U udžbenicima historije u osnovnim i srednjim školama u zemljama regije,
uglavnom je zastupljena perspektiva jednog naroda, koji je obično
prikazan kao žrtva, uz mnogo sadržaja manipulativne prirode, tvrde
sagovornici Al Jazeere, historičari iz regije.
Neki od primjera šta sve piše u udžbenicima historije:
zapadnih zemalja, naročito SAD-a, poslije potpisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma pojačali terorističku aktivnost na Kosovu i
Metohiji.” – Istorija za deveti razred osnovne škole, Istočno Novo
Sarajevo
“Članice NATO-a, naročito SAD, imale su u planu vojnički i politčki
potčiniti balkanske države kako bi mogle nesmetano prodirati na Istok i
ovladati ogromnim izvorima nafte, gasa, uglja i drugih sirovina.” –
Istorija za deveti razred osnovne škole, Istočno Novo Sarajevo
“Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina), Franjo Tuđman (Hrvatska) i
Slobodan Milošević (Srbija) nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog
sporazuma. Obrati pažnju na njihova lica. Ko je zadovoljan ovim
sporazumom, a ko nije?” – Udžbenik historije za deveti razred osnovne
škole, Tuzla.
“Početkom februara 1994. godine na sarajevskoj pijaci Markale
eksplodirala je granata, koja je ubila veći broj građana. Za taj napad,
uprkos protivrečnim dokazima, optuženi su Srbi.” – Radni udžbenik
istorije za osmi razred osnovne škole, Srbija
“Bošnjačko je vodstvo na početku agresije bilo neodlučno, a Hrvati su
pružili odlučan otpor.” – Udžbenik povijesti za deveti razred osnovne
škole, Mostar
“[Vlasti republike srpske krajine] godinama su raspirivali strah pred
hrvatskom državom, koju mnogi Srbi, napose nakon petogodišnjeg rata i
pod teretom krivnje zbog sudjelovanja u pobuni, i dalje nisu željeli
prihvatiti kao svoju.” – Udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije,
Zagreb
Djeca uče iz medija
O raspadu Jugoslavije i ratovima 90-ih, u Srbiji, Bosni i Hercegovini i
Crnoj Gori uči se uglavnom na nekoliko časova završnih razreda osnovne i
srednje škole, što je, prema mišljenju historičara nedovoljno. Umjesto
toga, djeca o tom periodu uče iz medija, vladajućeg diskursa u zemlji i
od roditelja.
Zbog toga su stručnjaci iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i
Hrvatske, kroz projekat “Učenje (h)istorije koja to još nije”, kojeg je
pokrenula Asocijacija evropskih edukatora historije – EUROCLIO, zajedno
izabrali materijal iz tog perioda i objavili na novoj web stranici Devedesete.net.
“Naša stranica je rezultat rada regionalnog tima historičara iz Srbije,
Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, koji su tokom godinu i po
dana radili, analizirali i vrednovali materijal. Zadatak nije bio nimalo
lak, jer smo se suočili sa obiljem materijala i naša polazna tačka bila
je da izdvojimo stotinjak primera sadržaja kojeg možemo preporučiti
nastavnicima da koriste u nastavi. Definisali smo određene kriterijume, a
suština je u tome da materijali budu relevantni, kritički,
multiperspektivni”, objašnjava Aleksandar Todosijević, predsjednik
Udruženja za društvenu istoriju Srbije Euroclio.
Udžbenici puni stereotipa i manipulacija
Na web stranici mogu se pronaći dokumentarni filmovi, preporučena
literatura, kolekcije fotografija, knjige i drugi korisni sadržaji. Tu
su i igrani filmovi, kao što su Krugovi, o Srđanu Aleksiću, Muškarci ne
plaču, priča o ratnim veteranima iz tri zemlje, Ničija zemlja, nagrađena
Oscarom, te Kako je počeo rat na mom otoku…
“Govorimo o tematici koja je i dalje dosta svježa i koja izaziva dosta
emocija kod učenika i roditelja i šire javnostima. Zaključili smo da je
bitno nastavnicima dati, prije svega, alatke kojima će oni što lakše,
jednostavnije, predavati materiju”, kaže Miloš Vukanović iz udruženja
učitelja istorije Crne Gore – Hipmont.
Bitno je i da učenicima bude dostupan ovakav materijal, jer oni mogu
uglavnom čuti “jednu stranu”, onu koju zastupa vladajući nacionali
narativ, dodaje.
