Gledano izvana, Bosna i Hercegovina sa entitetima kao njenim
administrativno-teritorijalnim jedinicama opstaje pod plaštom političkog
pokreta koji, prema njegovim postulatima, uspješno miri kapitalizam i socijalizam.
To jedinstveno pomirenje stvara kao posljedicu takvu državu u kojoj
kapitalističke ideje idu ruku pod ruku sa socijalnim mirom i uspješnim
oživotvorenjem i poštivanjem prava radnih ljudi. Uistinu, na prvi pogled, teško
je osporiti jednu takvu tezu, oformljenu površnim promatranjem. U Federaciji
BiH nakon posljednjih izbora Socijaldemokratska partija suvereno se etablirala
kao vodeći faktor političkog života i formiranja vlasti. U Republici Srpskoj,
Savez nezavisnih socijaldemokrata neprikosnoveni je izborni pobjednik i autor
aktuelne vladajuće strukture. Socijaldemokratija, rekao bi neki neupućeni
narator, odnijela je pobjedu nad nacionalističkim grupacijama i strankama koje
su težile izbornim pobjedama kroz razjedinjenja, dakle kroz ono fatalno načelo “podijeli
pa vladaj”. To načelo, inače, jeste kratkoročni uspjeh političke doktrine, ali
zato jeste i golemi neuspjeh građanstva njoj podređenog.
Gdje je, onda, država blagostanja, gdje je socijalni mir, gdje je
poštivanje i uvažavanje prava radnika, i u čemu se, uopće, ogleda ta izvanredna
fuzija kapitalizma i socijalizma koja, sadržana u sukusu moderne socijaldemokratske ideje, predstavlja pravi
put u ostvarenju onih građanskih snova o državi-prijatelju, umjesto o
državi-dušmaninu?
Prava i gorka istina kao odgovor na sva ova pitanja nameće se kroz niz
zaključaka koje je veoma lako izvesti na bazi postojećih kriterija za
utvrđivanje postojanja ili nepostojanja socijaldemokratije u jednoj državi.
Komparacija metoda i rezultata djelovanja socijaldemokratskih partija na vlasti
u Bosni i Hercegovini jasno ukazuje na to da te partije nisu
socijaldemokratske, nisu socijalističke, nisu demokratske, i izuzmemo li taj
nominalni sufiks, nisu čak ni partije. One su zapravo interesne skupine
okupljene uz jedno lice i jednog vođu, čije autoritarne tendencije i
realizacija sopstvenih interesa nadilaze sve programe i sve postulate utvrđene
nezaobilaznim faktorima u utemeljenju i egzistenciji jednog takvog pokreta.
Socijaldemokratska
politička grupacija temelji sam svoj dolazak na vlast na prethodno utvrđenim
principima ostvarenja predstavničke demokratije. Dolazak aktuelnih
“socijaldemokratskih” struktura na vlast evidentno je utemeljen na
notornim lažima, zavaravanjima, apelom na nacionalističke težnje i tendencije,
oslanjanjem na moralno upitne ličnosti kao nosioce vlasti, i uopće svim onim potezima usljed kojih
se gubi granica između pomenutih
grupacija i fašističkih verbalnih orgijanja.
SNSD je svoju izbornu
bitku dobio prijetnjama, grožnjama, opomenama, i grubim verbalnim linčovanjem
demokratije. SNSD je svoju izbornu bitku dobio apelujući na porive
nacionalističkih snova i iluzija, na najavama faktičkog rušenja i
obezvređivanja države. SNSD je svoju izbornu bitku dobio na oštećivanju i
podrivanju vladavine prava, na unižavanju onih vrijednosti i onih strahota koje
su u očima cijelog svijeta već postale jasne i nedvojbene. SNSD je utemeljio
pobjedu na očajničkim nastojanjima jednog čovjeka – onog s vrha – da ponovnim
zauzimanjem jedne od najviših političkih pozicija unutar entiteta još jednom
dođe u položaj iz kojeg će se sa sopstvenim kriminalom za koji indicije itekako
postoje obračunavati ne putem suda i elemenata pravne države, nego politički i
demagoški, sa pozicije moći i nedodirljivosti. Zašto je tome težio? Zato što je
na taj način sopstvenu ličnost poistovjetio sa entitetom, a njen opstanak sa
opstankom entiteta i naroda koji u njemu žive. SNSD najavljuje referendume o
otcjepljenju, SNSD prijeti hapšenjem i
zatvaranjem osumnjičenih u slučaju “Dobrovoljačka”, SNSD prijeti
ukidanjem Suda i Tužilaštva BiH čija je ustavnost dvostruko potvrđena, SNSD
osniva zasebna predstavništva Republike Srpske diljem svijeta, i angažira novac
poreskih obveznika u lobističke svrhe.
