Novo istraživanje predstavlja sveobuhvatnu analizu stanja u sektoru (industriji) tekstila, odjeće, kože i obuće (TOKO) u Bosni i Hercegovini, sa posebnim fokusom na radne uslove, nivo plata, sigurnost zaposlenja, sindikalna prava i izazove koje donosi klimatska i ekonomska tranzicija.
Ukratko:
- Sektor zapošljava oko 32.000 ljudi i čini 7–8% vanjske trgovine
- Dominira „lohn“ model – niska dodana vrijednost, zavisnost od stranih brendova
- Radno vrijeme često prelazi zakonskih 40 sati (do 45–48 sati sedmično)
- Plate su niske (cca 480–610 €), nedovoljne za dostojanstven život
- Nesigurni ugovori i slaba zaštita radničkih i sindikalnih prava
- Loši uslovi rada, posebno tokom velikih vrućina
TOKO sektor zauzima značajno mjesto u bosanskohercegovačkoj ekonomiji. Zapošljava oko 32.000 radnika i radnica, učestvuje sa 7-8% u ukupnoj vanjskoj trgovini i snažno je integrisan u evropske lance nabavke.
Ipak, iza statističkih pokazatelja stoji industrijski model koji je dominantno zasnovan na tzv. lohn proizvodnji – sistemu dorade u kojem domaće fabrike obavljaju radno-intenzivne operacije za strane brendove, dok najveći dio dodane vrijednosti ostaje izvan zemlje. Upravo taj strukturni okvir čini pozadinu radnih i socijalnih problema koje istraživanje dokumentuje.
ISTRAŽIVANJE U ŠEST FABRIKA
Terensko istraživanje provedeno je u šest fabrika. Iako zakonodavstvo predviđa 40-satnu radnu sedmicu kao standard, praksa pokazuje znatno fleksibilniju i intenzivniju organizaciju rada. Periodi povećanih narudžbi, naročito pred sezonske kolekcije, rezultiraju produženim radnim sedmicama od 45 do 48 sati, uz radne subote i povremeno nedjelje.
Jedan od centralnih i najzabrinjavajućih nalaza istraživanja odnosi se na duboki jaz između zakonski propisane minimalne plate i onoga što radnici i radnice sami definišu kao dostojanstvenu platu.
Neto plate u istraženim fabrikama kreću se između približno 480 i 610 eura mjesečno, uz rijetke slučajeve koji dosežu 650 eura. Ovaj raspon sistematski smješta TOKO radnike i radnice pri dno nacionalne raspodjele dohotka, unutar najniže plaćenih industrijskih grana u zemlji.
LIČNA ISKUSTVA
„Moja plata je taman toliko da ne gladujemo, ali ne i dovoljno da živimo kao normalni ljudi. Ako se desi nešto neočekivano, izgubljeni smo“, rekla je jedna radnica (49) u proizvodnji odjeće.
„Radim 20 godina i opet ne mogu reći da imam siguran posao. Svake godine novi ugovor na određeno, kao da sam jučer došla”, radnica, 56 godina.
„Cijelo ljeto radimo na vrućini. Kažu da ima klima, ali ne dopire do naše linije. Kod kuće nemam snage da pričam s djecom. Samo legnem”, žena, 41 godina, operaterka šivaće mašine.
„Ne želim luksuz. Samo želim sve plaćati na vrijeme, kupiti djeci dobre cipele i možda ih jednom godišnje odvesti negdje na par dana. Za to bi naše plate morale biti barem duplo veće – ne samo par maraka više za sav ovaj prekovremeni rad”, radnica, 45 godina.
Istraživanje jasno pokazuje da koncept pravedne tranzicije mora uključiti i TOKO sektor. Klimatske promjene već imaju direktan uticaj na radne uslove, naročito kroz toplotne valove koji pogoršavaju uslove rada u proizvodnim halama.
“Bez sistemskih intervencija – povećanja plata prema referentnoj dostojanstvenoj vrijednosti, jačanja inspekcijskih mehanizama, stvarne zaštite sindikalnih prava i odgovornijeg ponašanja globalnih brendova – TOKO sektor će ostati zarobljen u modelu niske dodane vrijednosti i visoke socijalne ranjivosti”, poručuje se u ovom Istraživanju koje je izradio Helsinški parlament građana Banjaluka i Udruženje za socijalni, kulturni i kreativni razvoj ZORA.
Istovremeno, klimatska i tržišna tranzicija može dodatno produbiti ove rizike ukoliko se ne osigura planirana, socijalno osjetljiva i pravedna transformacija industrije.
Preporuke:
Razvijati jedinstvenu strategiju za TOKO sektor
Ojačati inspekcije rada i kontrolu prekovremenog rada
Postepeno povećavati minimalne plate
Smanjiti zloupotrebu ugovora na određeno
Ulagati u sigurnije i kvalitetnije uslove rada (ventilacija, pauze, zaštita)