Za vrijeme rata u SFRJ, zapadni mediji su (čast izuzecima) izvještavali koristeći se izlizanim tropima ‘dobrih i loših momaka’, ‘bureta baruta’, ‘divljeg Balkana’, ‘vijekovne mržnje’ i slično jer nisu znali, ili nisu htjeli da znaju, više o složenim socio-istorijskim odnosima na Balkanu, koji, kako Čerčil davno reče, ‘proizvodi više istorije nego što može da potroši’. Danas izvještaji Evropske komisije i OHR-a i dalje koriste metafore poput npr. ‘BiH kao napuštenog dvorišta Evrope’ i sl., insistirajući na Balkanu kao perfireriji i perpetuirajući svoju centralnost u odnosu na balkansku perifernost.
Sve ovo vrijeme slika o Balkanu ostaje nepromijenjena, a ni naši mediji, nažalost, očito ne znaju bolje. Novinarsko neznanje, nezaintersovanost, ljenost ili nedostatak imaginarija o tome šta bi uopšte mogao biti motiv ovih momaka odražava neodgovornost prema javnosti i javnom mnijenju, koje se uveliko formira na osnovu onoga što nam kažu mediji. A mediji nam kažu da su se ‘šetkali gejevi’ i da ‘ih treba dobro istući’. Komentatori kažu i puno više i puno gore, no krenimo od početka.
Pederi ili performeri?
Ono što prvo upada u oči kod analize nekolicine udarnih tekstova sa ovih portala jeste da se šetnja dvojice mladića koji se drže za ruke automatski interpretira kao šetnja, tačniije ‘šetkanje’ ‘gejeva’. Glagol ‘šetkati se’ u našem jeziku ima izvjesnu negativnu konotaciju i u sebi uključuje dozu neprimjerenosti, a momci su u početku označeni kao ‘gejevi’. Magazin Fokus, sa izvjesnom dozom modaliteta (prilog možda) u svom izvještavanju koristi diskurs krize u vidu neke pošasti koja se približava, a pod krizom se smatra sama parada (ono što bi se moglo dogoditi, prvo okupljanje). Novinar ipak ne zna šta je to bilo, pa tako ne može sa sigurnošću da tvrdi.
Dva mladića koja su ruku pod ruku proteklog vikenda prošetala centrom Banje Luke možda su najavila ono što bi se u ovom gradu u bliskoj budućnosti moglo dogoditi u masovnijem obliku.
Ovaj događaj možda bi se mogao smatrati prvim okupljanjem kod nas, koji je imao cilj testiranje stava Banjolučana, jer do sada nije zabilježeno nešto slično.
Međutim, to ga ne sprečava da za pomoć pita stručnjake koji, iako predstavljaju društvenu elitu u RS-u u smislu kako zaštite ljudskih prava tako i intelektualnu elitu, očito ne mogu da shvate motive dvojice mladića pa im pripisuju čak i da su to radili za novac (dr Šijaković), odnosno da su nesigurni u svoj stav (dr Milić) a samo ‘paradiranje’ tumače kao ‘pokazivanje svojih seksualnih sklonosti’ (gđa Pandurević). Borci za ljudska prava, kao i aktivisti koji podržavaju prava LGBT osoba, insistiraju da se ne paradira da bi se pokazala ‘seksualna preferencija’ već da bi ova populacija, za koju istraživanja pokazuju da ih je izvjestan procenat (oko 10%) u svakom društvu, bilo američkom, holandskom, bošnjačkom ili srpskom, dobila društvenu vidljivost i da bi imala zagarantovana sva ljudska prava.
Nekoliko je osnovnih diskursnih trendova prisutno u načinu izvještavanja o video šetnji ‘Nije Beograd, a nije ni da nije’ i sigurno je interesantan otpor novinarskoj diskursnoj normi u tekstu Darka Momića iz Pressa od 4.10. 2011. koji citira lidera Šešeljevih radikala koji kaže da ‘neće da govori ništa protiv njih’ i da ‘što se njega tiče, neka se slobodno drže za ruke’. Ovo je slično kolumnama Jelene Karleuše u kojima je ona kritikovala homofobiju prema LGBT osobama- možda vam se ne sviđa ideologija dotičnih persona, ali su upravo oni iznijeli otvorenije i afirmativnije stavove od većine obrazovanih elita. Drugi diskurs je teološki diskurs božjih zakona koji je protivan LGBT pravima i ima ga u nekoliko slučajeva npr. kad Momić citira predsjednika SDS omladine Borisa Jerinića, diplomiranog teologa, koji tvrdi ‘da ne može da prihvati da se neko ponosi nečim što je protiv prirodnih i božjih zakona’, upitala bih ‘božjih zakona za koga?’. Treći diskurs je pseudomedicinski diskurs i on označava homoseksualnost kao bolest
‘nadam se da nisu u pitanju pravi pederi… jer vjerujem da je Banjaluka još mentalno zdrava sredina’ (funkcioner DNS-a Grujić u Momić, 2011).