SDP je svoju izbornu bitku
dobio apelujući na destruktivnu ulogu dotadašnjih vladajućih struktura, na
njihovu jednostranost, na njihov nepotizam, njihovu korumpiranost. SDP je svoju
izbornu bitku utemeljio na usmjerenosti pozicije ka sopstvenim interesima, na
njihovu odanost nacionalističkim i fundamentalističkim principima, na obećanja
o državi blagostanja, na usmjeravanju države isključivo u onom pravcu u kojem
će ona služiti dobrobiti građana. SDP je to sve utjelovio u sloganu koji će –
nakon što se na vidjelo izašlo da se u predizbornoj kampanji crni lonac samo
podrugivao crnom loncu – postati efektna i svakodnevna rugalica. SDP nije htio
državu za običnog i svakodnevnog čovjeka, niti državu za građanina. SDP je
svojim postizbornim nastupom pokazao da je jedino usmjerenje te partije vezano
za viziju sopstvenog uspona i postizanja sopstvenih ciljeva njenog dragog vođe,
uvaženog Predsjednika, i narodnog čovjeka. SDP, nosilac države za pravednog
čovjeka, unizila je demokratske principe formiranjem vlasti mimo izborne volje
jednog naroda. SDP, propagator države za svakog čovjeka, bez obzira na njegovu
vjersku, nacionalnu, etničku pripadnost, propagator države za čovjeka koji
državu stavlja iznad sitnih interesa i ličnih ćarova, žrtvovao je Emira
Suljagića pojedinačnim interesima i političkim intrigama te kukavno prešutio i
nastavio prešućivati ispade jednog drugog Fuhrera, onog na čelu Islamske
vjerske zajednice, dopuštajući da svojim apelima i zapaljivim govorima isti
nastavi propagirati samo jednu vrstu države po njegovoj mjeri – državu za
muslimane. SNSD za SDP postaje i ostaje ono što je Dodik bio za Silajdžića –
odlična protuteža sa kojom će se verbalno sukobljavati, kako bi u silnom kaosu
sačinjenom od govorancija i busanja u prsa manje upalo u oči postavljanje
ministara koji ni na koji način nisu kompetentni da obavljaju pomenutu
funkciju. SDP-u je svojevremeno smetao liječnik Ljubić na čelu ministarstva
prometa i komunikacija, i bijaše to praćeno glasnim negodovanjem; srećom se
njihova vizija konformirala do te mjere da politolog Damir Hadžić istu funkciju
može obnašati jer je za njeno obnašanje dovoljno da svekolikim prometom i
komunikacijama upravlja – čovjek, skrojen i prekaljen po mjeri i volji
Predsjednika, nikako po volji naroda.
Socijaldemokratija u
svojoj suštini bi morala inzistirati na kreiranju takvog privrednog okruženja u
kojem bi se pravo upravljanja pomjeralo od korporativno usmjerene šačice
privatnika ka malim dioničarima koji na svojim plećima iznose pravne osobe u
kojima rade, industriju kojoj doprinose, poslovanje koje pospješuju svojim
djelovanjem. Naprotiv, u ovoj divnoj državi i dalje se forsiraju, a ne
ispravljaju, one krive Drine koje se zovu nezakonitim privatizacijama, koje se
zovu privatnicima čiji je jedini kratkoročni interes natjerati radnika da lipše
danas kako bi sutra profit bio neznatno veći, ne mareći što će taj radnik
prekosutra izgubiti i snagu, i volju, i elan. Zašto bi i mario; novi su robovi
tek na korak udaljeni, zovu se nezaposleni i ima ih pola miliona u Bosni i Hercegovini.
I to je ekonomski podsticaj “socijaldemokrata” na vlasti, podsticaj
privatnicima. Zašto se truditi, zašto plaćati, zašto poštivati rad, kad toliki
gladni spremno čekaju u redu da zamijene onog koji se drzne zajaukati pod
čizmom i zahtijevati svoje pravo. Ne, njihovo je pravo da šute, njihovo je
pravo da kuluče, ne za dobro svoje i svoje porodice, ne za dobro sopstvenog
napretka i sopstvenog rada, nego za dobro poslodavca nijemog kad treba ublažiti
tegobe, i gluhog kad treba čuti opravdani glas tuđe potrebe. Eto, takvu nam je
slast donijela lažna socijaldemokratija pod znakom SDP-a i SNSD-a; ne crvenilo
ruže, nego rumenilo krvi ispuštene iz ispucalih, žuljevitih ruku. Nemamo novca,
nemamo kupovne moći, ali imamo otvaranje McDonaldsa pod visokim pokroviteljstvom
predsjednika države, u ulozi koja ne pristaje ni općinskom načelniku, a kamoli
dostojanstvu onoga ko bi državu BiH trebao predstavljati u međunarodnim
krugovima. Valjalo bi da su stabilnost državne blagajne i rast bh. privrede
tako konzistentni kao McDonaldsov plastični pomfrit. Nažalost, nisu.
