Svojevremeno je češkom političkom scenom harala pojava koja se odazivala na ime Miroslav Sladek. Bio je lider tamošnjih republikanaca i zalagao se za oštriju politiku prema Romima. Nije se ustručavao Sladek da za govornicom češkog parlamenta izgovori slijedeće rečenice : „Govore mi ljudi iz svih krajeva kako su Romi stoka prljava koja zloupotrebljava češki socijalni sistem kako ne bi ništa radili i kako bi živjeli na grbači poštenog Čeha. Oni samo kradu.“ Znao je vrlo dobro Sladek da ovakve riječi ne smije izgovoriti na javnom mjestu, niti u medijima, pa se obrušio na Cigane sa svetog parlamentarnog pulta, gdje je sve dozvoljeno. Ustvari, to i nije on rekao, već, kako je perfidno naveo, „ljudi iz svih krajeva“, pa je time, dakako, pravno bilo sve u redu.
Tog istog Sladka je češka javnost poslala na „ političku deponiju“ par godina kasnije, kada su ga, između ostalog i zbog ovakvih i sličnih rasističkih izjava, građani bojkotovali na opštim izborima 1998. godine, te mu udijelili crveni karton. Više se nije oporavio. I dalje trusi svoj rasizam po češkim i moravskim selima, ali ga više niko ne čuje…
Šta je sa ovdašnjim Sladcima?
Gostujući nedavno na televiziji K3, Drago Kalabić, poslanik SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH, za svojom je „govornicom“ osuo neviđeni arsenal uvredljivih izjava prema svojim političkim oponentima i nacionalnim manjinama. U rječniku Drage Kalabića našli su se sljedeći „duhoviti“ žargonski izrazi:
„Ja mislim da sa ciganima treba ciganski.“
„Jel’ vi možete zamisliti da jedan pametan čovjek poput Darka Tomaša, magistra ekonomskih nauka, priča, a ljudi, poput onog blentavog Subotića ga slušaju?“
„I sad zamislite vi njega sa onom velikom glavom!“ (aluzija na odbornika SRS RS u prnjavorskoj skupštini Dragoju Subotića op.aut.)
Reakcija Frane Rovera, odbornika ispred nacionalnih manjina u opštini Prnjavor, i pripadnika “ciganskog naroda” uslijedila je vrlo brzo.
“Zgrožen sam rasističkim izjavama narodnog poslanika u Parlamentarnoj Skupštini BiH neuvaženog Kalabića, koji ne znam po koji put vrijeđa nacionalne manjine, a pogotovo Rome koji su zajedno sa nama svima drugim manjinama gospoda za pomenutog Kalabića.”, stajalo je u njegovom saopštenju.
Očigledno je da je ovakav prostački govor postao trend koji se kao kakva mentalna zaraza širi javnim prostorom u BiH. Naš (ne)kulturni i (ne)obrazovni milje je, čini se, pogodno tlo za takvo što.
“Činjenica je i da je pionir takvog govora na ovim prostorima predsjednik Dodik. Budući da je on i najmoćniji političar u RS, jasno je da je on onda postao i model imitacije za druge političare, kao u onom filmu ”Kakav deda – takav unuk” – kaže za BUKU Srđan Dušanić, profesor socijalne psihologije.
Političari valjda misle da će ako budu imali sličnu retoriku, i njihova popularnost porasti. Ovdje se radi i o doslovnom preuzimanju nekih sintagmi.
“Kalabićeva sintagma gdje se Romi spominju u negativnoj konotaciji ‘sa ciganima ciganski’ se često mogla čuti i iz Dodikovih usta”, naglašava Dušanić.
U uređenijim zemljama, pa čak i u onima u najbližem okruženju, slične izjave se tretiraju kao skandalozne, a njihovi vlasnici se zakonski sankcionišu. Kod nas se zbog toga rijetko ko i počeše po ušima.
”To je svakako žalosno, a mnogo govori i o javnom mnijenju. Političarima bi bilo pametnije da grade neki autentičniji govornički stil, jer kopija nikad nije bolja od originala, a u ovom slučaju i originali prelaze sve mjere bazične kulture. Dodiku svaka čast na spontanosti tokom razgovora, on je pokazao kako takav stil može biti učinkovitiji od klasičnog uštogljenog i predvidivog političkog govora, ali ostalo (psovke, vrijeđanja…) je ništa drugo nego primitivizam i bezobrazluk!”, kaže Dušanić.