Kad su u pitanju sami tekstovi, oni su na internet portalima gotovo jednako važni kao i komentari, a komentari su za ovaj slučaj bili mahom brutalni. Kratka vijest o banjalučkoj šetnji u Dnevnom avazu izazvala je buru reakcija koje su uglavnom bile nacionalno-šovinističke i mačističke i usmjerene protiv Srba i RS-a, a kod nekih je zbog odnosa koordinacije imenskih fraza došlo i do rekontekstualizacije ‘pederluka’ kao ‘oličenja vrijednosti u RS’ pored ‘primitivizma, lažnih vrijednosti, zatupljenosti’:
‘neka ih ba nek se sami unište, zapadna kultura je samouništavajuća, želim him što više ******, narkomana, huligana i pedofila’
‘Meni fakat nesmeta što se peškiri okupljaju po RS-u i Srbiji 🙂 Molim sve peškire iz FBiH da se presele u RS :)))’,
‘Eto peškiri čuli ste pravac za BL i smrdsku… Mile do-dick će va(M)s objeručke prihvatiti’
‘Sada sam zbunjen, ja uvijek mislio da su srbi “junaci” eto ispade da su gejevi, na koljena pred bosnju..
‘Ovdje nema nista cudno. U tzv RS-u je oduvijek bilo naj….naj..vise peedddera. RS je olicenje nastranosti, primitivzma, laznih vrijednosti, zatupljenosti pa i pedderluka.
Bilo ih je i nekoliko inkluzivnih, ali svejedno protiv LGBT populacije, kao npr. ‘Znaci pederluk je stigao i kod nas,,,..fuuuj gadovi,,,izrodi ,,,’ gdje se vidi inkluzivna upotreba zamjenice ‘mi’ ili primjer solidarnosti sa ostatkom građana/ki na ovom portalu.
Ono što je zajedničko svim komentarima bili su pozivi na linč, kojih (srećom) nije bilo mnogo, poput onih u anonimnim komentarima : ‘Treba ih pretući. Motke u ruke pa ih preko leda obojicu. To treba u startu sasjeci u BiH.’, ili npr. ‘ako se desi onda trebate po ledjima tuci nema toga nek se HANDRE po kucama i stanovima nema okupljanja :)’, ili izjava čuvenog Grujića iz Momićevog članka od 4.10.2011.
Ali, ako je u pitanju performans, onda one koji su ga napravili treba dobro istući da im više ne padne na pamet da prave takve gluposti. Isto kao i onu dvojicu što su pre par meseci hodali po centru Banjaluke u nacističkim uniformama – kaže Grujić.
Ovdje ne samo da vidimo poziv na batinanje u javnoj sferi, već i poistovjećivanje nacizma i homoseksualnosti, te elementarno nepoznavanje koncepta performansa kako od strane novinara tako i njegovog sagovornika. Dok novinar još nije raskrstio sa dilemom da li su momci ‘gej ili ne’, jer ako jesu onda ‘kuku nama’, ali ako nisu ‘oprostićemo im’, sagovornik kaže da čak i ako je bio performans, oni svejedno treba da dobiju dobiti batine. Spomenuti slučaj mladića koji su se šetali u nacističkim uniformama isto je imao za cilj provokaciju javnosti koja se nije niti osvrnula na mladiće koji su ih nosili. Da li je u pitanju bilo ignorisanje nacističkih obilježja, ne zna se, međutim u slučaju ‘Nije Beograd a nije ni da nije’ ipak je većina Banjalučana/ki, na opšte iznenađenje, reagovala osmijesima i čuđenjem- batinanja nije bilo ni u pokušaju.
Do koje mjere je gej okej i treba li nam novi jezik?
Gej je okej ako se nalazi u smijačkoj kulturi, ako je skrajnuto od oka javnosti i ako je smješteno u ‘njihova četiri zida’. Javnost mahom nema ništa protiv, ali sve dok se ‘ne paradira’- čak postoje i brojne gej osobe koje su protiv paradiranja i brojne strejt osobe koje smatraju da je parada ok, ali da se njome ne rješavaju svi problemi marginalizovanih društvenih grupa kao što je ova. Film HBO-a ‘Celuloidni ormar’ iz 1995. nam pokazuje kako je u američkom društvu tema homoseksualnosti bila godinama tabuizirana, te kako je slika počela naglo da se mijenja nakon 1968., a naročito devedestih sa filmovima poput Filadelfije ili recentnije Planine Brokbek, te serije poput Vil i Grejs, koje su gej priču nastojali predstaviti kao toplu ljudsku priču. Prema nekim teoretičarima (Fejes, Sender, 2003) ovo se desilo iz komercijalnih razloga jer je gej populacija bila procijenjena kao mahom populacija obrazovanih ljudi, bez djece, koji dobro zarađuju, te se na njih gledalo kao na dobre potrošače, ali i pored ovoga, željeli bismo vjerovati kako svako društvo, pa i naše, može postati bolje, obrazovanije, emancipovanije, tako što će razvijati toleranciju za sebe i zbog sebe, a ne zato što to nameće tamo nekakva EU…ili možda ipak ne?
