Katarina Panić, novinarka iz Prijedora, za
BUKU: Zadatak medija nije da povlađuju ikome
Povodom Svjetskog dana slobode medija koji
se danas obilježava, razgovaramo sa novinarima, urednicima i medijskim
radnicima o stanju u medijima, slobodi medija i radu u novinarstvu u BiH.
Razgovaramo sa Katarinom Panić, novinarkom iz Pijedora.
Na današnji dan ranijih godina sagovornike/ce sam pitala koliko su
mediji kod nas slobodni, a danas se postavlja pitanje koliko su mediji ugroženi
imajući u vidu sve šta se dešava?
Mediji su ugroženi nelojalnom konkurencijom koja i dalje evoluira i umnožava se
paralelno s digitalizacijom tradicionalnih medija (TV, radio i print) i pojavom
(samo) onlajn medija gdje se svako ko ima pristup bilo kojoj onlajn platformi
odjednom može zvati medijem, a svako ko preuzima (i/ili krade), a uopšte ne
proizvodi medijske sadržaje, odjednom je novinar i/ili urednik. U tom mnoštvu
znatan je broj onih koji ostvaruju prihode mimo regularnih tokova, a zauzvrat
povlađuju svojim izvorima finansiranja, a oponuju njihovim rivalima. Nisu
registrovani ni kao mediji ni kao organizacije civilnog društva i nema ih u
sistemu, a učestvuju u kreiranju javnog mnijenja prividno ravnopravno s
medijima. Zbog toga sam sumnjičava da se bez čvrste, precizne i sveobuhvatne
zakonske regulative u oblasti medija, gdje bi minimum bile obaveze
registrovanja portala i javno dostupnih podataka o vlasništvu nad medijima)
može vršiti nova uloga medija – vraćanje povjerenja javnosti.
Koliko je sloboda medija važna za razvoj demokratkog društva,
posebno u vremenima kad su postulati demokratije poljuljani?
Od slobode medija, za koju se medijski profesionalci u raznim
dijelovima svijeta bore na razne načine i koja je sloboda koja se uvijek iznova
osvaja i uvijek iznova mora čuvati, održavati, najviše iznutra, iz novinarske zajednice,
godinama unazad po demokratiju je važnija medijska pismenost, a za to se
novinarska zajednica ne može izboriti sama. Zavidim zemljama koje su ovu oblast
već uvele u obrazovne sisteme, u nastavne planove i programe, a ima ih u našem
regionu. Kanali širenja informacija su toliko brojni i raznovrsni da je
potreban sistemski pristup za razvoj kritičkog mišljenja od vrtića pa nadalje.
Političari na našim prostorima nisu sretni kad im se postavljaju
pitanja, kad se propituju neke njihove odluke i radnje, ali to je osnovni
zadatak novinara – postavljanje pitanja? Koliko je važno postavljati neugodna
pitanja, jer nije cilj medija samo da povlađuju političarima?
Političari
ogromne resurse troše na pridobijanje medija koji im stvaraju privid da ako se
ne postavljaju pitanja sve je idealno umjesto da rade svoj posao tako da što
manje prostora ima za, kako kažete neugodna pitanja. Kada bi radili svoj posao
savjesno, ne bi bilo prostora za afere ni u medijima. I, što je jednako važno,
resurse koje sada troše na stvaranje pozitivne slike o sebi mogli bi
preusmjeriti na projekte od javnog interesa, a ti resursi nisu mali. Morali su
dosad shvatiti da pridobijanjem nekih medija na svoju stranu ne uspijevaju
ućutkati neke druge medije, a to vremenom diskredituje i njih i te medije sve
široj javnosti. Mi smo u Prijedoru imali slučajeve da se „uspješno“ ućutkaju
mnoge redakcije i dopisništva, a onda priču objave jedan ili dva medija i ona
dobije daleko više ne značaju nego da su je tretirali svi. Bilo je u protekle
dvije godine čak i povlačenja iz prodaje lokalnih sedmičnih novina, u dva
navrata, ali je suludo očekivati da se šta može sakriti. Zadatak medija nije da
povlađuju ikome. Ogrešenje o profesiju jedanko
se zove ogrešenje za koga god medij da radi – političku elitu, korporativni
kapital, interese donatora… Ovo se odnosi na sve medije, a u odnosu prema
javnim medijima dešava se decenijama unazad da se obaveza prema interesima
građana poistovjećuje sa organima vlasti, ali ne samo to, nego, još gore, sa
političkim partijama koje su na vlasti. Uvijek se pitam kako ni uredništva, a
ni političke partije ne razumiju da je ta servilnost na štetu i jednih i drugih.
Nemam odgovor.
Petog maja održava se prva javna rasprava vezana za Novi zakon o
kleveti u RS. Ukoliko se ovi zakoni usvoje, koliko će to uticati na tvoj rad?
Pred sudovima u Prijedoru pratim sve predmete klevete za koje sam
saznala, a u kojima je bar jedna od strana javna ličnost. Deset ih je, a
nedavno sam saznala i za jedanaesti koji tek treba da počne. U samo jednom
slučaju tužena strana je novinar (u prvom stepenu tužbeni je zahtjev odbijen, a
žalbeni postupak je u toku). To pokazuje da se izmjene krivičnog zakona koje su
u fazi javne rasprave ne tiču samo medija, kako se to u dobrom dijelu javnosti
pogrešno stiče utisak. Još opasnije je da javnost, takođe dobrim dijelom, ne
zna da postoji zakon koji regulište klevetu i, što je najveća zabluda, vjeruje
da se ovim zakonom uređuje medijsko tržište.