Melisa Forić iz bh. Udruženja Euro Clio HIP (historija, istorija,
povijest), koja je također učestvovala u izradi stranice, kaže da na
obrazovanje utječu politički procesi i vladajuće strukture.
“Mi koji želimo promjenu to možemo raditi vrlo tiho, ako ništa da
promijenimo način razmišljanja onih koji predaju, da to bude i
kvalitetnije i raznovrsnije i odgovornije, jer ipak mi obrazujemo
generacije mladih ljudi koji će sutra odlučiti da li će ovdje ostatiti
ili ne.”
Prema njenim riječima, školski udžbenici puni su primjera stereotipa,
manipulacija fotografijama i nekakvih vrsta indoktrinacija te se
učenicima nastoji ponuditi jedna istina, ona koju zastupa vladajući
diskurs, što je poražavajuće.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, svaki kanton, entitet i općina ima mogućnost osmišljavati nastavne planove i programe.
“Naše školstvo je podijeljeno na nacionalnom principu, mi imamo
obrazovanje koje se izvodi na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, u
zavisnosti od nacionalne zastupljenosti. Ono što se može zaključiti j da
nastavni planovi i programi zastupaju samo jednu perspektivu i da u
fokus stavljaju naciju, različito tumačenje nacije i nacionalne države. U
nastavnim planovima i programima na hrvatskom jeziku zapravo se izučava
historija Hrvatske, ne historija Hrvata u Bosni i Hercefgovini, tu
Bosna i Hercegovina kao neka država apsolutno nije prisutna. Također je
isti slučaj u [bh. entitetu] Republika Srpska, gdje se izučava historija
Srbije. Možete zamisliti i ta neka suprotna tumačenja i uvijek je jedan
narod prikazan kao žrtva, dok su ostali, naravno, krivci”, kaže Forić.
Osjetljive teme se “guraju pod tepih”
S druge strane, prošlogodišnje istraživanje u Srbiji pokazalo je da čak
71 posto mladih ne zna da je tokom devedesetih Sarajevo bilo pod
opsadom. Prema riječima Todosijevića, u Srbiji se neke stvari “guraju
pod tepih”, stoga, dodaje, ne čude rezultati istraživanja.
“Što se tiče bolnih i osetljivih tema, kao što je opsada Sarajeva,
Vukovar, Dubrovnik i neka druga pitnaja iz devedesetih, očigledno je da
se tome ne posvećuje dovoljna pažnja, ali građani Srbije, pre svega
mladi, o tome najviše saznanja stiču iz medija, a kako mediji prenose te
osetljive teme, to je veliko pitanje. Zbog toga se mi zalažemo da, pre
svega, nastavnici na odgovoran i krajnje kritički način predaju
istoriju.”
Istraživanja u Crnoj Gori su proteklih godina pokazala da lekcije
napisane prije desetak godina samo sadrže štura objašnjenja, okvirnu
hronologiju događaja koja su se desila na prostoru bivše Jugoslavije,
koje se obično ni ne predaju dovoljno učenicima, tvrdi Vukanović.
“Istraživanje prije dvije godine pokazalo je da veliki broj studenata,
dakle tek svršenih srednjoškolaca, ima veoma nisko znanje o osnovim
pojmovima ratova devedesetih, napadima na Dubrovnik, zločinima koji su
počinjeni. Vremenski okviri su bili nejasni, akteri su bili nepoznati.”
Ipak, sagovornici se slažu da treba proći još vremena da bi se ocijenili događaji i zaokružili procesi iz 90-ih.
“To su, na neki način, procesi koji još traju, dosta je teško pisati o
tome. Međutim, ovo je dio historije koji je izuzetno bitan za naše
prostore te je bitno da se historičari tim pozabave, da ponude izvorni
materijal, bez nekog šireg tumačnje i neke definitvne ocjene, jer to će
tek uslijediti nakon što prođe određeni vremenski period, u svakom
slučaju da se ponudi neka faktografija”, naglašava Forić.
Reakcije na web stranicu za sada su pozitivne, a ona će se nastaviti
proširivati sadržajem za nastavnike i učenike. Do tada, smatra Forić,
bitno je učenike učiti da postoje različite interpretacije događaja koji
dijelimo iz hsitorije.
“To bi bio nekakav ključ početka uvažavanja i neke tolerancije, koja sad u našem obrazovnom sistemu ne postoji.”