Nakon što su Milorad Dodik, Radovan Višković i Nenad Stevandić pristupili Sudu BiH bez hapšenja, a pritvor im ukinut uprkos aktivnim potjernicama, nezavisnost pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine još jednom je dovedena u pitanje.
Parlamentarac Safet Kešo u intervjuu za BUKU poručuje: ovo nije slučaj pojedinačne odgovornosti, već ozbiljan institucionalni poraz. Govori o ulozi Granične policije, političkim pritiscima, urušenom povjerenju u sudsku vlast, ali i o širem ambijentu u kojem građani svjedoče nepravdi kao svakodnevnici – i šute.
BUKA: Milorad Dodik pristupio je Sudu BiH, nije uhapšen od strane sudske policije, ukinut mu je pritvor. Tako se desilo i sa premijerom Viškovićem i predsjednikom NSRS. Podijeljeni su stavovi javnosti. Ko je za vas pobjednik u ovom igrokazu – Dodik ili pravosuđe?
Kada bi kojim slučajem moralna i stručna dimenzija ove pravosudne lakrdije danas igrala bilo kakvu ulogu u našem društvu (nažalost, to nije tako jer stid ovdje već odavno samo povremeno daje jedva vidljive znakove života) i kada bi svi njeni akteri imali snage stati pred ogledalo vlastite savjesti ili pred iole finije filtere društvene i profesionalne etike, i oni i svi mi bismo shvatili da u režiranom igrokazu Dodika i pravosuđa kojim je krajnje kompromitovan pravni sistem naše zemlje uopće nije moguće govoriti o kategoriji pobjednika.
BUKA: Možda je, onda, bolje pitati ko je gubitnik?
Sa aspekta društvene i profesionalne (ne)prihvatljivosti ove mutne i protivzakonite operacije pored svih građana naše zemlje poraženi su i njeni direktni akteri jer su pod reflektorima javnosti zatečeni u odvratnom blatu prljavih nagodbi u kojima se javno spominju čak i basnoslovne sume novca kojim su s Dodikove strane navodno “motivirali subjekte i objekte” ove pravosudne sramote da bi se ona okončala upravo ovako kako se i okončala.
Dodikov je poraz “samo” u tome što je po hiljaditi put opetovano javno lagao, što je ponovo “pljunuo pa polizao”, što se poigrao svojom omiljenom živom igračkom koja se zove Narodna skupština Republike Srpske (NSRS)… Ali, to laganje, “pljuvanje pa lizanje” ili poigravanje sa NSRS za laktaškog Makijavelija već odavno nema ama baš nikakvo drugo značenje osim značenja discipline beskrupuloznog manipulativnog višeboja koji mu služi kao sredstvo da izvuče ličnu korist, da ispliva, da preživi i spasi svog jedinog sebe u ličnoj borbi do posljednjeg Srbina.
BUKA: Je li, u cijelom procesu, poražena država i njene institucije?
Da. Poraz države u ovoj priči je mnogo teži, sistemskog je karaktera i sa trajnim posljedicama po ugled pravosuđa i povjerenje građana prema njemu. Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine poniženi su u predmetnom slučaju sramnom ulogom “praonice” u koju je Dodik (a potom i njegovi saradnici) ušao “prljav”, a izašao “čist i ispoliran” načinom i brzinom dostojnom Riplija i Ginisa istovremeno!!
Oni koji vrijeđaju inteligenciju građana jeftinim lažima i besmislenim narativom da je operacija oslobađanja Dodika od pritvora i potjernice za cilj imala deeskalaciju krize u našoj zemlji – posvađani su s elementarnom logikom!
Zašto?
Zato što se deeskalacijom krize ne može nazvati stanje u kojem se nije desilo otklanjanje doslovno niti jednog uzroka koji je doveo do eskalacije te iste krize, a ti razlozi su:
· Usvajanje i objavljivanje u Službenom glasniku RS antiustavnih zakona,
· gotovo svakodnevni Dodikovi pozivi na secesiju,
· Dodikovo odbijanje da se objave i realiziraju odluke Ustavnog suda BiH o neustavnosti tih zakona usvojenih u NSRS,
· odbijanje da se objave odluke visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Kristijana Šmita…
Pritom želim naglasiti da mene osobno prljava igra Milorada Dodika brine neuporedivo manje od štetnih i nedopustivih radnji nadležnih državnih ustanova u toj igri s njim jer je beskrupuloznost jedno potpuno prirodno stanje ovog notornog makijaveliste i “spiritus movensa” svih nesreća koje zbog njega svi u ovoj zemlji živimo već godinama.