“Mi živimo u zemlji u kojoj su politička kultura i kultura dijaloga na jako niskom nivou, i što je još tragičnije samo malobrojni ukazuju na to i pokušavaju je podići na nivo jednog civilizovanog društva”, mišljenja je Tanja Topić, analitičarka iz Banjaluke.
“Razlozi su niskoj opštoj kulturi ljudi koji su se dokopali medijskog prostora i sada ga na sve načine uzurpiraju i kompromituju javnu reč i javni nastup” smatra Ivan Šijaković, sociolog
Prema prof. dr Ivanu Šijakoviću, profesoru sociologije na Univerzitetu u Banjaluci, “treba imati na umu da su u nesrećnu demokratiju uplivali sve sami marginalci, frustrirani, iskompleksirani, neobrazovani i čudni tipovi.”
“Oni su formirali jednu prljavu, radikalnu i surovu političku kulturu u kojoj samo takvi opstaju, dok za tolerantne, razumne, obrazovane, odgovorne nema mesta i ne mogu se snaći u takvom prostoru. Etika i odgovornost za izgovorene reči i stavove potpuno je napustila medijski prostor BiH”, kaže Šijaković za BUKU.
U zemlji koja je duboko podijeljena, koja je puna političkih i svih drugih frustracija, poželjno je biti primitivan, bahat, vrijeđati druge, ponižavati ih i omalovažavati zbog njihove nacionalne, seksualne i ine pripadnosti.
Tako je i javni prostor u BiH odavno zagađen lažima, vulgarnostima i jezikom mržnje, što je direktna posljedica međunacionalnih sukoba na ovim prostorima.
“To je tek dijelom ublaženo od rata naovamo, ali se zato medijske prljavštine, po prestanku sukoba, zavlače u sve sfere javnog života, i baštine kao trajno naslijeđe. Zato se danas sve češće u medijima, na brutalan način i ne birajući sredstva, međusobno razračunavaju politički neistomišljenici, poslovni rivali i drugi, čak i kada potiču iz istog nacionalnog obora” – kaže za BUKU Željko Raljić, novinar TV1.
Topićeva u svojoj izjavi za BUKU kaže kako je “ključ ovakvog ponašanja političara u niskoj obrazovnoj strukturi građana ove zemlje, koju obilato koriste takozvane političke elite i umjesto da građane izvuku iz blata nepismenosti, neobrazovanja i nekulture one ih dodatno potiču i dižu na pijedestal vrijednosti”
Prema mišljenju Srđana Dušanića, u građanima leži sigurno polovina problema.
Aminovanje građana takvog govora je vještačko đubrivo za takvu retoriku. Sve dok se smijemo na tako nešto i podržavamo raznim infantilnim komentarima, situacija se neće mijenjati.”
Sa ovim mišljenjem saglasna je i Topićeva.
”Meni lično je teško obasniti ponašanje našeg građanina, koji plješće kad političari psuju i vrijeđaju drugog. Mi živimo u takvoj političkoj kulturi u kojoj građani od političara, mužjaka, traže da lupi šakom od sto. Onaj koji je uglađen i fin za njih je slabić. To su tradicionalni okovi, kojih se nismo oslobodili i to će potrajati.”
U vlastitoj nekulturi, od ceste do političke pozornice, samo što se nismo ugušili. Kada govorimo o našem društvu, ono u svakom pogledu ima obilježja autoritarne političke kulture, u kojoj građani vole zapovjedni ton komunikacije, vole biti sluge i poslušnici, te se vole klanjati onima koji su na vlasti. Oni koji bi željeli promijeniti ovakav model su malobrojni.
” Dosadašnje iskustvo pokazuju da vole taj politički cirkus i uživaju u međusobnim vrijeđanjima političara, govoru ulice”, smatra Tanja Topić
S druge strane, prema Raljiću, “građani ipak previše očekuju od političara”. Političari, kaže on, nisu izabrali “bavljenje politikom ni zbog koga drugog osim zbog sebe i vlastitih interesa”.
