Jedini nemoguć i uzaludan otpor vlasti je njeno ignorisanje i indiferentnost.
Sa druge strane, red je okanuti se ćorave definicije kako je alternativa vlasti – bezvlašće. Ne, alternativa je promjena vlasti. Promjena vlasti je legalan i legitiman oblik političkog života. Politolozi, čak, promjenu vlasti definišu kao nužnu i neophodnu karakteristiku zdrave društvene sredine. Nije čudno što se u okviru jednog političkog sistema demokratske provinijencije bivstvovanje nosioca vlasti limitira na 8 godina (2 mandata), sa jasno formulisanom mogućnošću smjene na kraju prvog mandata ili ako to okolnosti nalažu i prije.
Ali, koji su to alternativni oblici pritiska i smjene vlasti, a koji mogu da zažive u Oboru?
Prvo, dobro je reći šta je Obor i gdje pripada.
Bosna i Hercegovina je po demokratskim pravima i slobodama negdje na pola puta između Finske i Sudana. Ali, ovo treba shvatiti samo nominalno, zato što se po dokidanju soc-realizma i građanskog rata, kult ličnosti nastavio nesmetano razvijati. Konkretno, ako pogledamo Milorada Dodika i njegovu političku artikulaciju, jasno je da su nam afrički vjetrovi sa Mugabeom na čelu mnogo bliži od, recimo, parlamenta u Helsinkiju.
I ovdje nije problem u sankcionisanju i obezvrjeđivanju klasičnih mehanizama za obaranje vlasti. Demokratski izbori će pokazati veliko ništa, jer opozicija, razjedinjena, neartikulisana i patuljasta, sama sebi parodira. Parodija se ogleda u sljedećem – ako ja 3. oktobra ispred glasačke kutije stavim ,,x“ na papir, formalno, ispunio sam etičku dužnost izlaska na izbore, ali, neformalno, napravio sam medvjeđu uslugu sebi i magarca od sebe.
Na do besvijesti pominjanu frazu kako Dodik nema ozbiljnog takmaca i političkog oponenta neću trošiti više tastaturu. Dovoljno je reći kako, prema posljednjim istraživanjima, kada bi se premijer kandidovao na mjesto predsjednika Srpske, dobio bi skoro 40% glasova.
Kako onda na alternativan, prije bih rekao nekonvencionalan, ali opet legalan način, uticati na promjenu vlasti?
Prvo i najvažnije je stvaranje društvenih pokreta.
Ne bi bilo loše ponoviti soiološku definiciju društvenog pokreta. Dakle, društveni pokret je kolektivna, javna, dobrovoljna, masovna, manje ili više spontana akcija ljudi koja izrasta iz nezadovoljenih potreba, izražava određene sukobe interesa, pokreće rješavanje značajnih društvenih pitanja i stremi manjim ili većim društvenim promjenama. 
Najfriškija istorija ovih prostora pamti srbijanski ,,Otpor“, ali nama su mnogo bliži i aktuelniji pokreti ,,Dosta“ i ,,Oštra nula“. Oba ova pokreta su bitno orijentisana ka socijalnim i marginalnim grupama u Bosni i Hercegovini. E sad, druga stvar je što nominalni aktivizam pokazuje kako je ogroman broj ljudi uz njih. U stvarnosti, to je konformizam u okviru društvenih mreža koji je začet sa par klikova mišem. Jezikom brojeva -na Fejsbuku, pokret Dosta ima nešto više od 2000 ,,obožavalaca“, a Oštra nula, oko 1700. Međutim, kad je ,,stani- pani“, odziv je veoma mali.
Posljednji uspješan poduhvat koji je natjerao vlast da se malo ,,počeše“ bio je sarajevski protest protiv nasilja u koordinaciji pokreta ,,Dosta“, a konkretan povod – tragična smrt 17-godišnjeg mladića Denisa Mrnjavca. Čak i ovdje je riječ o benignom dešavanju naroda, a najveći uspjeh je što su ljudi uopšte došli.