I baš zbog toga je mnogo primjerenije postaviti pitanje ko je ovdje gubitnik. Gubitnici smo svi mi koji želimo miran i prosperitetan život u pravno uređenoj državi Bosni i Hercegovini u kojoj niko ne smije biti izvan odnosno iznad zakona. A s ovim slučajem dobili smo sve suprotno od toga.
BUKA: U cijelom ovom slučaju, najmanje se govori o odgovornosti Granične policije BiH. Kako je moguće da lica za kojima je raspisana interna potjernica bez problema prelaze državnu granicu, a da nam pritom policijska agencija zadužena za graničnu kontrolu kaže kako ta lica nisu prelazila granicu?
Nažalost, upravu ste potpuno.
To je krajnje začuđujuće, ali je moguće u zemlji u kojoj njen ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, koji se po pravilu katastrofalno pogrešno miješa u sve više nego u svoj posao, u samom startu potkopa i praktično obesmisli tek izdatu naredbu Suda BiH svojom izjavom da je rizično hapsiti Dodika jer je on pod zaštitom naoružanih ljudi. U takvim okolnostima beskrupulozni Dodik istog trena zaključi da je jedina sigurna garancija njegove lične slobode u povećanju broja naoružanih ljudi koji ga okružuju i štite i – on poveća taj broj.
Policijske agencije odmah jedva dočekaju ovaj bezumni politički alibi i sve završi destrukcijom i kompromitacijom pravosudnog i sigurnosnog sistema kakvu upravo gledamo svojim očima. Treba stoga upitati vladajuću koaliciju Trojka-SNSD-HDZ šta ćemo sada s rizikom eskalacije raspada sistema koji sve nas može koštati i mira i glave i države!?
Dakle, potpuno je neupitno da Granična policija u sistemu kontrole prelaska granica ima ključnu ulogu. U konkretnom slučaju bila je dužna postupiti po naredbi suda, uhapsiti i privesti bjegunce od zakona.
Sve ukazuje na to da je imala priliku, ali da to nije učinila te se stoga neizostavno mora provesti detaljna istraga, utvrditi činjenično stanje i pokrenuti pitanje krivične odgovornosti prvenstveno rukovodnih lica u skladu sa njihovim ulogama i nadležnostima u lancu odlučivanja.
S druge strane, treba priznati da je u datim okolnostima sam postupak preispitivanja odgovornosti rukovodnih lica unutar Granične policije pod vrlo teškim teretom činjenice da su Tužilaštvo BiH i Sud BiH, kao prvi čuvari normi pravosudnog sistema, svojim nedopustivim postupcima u slučaju o kojem bruji cijeli region kompromitovali i same sebe i zakone koje su bili i ostali dužni provoditi.
Postavlja se nakon svega još jedno krajnje ozbiljno pitanje – kako, s kojom to snagom i s kakvim to kredibilitetom Tužilaštvo i Sud ubuduće mogu insistirati na odgovornosti drugih u stanju potpunog deficita vlastite moralne i zakonske odgovornosti. Vrlo teško, nažalost!
I to je ta najteža posljedica ovog misterioznog slučaja!
Stoga je vrlo upitno da li će se iko iz Granične policije naći na optuženičkoj klupi.
BUKA: Da li Vam je realnije da direktor i policajci krše zakon i kriju donedavne bjegunce ili da oni ilegalno prelaze granicu, npr. skelom, kako je tvrdila Aleksandra Pandurević?
Pošto je cijeli ovaj misteriozno mutni slučaj režiran u mraku tajnosti, možemo slobodno očekivati da njegovi akteri sasvim službeno “skroje i proizvedu” i činjenice u skladu sa potrebama zataškavanja vlastitih prljavih rabota. To će se vjerovatno i desiti budući da je kroz pripremu i realizaciju ovog slučaja praktično devastiran pravosudni i sigurnosni sistem čiji je smisao postojanja upravo u zadaći da nas zaštiti od takvih ljudi i takvih pojava.
