalicije, nego je riječ o kalkulacijama, navodi Živanović i dodaje, ,,u kalkukacijama je sve moguće, recimo da politički protivnici budu zajedno, da oni koji su bili koalicioni partneri ne budu više zajedno, i mogu reći, čak, nije to metafora, nego sasvim ozbiljna stvar, pitanje je da li će uopšte pobjednici izbor, napraviti vlast za svog mandata. Tako da će Bosna i Hercegovina, mislim, biti u težoj situaciji nego prije ovih izbora.“
Na ovom fonu, može se zaključiti da Đokićevi Socijalisti npr. ne moraju uopšte participirati u vlasti, koliko god to njima užasno zazvučalo, dok sa druge strane SDS, može čak dobije najvažnije ministre u Vladi Srpske.
Zeleno i crveno, komplementarne boje
Mora se priznati da je koalicija Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije bila od starta predvidljiva opcija. Kako su ove dvije stranke u bošnjačkom korpusu uzele sve što se uzeti moglo, jedini relevantan suparnik im je bio tajkun Radončić sa svojom partijom. Kako još nije došlo vrijeme za tajkune, a Dodik i Čović su, po Lagumdžijinim riječima, odavno ,,istočna Njemačka“, crveno-zelena koalicija je bila jedino očekivano rješenje.
Koliko i kako će ovakva koalicija moći odgovoriti izazovima na entitetskom nivou nije sporno.
Sporno je u ovoj državi, kao i uvijek, sama država. Po svemu rečenom, institucije Bosne i Hercegovine u novom sazivu neće profunkcionisati prije debelog proljeća. I kad i ako budu nekako začete, njihova funkcionalnost će u najmanju ruku biti upitna.
Uzaludno i otužno, stoga, djeluje izjava Ivice Čavara iz Centra civilnih inicijativa kako „ne bi bilo dobro da se čeka pet, šest ili više mjeseci na konstituiranje vlasti. Jer, u ovakvoj situaciji kada je BiH na začelju evroatlantskih integracija, bi zaista bilo korektno da politički lideri što prije preuzmu odgovornost i što prije konstituišu vlast.“
Da je političke lidere baš briga za objektivnom situacijom u Bosni i Hercegovini, svjedoči i izjava prvog u zapadnog Srblja, Milorada Dodika, koji je tik poslije izbora za Dojče Vele izjavio: „Ja cijenim da ako ne formiramo vlast do maja iduće godine na nivou zajedničkih organa, da ćemo imati izbore za Parlament BiH“. Dakle, maj se uzima kao realna opcija!
No, kako je ovo država nemogućih mogućnosti i kako međunarodna zajednica još nije odbacila štap i mrkvu, svakojaki obrti nas tek očekuju.
Ono što je sigurno je da glasače od 4. oktobra više niko nizašta ne pita, niti im polaže račune.
Osnovnu poruku ovdašnjih političara sublimirao je profesor Ivan Šijaković: ,,Evo vidite, mi smo pobedili, niko nam ništa ne može. Nema odgovornosti, nema obaveze, nema kritike, nema podnošenja izveštaja biračima i građanima. Kritičari treba da ćute, narod nas voli i sve nam odobrava”.
A što se tiče Imelde Markos sa početka priče, njoj ostaje njenih 4000 pari cipela, a poslanicima njihovi mandati za 4000KM mjesečno. Ovom nesrećnom narodu pripada jedan par izdrljanih opanaka, da ih drlja još 4 godine i nada se da će i njima u humanitarne svrhe, kao i čileanskim rudarima, neka lokalna fabrika sašiti i pokloniti novi par.