Postavlja se pitanje da li se mora multiplikovati spirala zla, užasa, prevare, bijede, ekonomskog beznađa, da bi ljudi uzeli učešće u radu neformalnih društvenih grupa? Nedavni prvomajski debakl sarajevskih radničkih protesta u organizaciji pokreta ,,Dosta“, navodi na te crne slutnje. Ako je to tako, onda vam džaba trud, rođaci, pošto ova zemlja NEMA toliko ljudskih resursa koji se još mogu upropastiti da bi se neko ili nešto pokrenulo.
Na sceni je paradoksalna situacija da mass-mediji i društvene mreže zbližavaju ljude, sve dok su oni na dovoljnoj distanci jedni od drugih i dok su skrajnuti od aktivizma.
Evo i primjera: Pokret ,,Oštra nula“, nastao u novembru prošle godine, do sada je izveo jedan ulični performans kako bi upoznao građanstvo sa svojim radom (bolje reći postojanjem) i održao javnu tribinu pod signifikativnim nazivom ,,Štrajkom glađu do osnovnih ljudskih potreba“. Oba ova događaja su propratili ,,buljuci“ ljudi, koji su se mogli izbrojati prstima na obje ruke. ,,Oštra nula“, prema riječima jednog od osnivača, Davora Paponje, zalaže se za upoznavanje svakog građanina sa njegovim osnovnim ljudskim, političkim, ekonomskim, socijalnim, potrošačkim i kulturnim pravima. Iako je virtuelna podrška ogromna, na žalost, i aktivizam je virtuelan.
Da je sve to tako, uvjerili smo se iz prve ruke. Iskoristili smo priliku i na predavanju ,,O društvenom aktivizmu“, koje je održano 20 maja u banjalučkom Domu omladine, razgovarali sa pripadnicima pokreta ,,Dosta“ i ,,Oštra Nula“.
Na pitanje – šta je aktivizam, Demir Mahmutčehajić, ispred pokreta ,,Dosta”, rekao je:
,Aktivizam u cijeloj Bosni i Hercegovini je još uvijek u povoju. Mi još uvije tražimo pravo značenje i osjećamo da postoji velika potreba za drugačijim i slobodoumnim djelovanjem, za drugačijim pristupom problemu, za iskrenim angažovanjem pojedinaca, međutim, to još uvijek nije prodrlo u kolektivnu svijest. Važno je da ono što mi radimo okuplja mlade ljude i to nam daje nadu da će budućnost koliko-toliko biti drugačija od ove sadašnjosti u kojoj živimo.”
Kako to da aktivizam nije zaživio u Bosni i Hercegovini koja, priznaćete, ima mnogo većih problema od zemalja u okruženju?
,,Društveno uređenje Bosne i Hercegovine je mnogo komplikovanije od država u okruženju i ta komplikovanost se jednostavno oslikava na svijest običnog čovjeka. Ovdje je izgubljena nada, ljudi ne razmišljaju o budućnosti, ne razmišljaju o budućnosti svoje djece i samim tim ne vide razloga zašto se boriti. Uvijek postoji opcija – otići vani. Ovdje ne postoji jedna meta, jedna osoba oko koje bi se organizovao front, kako bi se ona skinula sa vlasti. Ovdje postoji više paralelnih sistema i ono što se dešava npr. u jednom dijelu Federacije, nema skoro nikakvog uticaja na dešavanja u Srpskoj ili u Zapadnoj Hercegovini. Samim tim, ne postoji solidarna svijest kako bi se riješio neki konkretan problem.
Koja je razlika između nominalne podrške i konkretne podrške na terenu?