U tom je smislu gotovo sasvim svejedno da li su svoje dogovorene perverzije i subverzije režiseri i akteri ove sramote činili skupa ili su to činili odvojeno, da li je to bilo na nekoj skeli ili na regularnom državnom graničnom prelazu. I nema nikakve dileme da su i tzv. lideri Trojke, SNSD-a i HDZ-a imali vrlo ažurne informacije o svemu jer takve prljave rabote ne rade nikakvi duhovi, nego stvarni ljudi koje su oni imenovali.
BUKA: Visoki predstavnik ponovo je iskoristio bonske ovlasti. O isplati novca za Viaduct i izborne tehnologije. Vjerujete li da ćemo sada imati poštenije izbore?
Konačno je, s neoprostivim kašnjenjem, i Visoki predstavnik Šmit posegnuo za bonskim ovlaštenjima kao svojim najubojitijim oružjem koje mu stoji na raspolaganju. I učinio je ispravnu stvar.
U slučaju Viaduct sasvim je pošteno da nastali dug od nekih 112 miliona KM plati onaj ko ga je skrivio – Vlada entiteta RS. Ono što je tragična dimenzija ove afere koja je, po mom dubokom uvjerenju, filigranski precizno planirana, osmišljena i vođena kao velika prevara i pljačka od trenutka jednostranog raskida koncesije do trenutka pravosnažne presude kojom se misterioznom Viaductu na nula maraka ulaganja u koncesiju mora isplatiti basnoslovna suma od preko 100 miliona KM – jeste činjenica da će taj novac biti uzet od građana RS-a, a da bi se krivci i saučesnici ove brutalne pljačke iz struktura vlasti RS-a, uz tragično destruiran i politički obojen pravosudni sistem kakav imamo mogli izvući i podijeliti plijen bez ikakvih turbulencija.
Odluka Visokog predstavnika da se izdvoji i novac za uvođenje novih izbornih tehnologija na izborima 2026. godine takođe je potpuno opravdana i zaslužuje podršku. Na kraju krajeva, mi iz Kluba SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine bili smo i predlagači izmjena i dopuna Izbornog zakona kojima smo željeli realizirati ideju uvođenja tih tehnologija u izborni proces.
I tada smo naglašavali, a i danas ponavljamo da je naša podrška toj ideji neupitna, uz uvjet da se onemogući bilo kakva zloupotreba tih tehnologija, odnosno da se kontrola procesa ručnog prebrojavanja glasova propiše, organizira i provede na način koji će dokraja otkloniti sve sumnje u regularnost cijelog procesa glasanja i prebrojavanja glasova. Ako u tome uspijemo, a nije teško ako to odista želimo, uvjeren sam da ćemo imati poštene izbore koji mogu biti istinski praznik demokratije, a ne praznik izbornih prevara, korupcije, primitivizma i sramote!
Ukoliko se, ne daj Bože, dogodi ne samo zloupotreba tih tehnologija nego i zloupotreba na mjestu ručnog prebrojavanja glasova (a protivnici uvođenja novih izbornih tehnologija bi se mogli potruditi da se to dogodi, ukoliko ih ne spriječimo!) te se jedni i drugi rezultati ne podudare, sudbina izbornih tehnologija bit će trajno zapečaćena za sva vremena i ogroman novac za njihovu kupovinu, obuku i dr. bit će bačen u vodu.
BUKA: Ostali smo bez 10% sredstava iz Plana rasta, a EU prijeti dodatnim smanjenjem pomoći. Vjerujete li da ćemo u dogledno vrijeme uopšte pristupiti ovom EU fondu i zašto bh. političari, Vaše kolege, djeluju tako destruktivno i na štetu svih građana?
Nisam nimalo iznenađen ovim potezom EU jer je došao kraj njihovom strpljenju i razumijevanju prema nedorasloj, tragično nesposobnoj, dezorijentiranoj, rastrojenoj i posvađanoj vladajućoj koaliciji Trojka-SNSD-HDZ. Prošlo je vrijeme slatkih obmana i samoobmana i došlo vrijeme bolne istine da oni jednostavno nisu u stanju isporučiti ni svojim građanima ni EU ništa osim gubitaka na svim poljima. U ovom momentu je to definitivno preko 200 miliona KM izgubljenih sredstava za BiH iz Plana rasta, a u septembru bi se moralo dogoditi pravo čudo pa da nas ponovo ne snađe gubitak dodatnih 200 miliona!