Načini na koje se ova šetnja protumačila prenose se jezikom, a sve riječi, prema Lakoffu (2004), nalaze se u odnosu sa svojim pripadajućim konceptualnim interpretativnim okvirima smještenim u našem mozgu. Kada čujemo neku riječ, njen okvir (ili niz okvira) se aktivira u našem mozgu i putem upotrebe novih interpretativnih okvira, mijenja se način na koji javnost vidi svijet. Novinarima i piscima su potrebni upravo novi okviri, a ne klišei i Lakoff (ibid.) hrabro tvrdi da sama ‘društvena promjena znači upravo mijenjanje ovih okvira’. Kako su zapadnim novinarima potrebni novi tropi i nove riječi kada govore o Balkanu da bi se promijenio i sam stav o Balkanu kao vječnoj periferiji, tako je i našim novinarima očito potreban novi jezik kojim će govoriti o društvenom aktivizmu, marginalizovanima, gejevima, etničkim Drugima, Romima i slično ili barem trebaju uložiti napor da upišu nova značenja u stare riječi ili sintagme. Iako novinari prema Lipmannu (1922) ‘ne mogu da vide ono što nisu naučili da vide’, ne postoji opravdanje da oni to ne čine jer je ključna odgovornost prema čitalačkoj publici, pa i ako je medij isključivo komercijalan.
Beogradski portal e-novine, odnosno novinar Bojan Bednar je 6.10.2011. o događaju izvjestio kao odnosu ‘pravih’ i ‘lažnih’ Srba iz ‘takozvane RS’. U tekstu se u prvom planu našao negativan stav prema RS, bez da je spomenuto pozitivno predstavljanje ove aktivističko-umjetničke intervencije koju su izveli građani te iste RS. Novinar je na osnovu ovog čina mogao video šetnju iščitati i kao čin solidarnosti sa Beogradom i gej populacijom uopšte i upisati novo značenje u zajednicu koja se danas zove RS, uzdrmavajući takođe pojedine stereotipe i klišee, međutim, interpretativni okvir je, kad je u pitanju ovaj novinar, ostao dosljedan i neuzdrman, jer on to očito ‘nije vidio’.
Žaleći što su lica pravih, ponosnih Srba koji se mirno i zaljubljeno drže za ruke zatamnjena, pa ih je nemoguće identifikovati i likvidirati, poraženi istinom da među njima ima homoseksualaca, prepoznali su u njihovom pojavljivanju na ulicama pretnju…Brukajući srpski narod, čestite pravoslavce koji, od kako je sveta i veka, gaje isključivo tolerantan odnos pun hrišćanske ljubavi prema različitima od sebe, ti takozvani Srbi i lažni pravoslavci iz lažne države, takozvane Republike Srpske, pozvali su na nasilje prema Srbima homoseksualne orjentacije.
Zašto su momci ovo uradili?
Razmišljajući o tome koji bi bili motivi ovih momaka, mislim da je očigledna svjesna namjera ovog performansa da se iskomunicira važna društvena poruka umjesto i u ime onih koji to danas ne mogu. Ne vjerujem da su momci gej, ali znam da brojni građani/ke ovog grada jesu: plaše se, žive dvostruke ili trostruke živote i kriju svoju seksualnu orijentaciju, jer znaju šta bi bio potencijalni ishod. Naše društvo nije u stanju razumjeti, a kamoli prihvatiti provokaciju kao intervenciju u javnom prostoru, koji je prostor svih nas i za sve nas, i neznalački tumači ovakve akcije kao rad plaćenika i stranih organizacija koji je usmjeren protiv temeljnih vrijednosti ovog prostora i naroda. Ovo odražava određeni strah i negativno prikazivanje gejeva koji kultivišu upravo mediji: prema teoriji spirale šutnje, pojedinci će šutjeti ako budu smatrali da se njihov pogled na pojedina pitanja razilazi s opštim pogledom, ali će i biti zaplašeni i vidjeće gej osobu kao ‘neprijatelja koji vreba na svakom koraku’. Biološke i primordijalne teorije identiteta koji je nepromjenjiv i bogom dan vuku u rasizam i fašizam, jer ne postoji nikakva esencija, nikakav DNK koji nas čini Srpkinjom, Romkinjom, homoseksualcem ili lezbijkom, postoji kontekst unutra kojeg ovi termini dobivaju svoja značenja i unutar kojeg se mi rađamo, a vrijednosti svih društava, pa i našeg, podložne su rušenju, građenju, obnavljanju, ponovnom građenju, te su u konstantnom protoku u skladu sa vremenom, tehnologijama, putovanjima, knjigama koje ćemo pročitati i ljudima koje ćemo sresti.
Pomenutu šetnju nijedan novinar/ka nije iščitao kao pozitivan čin solidarnosti, antifašizma, borbe za slobodu izraza i afirmacije obespravljenih. Ovaj gest niko nije vidio kao konkretnu društvenu kritiku na djelu koja je urađena sa nula sredstava, hrabrog srca, za one koji to u ovom trenutku ne mogu u Beogradu, Banjaluci, Sarajevu, Gradačcu ili Mrkonjić Gradu. Momci, svaka čast! A vi, kad ste posljednji put uradili nešto hrabro? Da li ćete ikad to učiniti?