,,Ogromna je razlika! Prije svega, razlika je bila najvidljivija 1. maja, kada je naš pokret ,,Dosta” organizovao prvomajski protest i pozivao ljude da se odreknu roštilja, pijanke i izađu na ulice i svojim prisustvom pokažu da žele drugačiji način života u Bosni i Hercegovini. Ja lično se susrećem sa desetinama ljudi na ulici koji govore – sjajni ste, samo nastavite tako raditi – ali ti ljudi nikad konkretno nisu na ulicama. Smatram da je veliki broj građana u Bosni i Hercegovini licemjeran! U suštini se bune, ali ništa ne rade da bi mijenjali svoje stanje!”
Pitali smo i Dražanu Lepir, ispred Oštre nule”, otkuda predavanje na ovu temu?
,,Trenutno u Republici Srpskoj nema nikakvog organizovanog aktivizma. U Banjaluci, konkretno, ne postoji čak ni kritična masa, niti pojedinci koji bi pristupili konkretnom građanskom aktivizmu.”
Postoji li podrška vašem pokretu?
,,Podrška postoji, ako se može zvati tako, u činjenici da naše postojanje niko više ne negira. Ali potrebni su novi ljudi i kritična masa. Našim akcijama pokušavamo da dopremo do ljudi, ali trenutno stanje je takvo da to ide prilično teško. Mi se trudimo da budemo kreativni. U svim našim akcijama mogli su se pronaći ljudi svih profila i društvenih grupa. Kreativnost nije upitna. Sklona sam razmišljanju da je letargija postala novi vid aktivizma, da ljudi definitivno šute i trpe. Da bi se uradile neke stvari, moramo natjerati građane da shvate.”
U okviru predavanja, zagrebački filozof, sociolog i aktivista, Srđan Dvornik, promovisao je svoju knjigu indikativnog naziva ,,Akteri bez društva”.
Profesor Srđan Dvornik, u svom predavanju, istakao je kako je postao svjestan jednog paradoksa, a radi se o sljedećem. Prije više od 20 godina, on je u svom aktivističkom radu na alternativnim otporima vlasti počeo od velikih tema. Međutim, njegovo najživlje i najsvježije iskusto se tiče stotinjak metara jedne zagrebačke ulice. “Kao kad ideš od velikog prema malom, a to je ponekad važnije”, zaključio je Dvornik.
Dvornik navodi kako je svoj građanski aktivizam započeo još 1988. kada je osnovano Udruženje za Jugoslovensku demokratsku inicijativu. Ono što je zanimljivo je da to udruženje nije postiglo ništa, osim da je detektovalo postojeće stanje i predvidjelo raspad Jugoslavije. Ipak, kako kaže Dvornik, ono je predstavljalo prvu legalnu društvenu organizaciju koja je nastala, a da joj tadašnja država nije bila podrška i zaleđe.
Prema Dvornikovim riječima, od ovog društva se ne može očekivati bilo kakav jak građanski pokret. Razlozi su dvojaki. Sa jedne strane, prisutna je inercija i kult vođe. Sa druge strane, neoliberalni kapitalizam sa zapada se prevario u procjeni razvoja balkanskih društava, pa je napravio ,,prijevremenu pacifikaciju” i time umrtvio bilo kakve vidove građanskog otpora.
Knjigu ,,Akteri bez društva”, Srđana Dvornika, u PDF formatu možete pročitati ovdje:
http://www.boell.ba/downloads/Srdjan_Dvornik_studija_akteri_bez_drustva-fin.pdf
Zaključci ovog predavanja bili su u sivo obojeni. Svi učesnici su konstatovali kako su apatija i inertnost možda ključne riječi koje opisuju preovlađujuće stanje kod mladih ljudi. Ipak, u današnjoj konstelaciji snaga, dobro je da ovakve neformalne grupe uopšte i postoje. Mada, ovakvim stavom niko razuman ne može i ne smije biti zadovoljan.
Mi smo se zaputili dalje u našoj potrazi za aktivizmom i nedostatkom istog. Za ,,Buku“, na ovu temu smo razgovarali i sa banjalučkim profesorom Miodragom Živanovićem.