”Opšte dobro?! To je floskula! Kod nas veliki broj građana živi u iluziji da će političari kada zasjednu na funkciju raditi i za njih. Ne! To je socrealistička bajka koja u našem slučaju nema srećan kraj. Javno mnjenje, mediji, građani, nevladine organizacije, to su oni koji jedino mogu natjerati političare da rade za opšte dobro”.
“Mi samo djelimično možemo govoriti o odgovornosti svih nas, građana, pa i medija. Stvarna, neposredna odgovornost realno je među onima koji donose odluke u naše ime-političarima. Naša, građanska odgovornost je indirektna i mi je plaćamo tokom četiri godine mandata onih koje smo birali. To što je politička scena donekle isto što i šou biznis, zabava, ne mijenja mnogo na stvari”, stav je Raljića.
Ako su svi saglasni da je situacija teška i da skoro sve karike u društvu, svaka na svoj način, snose dio krivice za ovakav javni govor, da li je moguće govoriti o nekakvoj promjeni društva? Kako uspostaviti političku kulturu, ili pokrenuti proces kritičkog promišljanja kod građana, koji bi trebali znati prepoznati primitivizam u javnom nastupu te ga kao takvog i osuditi?
Građani bi morali drugačije reagovati na ispade političara i na primitivni jezik koji koriste. Oni koji to ne podržavaju morali bi jasnije i otvorenije iznositi svoje kritike u javnost i forsirati drugačiji diskurs.
”Ali upozoravam, riječ je o dugom i bolnom procesu, za koji nemam iluzije da uskoro može donijeti neke vidljive promjene u nasoj zemlji”, zaključuje Topić.
Šijaković se slaže sa činjenicom da gradjani nose podjednaku odgovornost za takvo stanje koliko i političari – šoumeni i medijski protagonisti.
“Gradjani to traže, inače bi se bunili protiv takvog stanja i delovanja, pisali peticije, pritiskali medije na forumima i virtuelnim mrežama, a politicarima uskratili glas na izborima” naglašava Šijaković
I mediji bi takođe mogli doprinijeti promjeni, tako što bi kritikovali ili ignorisali, ako je to potrebno, politički nekulturne osobe. Pa ipak, Raljić smatra da je ovakvo što praktično nemoguće u društvenom ambijentu BiH.
“Na žalost, vrtimo se u začaranom krugu. Mediji ne mogu funkcionisati bez novca, političari bez medija, pa otud ta simbioza čiji se prljavi vrhunac manifestuje kroz medijsko linčovanje i političke obračune čiji smo svjedoci i ovih dana”, kaže Raljić
Dokle ovako?
Ivan Šijaković smatra da odbrane i borbe protiv ovakvvog stanja za sada još uvijek nema.
“Protagonisti prljavog mediskog i javnog jezika i delovanja su se dobro pozicionirali, oni uzivaju u svemu tome, to je za njih spektakl, demonstracija moci, pobeda neukusa i kiča” kaže on.
Pa ipak Dušanić smatra kako i ovakvo stanje može imati svoju dotrajalost.
“Svaka fora i svaki trend ima svoj rok trajanja, pa tako i ovakva komunikacija. I ovo će narodu jednom dosaditi. Na kraju krajeva, djela i činjenica kako živimo postaće važniji kriterij od jeftinih i primitivnih retoričkih trikova. Kada se to desi, otići će i nosioci takve retorike i primitivna retorika, ničija nije do zore…”
„Izlaz je u pokušaju da eter i papir ne zagađujemo dodatno mržnjom i prljavštinama. To vam je kao čistoća jednog grada. Komunalci jedini čiste grad, ali njegovi žitelji mogu doprinijeti čistoći tako što će manje prljati.“
“Sa univerzalnog stanovišta, ‘dobra stvar’ kod bahatog, sujetnog i egoističnog govornika je što gubi osjećaj za realnost i mjeru, prelazi sve granice i budi se kad za njega već bude kasno, tj. kad ga narod na ovaj ili onaj način otpiše!”, zaključuje Srđan Dušanić u izjavi za BUKU.