Stvari stoje prilično jednostavno i to je ono što zbunjuje jahače magle koji u sistemu jednostavnih pravila i činjenica nemaju prostora za marifetluke.. EU je vrlo jasno i precizno kroz oficijelne dokumente kazala šta očekuje od vlasti BiH kroz usvajanje Reformske agende.
Problem je u tome što postoje oni koji aktivno provode antievropsku agendu, ne žele EU put BiH i djeluju destruktivno. To je prije svega Dodikov SNSD i njegovi sateliti koji sve građane ove zemlje žele lišiti evropske perspektive. Stoga bi EU svoju politiku sankcija hitno morala prilagoditi toj činjenici te početi kažnjavati predstavnike destruktivnih antievropskih politika i to sasvim konkretnom eliminacijom ključnih protagonista iz političkog života BiH.
BUKA: Jedan od uslova za pristupanje BiH evropskoj uniji jeste i vladavina prava i reforma pravosudnog sistema. Svakodnevno, rejting pravosuđa opada, od procesa protiv političara do tužilaca koji odbijaju dostaviti imovinske kartone. Kako vi ocjenjujete vladavinu prava i da li je pravo u BiH jednako za sve?
Od vladavine prava i izgradnje efikasnog pravosudnog sistema u našoj zemlji zavisi ne samo evropska perspektiva Bosne i Hercegovine, nego čak i njen opstanak. Ako će rušitelji ustavnog poretka u pravosudnom sistemu naše zemlje uživati benefite povlaštenog statusa, a sirotinja robijati zbog sječe metra drva za ogrijev, onda je to krivosuđe. Šta reći o pravosudnom sistemu i pravdi u zemlji u kojoj srušiš ustavni poredak – slobodan si, a srušiš stablo u šumi – iza rešetaka si! Nažalost, bojim se da smo došli baš do takve situacije! A onda se još nađu i pametnjakovići poput Nikšića koji iznuđeno oslobađanje rušitelja ustavnog poretka i njihovu amnestiju nazovu mudrom deeskalacijom krize i trijumfom sistema.
Potpuno nestvarno!
Trenutni rejting našeg pravosuđa, zahvaljujući naročito ovom posljednjem slučaju prljave nagodbe Dodika i pravosuđa pod Dodikovim uvjetima ucjene oslobađanjem od presuđenog pritvora i aktivne potjernice, na najnižim je granama i ne obećava ništa dobro. Naprotiv! Slučaj Dodik zadao je pravosuđu Bosne i Hercegovine udarac od kojeg se zadugo, a možda i nikada, neće oporaviti.
Oni koji bi svega toga morali biti svjesni trenutno se bore da ostanu u sedlu vlasti i ni za šta drugo oni nemaju snage. O pameti da i ne govorimo.
BUKA: Profesor ste, bili ste ministar obrazovanja, kako Vi gledate na nedostatak kulture dijaloga, nedostatak parlamentarizma. Ispadi Sanje Vulić, Harisa Zahiragića i mnogih drugih… Jesu li naši političari elementarno nekulturni i netolerantni?
Kulturi dijaloga pripada posebno mjesto u riznici društvenih vrijednosti svake civilizirane zajednice i stoga ona mora biti brižljivo njegovana.
Tu bi tešku i odgovornu zadaću primarno morali nositi roditelji, a odmah potom ljudi koji rade u odgoju i obrazovanju, kulturi i politici, kao i svi drugi koji kao javne ličnosti aktivno učestvuju u kreiranju društvenog ambijenta.
Veliko je pitanje da li ćemo u okolnostima pada elementarnih moralnih vrednota uspjeti u toj zadaći.
Čini mi se da u politici već uveliko gubimo bitku za kulturu dijaloga jer se često događa da oni najnekulturniji i najbezobrazniji (Dodik je tu neprikosnoveni “šampion”) dobijaju najviše medijskog prostora koji potom ponovo koriste za promociju vlastitog primitivizma, bahatosti i nekulture. I tu počinje taj začarani krug.
Druge pojedinačne slučajeve ne bih komentirao, ali pošto ih pominjete u svom pitanju imam potrebu kazati samo to da, bez obzira na izvjesne sličnosti u temperamentu, Haris Zahiragić i Sanja Vulić ne mogu nikako stati u istu priču. Haris Zahiragić je predstavnik politike koja životom brani i čuva Bosnu i Hercegovinu, dok je Sanja Vulić predstavnik politike koja je sve suprotno od toga.