Na pitanje zbog čega su mladi u našoj sredini neaktivni, on je istakao da postoji više nivoa na kojima vidi pasivnost mladih:
,,Mlade generacije, posebno posljednjih godina, dolaze na fakultete sa jednim problemom. Riječ je o sterilnosti i nezainteresovanosti. To je problem jedne, gotovo apsurdne rezignacije. Mislim da je rezignacija na psihološkom planu osnovni razlog pasivnog ponašanja mladih ljudi prema društvu uopšte.
Drugi razlog je što mladi u ekonomskom smislu, po pitanju realizacije svojih sposobnosti, ne vide u našem društvu prostor da bi to ostvarili. Dobar dio njih jednostavno želi da ode odavde.
Treći razlog je što postoji jedna odioznost svih, ne samo mladih, prema onome što se zove politika i političke partije. Politika u našim uslovima je beskrajno kompromitovana i ,takođe, tu mladi ne vide mogućnost da bi svojim angažmanom promijenili postojeće stanje.
Postoji i četvrti razlog, koji je možda i najtragičniji. To je jedna spoznaja, prije svega pedagoga, da mladi ljudi nose na sebi duboke tragove jedne izolacije koja traje skoro četvrt stoljeća. Oni su hendikepirani, moram reći i medicinski, na žalost, time što su mentalno, a i fizički, bili godinama, a i danas su, zatvarani u te male torove, male sredine, etničke zajednice.“
Profesor Živanović je poentirao da mladi prvo treba da imaju svijest o sebi i društvu oko sebe, pa tek onda da se počnu baviti aktivizmom.
A bit aktivizma je da on po definiciji predstavlja planirano ponašanje kako bi se postigli socijalni ili politički ciljevi kroz aktivnosti kao što su podizanje svijesti, stvaranje koalicija, vođenje političkih kampanja, proizvodnja propagandnog materijala, stvaranje publiciteta, kao i preduzimanje drugih akcija kako bi se uticalo na socijalne promjene. Društveni rad u zajednici posebno stimuliše razvoj onih oblika aktivizma koji doprinose promjenama i utiču na poboljšanje uslova života, posebno marginalnih grupa i ugroženih pojedinaca. Uslov za to je samoorganizovanje pojedinaca i grupa.
Ono što se da iščitati, i toliko je jednostavno, je da pojedinac sa pasivnog promatranja stvarnosti MORA da pređe u poziciju zauzimanja stava. Bez toga, svaki aktivizam je kvaziaktivizam, dobro druženje, upotpunjavanje i ,,ubijanje” vremena, bez (realne) želje da se nešto promijeni. A aktivizam zahtijeva i bukvalno fizički aktivnu osobu! To je kucanje od vrata do vrata, intenzivan razgovor i živi kontakt sa istomišljenicima, sa ljudima koji mogu pomoći i usmjeriti, sa organizacijama koje su odavno na sličnom putu. (Ovdje se nalazi i koristan ogledni link, kako osnovati svoju NVO http://www.mingl.org/osvrt/index.php/2008/02/18/kako-osnovati-i-pokrenuti-svoju-nvo.html)
To je taksativno i ponekad skribomansko ispisivanje projekata, to je spremnost na neuspjeh. To je entuzijazam kojim se nešto daje, a ne nužno i jedino traži za uzvrat. Samo tako nastaju nove ideje, jačaju se veze i međuljudski odnosi kojima će neka od društvenih grupa konačno moći da se uzdigne iznad svoje trenutne prosječnosti i maglovitog saznanja o svom članstvu.
Najvažnije je shvatiti da je, kokretno, ovdje u Oboru, Milorad Dodik samo personifikacija svevlašća (doduše najjača ikada), ali da sama ličnost ne znači ništa. Da nije Dodika, pod ovakvim okolnostima postojao bi neki drugi Dodik. Stvar je što nam ovakve persone ostavljaju u nasljeđe negativno selekcionisano potomstvo. Iskrivljen sistem vrijednosti podrazumijeva, prije svega u očima mladih, i poslije Dodika, nekog drugog Dodika. Jer, zaboga, kako će Obor bez vođe. Taj patološki strah o nepostojanju mene i mog okruženja, ako nema Velikog Brata, razvija armiju poslušnih debiliziranih mediokriteta. I to je najveći problem!
A evo i primjera iz okruženja kako se pojedinci na ciničan i duhovit način bore protiv sistema.
http://www.mondo.rs/s169441/Info/Hronika_i_Drustvo/Ponudio_glas_na_prodaju.html
U današnjem svijetu, poenta je biti kreativan i to OBJAVITI svima i odmah.
Sociologija, pa i istorija, mogu to svrstati u svojevrstan kontrapunkt ilegali i podzemlju. Današnja subverzija djeluje, i jedino važi, ako je bitno populistička, medijski dovoljno prekaljena i na fenomenološkoj ravni prijemčiva.
Biti subverzivan, a ne koristiti tekovine moderne civilizacije (internet, socijalne mreže, dovitljive aplikacije, pop-kulturni milje postindustrijskog društva), znači biti aktivistički impotentan!
A, evo i pitanja za čitaoce:
Koji se to neo-pank-šta god-bend bavi(o) političkim sljepilom u Oboru? Na nivou Bosne i Hercegovine postoji Dubioza Kolektiv, sa sad već kultnim spotom ,,Šuti i trpi“ http://www.youtube.com/watch?v=PH0vsRPAWCg
Mada se i za ovaj uradak može reći da je uopštena, i opet nejaka subverzija, naspram preostalom ništavilu – ona je grandiozna.
Posljednji povod za bunt na ovim prostorima kod mladih bio je Broz.
Nevjerovatno je kako niko od tzv. mladih aktivista koji se ,,gnušaju“ Mile ne skroji muzičku numeru na temu lika i djela.
Da ne govorimo o domaćim pozorišnim radnicima i filmašima, koji su subverzivni koliko i dvogodišnjak sa plastičnom kašikicom. Jasno je svima da se ne udara ruka koja te hrani (i u međuvremenu pere pare), ali tolika apatičnost je već klinička slika javnih radnika! Jedan od rijetkih pozitivnih primjera je banjalučki amaterski ,,Antikulturni teatar Alija Sirotanović“.
I opet je upitna jačina, preciznije, širina i domet ovakve poruke.
Moramo biti iskreni pa priznati da je subverzija mladih u Oboru na nivou samopovrjeđivanja, ugrožavanja života bližnjih i životinja, te hortikulturni vandalizam.
Da se razumijemo, svaki alternativni subkulturni otpor će zaživjeti kad postanu aktivni pripadnici pojedinih društvanih grupa, preciznije, kad se počnu ponašati kao zoon politikoni.
A koliko je situacija ozbiljna, dovoljno je reći kako je na Forbsovoj listi Bosna i Hercegovina na 120 mjestu u svijetu kada je u pitanju ulaganje uopšte. Parametri su sveobuhvatni i uključuju društveni standard, bruto-nacionalni dohodak, ekonomsku, političku i socijalnu sigurnost, efikasnost državnog aparata…Inače, lista ima 127 zemalja, pa niže možemo još samo malo.
Na kraju bih dodao kako biti aktivan znači prelomiti u sebi i reći – Da, ja volim svoju zajednicu, volim svoju porodicu, volim sebe, i početi raditi na uređenju tog mikrokosmosa!
Ljudi kojima sam okružen i koji iskreno i aktivno delaju u borbi protiv tiranije, ostaju i dalje u čudu – šta je sa ostatkom plebsa.
Možda im je stvarno dobro! E, onda sam ja u manjini i ovo je Finska, a ne Obor, kako mi se čini.