Socijaldemokratija po
svojoj suštini bi morala inzistirati na takvom privrednom okruženju u kojem će
tržišna privreda funkcionirati pod strogim nadzorom i artikuliranjem od strane
države. Strogi nadzor naše “socijaldemokratije” podrazumijeva
omogućavanje neselektivnog pristupa formiranju tržišta radne snage, apsolutnim
izostankom regulative nad kadrovima koje univerziteti nemilice proizvode
suprotno potrebama tržišta rada. Djelovanje naše socijaldemokratije nijemo
posmatra formiranje pravnih osoba koje su samo sredstvo pojedincima da
manufakturnim upravljanjem za kratko vrijeme zgrnu određene količine novca, da
bi potom ugasili pravnu osobu i radnike pustili da nanovo obijaju pločnike. SDP
i SNSD toliko mare za realizaciju predizbornih obećanja i sadržine stranačkih
programa, da su čitavu godinu posvetili raspodjeli fotelja, a ni dana rastućim
problemima koji najviše pogađaju BiH a koji su, što je i najveća nesreća, lako
rješivi uz mali doprinos države. Laissez-faire – to je rezon koji najviše
odgovara našim modernim “socijaldemokratima”, jer im omogućava da i
dalje uživaju u lijenosti i basnoslovnim prihodima. Malom čovjeku se daje prema
mogućnostima, a njima – prema nezajažljivim potrebama. Mali čovjek treba da se
snalazi u vrtlogu u kojem poznaje samo pritisak, bespomoćan i napušten od
države blagostanja i države za čovjeka, od svoje kuće srpske i federalne, da bi
se što manje radilo na nivou na kojem bi trebalo. Rad oplemenjuje; evidentan je
razlog s kojeg je naša vladajuća garnitura posve neoplemenjena, štoviše sirova.
Socijaldemokratija bi
u svojoj suštini morala sadržavati i socijalnu komponentu države. Naši
“socijaldemokrati” stvaraju ugroženu komponentu društva. Pola miliona
građana BiH su u stanju socijalne potrebe. Na to se može dodati još pola
miliona koji izdišu na teškim poslovima za sitan dinar. Rudar u Australiji
zarađuje 100.00,00 AUD za pola godine efektivnog rada, pri čemu drugu polovinu
odmara. Australija je država koja poštuje čovjeka, koja se ne stidi pokloniti
vrijednom radniku i prepoznati tegobe s kojima se suočava na opasnim poslovima.
Nasuprot tome, rudar u Bosni i Hercegovini zarađuje nekih 6000,00 – 7000,00 KM
za cjelogodišnji rad. To nije posljedica napretka Australije, nego posljedica
nazatka Bosne i Hercegovine. Kojeg je to socijaldemokratu zabrinulo takvo
stanje dovoljno ne da požali, nego da učini? Zašto učitelj, nastavnik i
profesor zarađuju dvostruko manje od nesposobnog radnika za šalterom koji pola
dana provodi ispijajući kafe u susjednom uredu? To nisu, možda, pitanja na
makroekonomskom nivou, ali su pitanja naše stvarnosti, koja je posredno
uzdrmana nebrigom onih koji se, deklarativno, najviše moraju brinuti. Naši
“socijaldemokrati” nisu stvorili državu blagostanja, pa ni socijalnu
državu. Naši “socijaldemokrati” stvorili su državu sadake, državu
sirotinje, državu neimaštine. Entitetske vlasti stvorile su sirotinju, bijedu,
siromaštvo, i održavaju ih u stanju socijalne potrebe jer samo u takvom stanju,
kad čovjek ne može napuniti želudac, pristaje napuniti barem glavu. Makar i
glupostima, lažima, prevarama, licemjerjem i obmanana.
Socijaldemokratija bi
u svojoj suštini morala sadržavati sekularizam. Religija je, međutim, samo još
jedan od suptilnih pomoćnika dugoj ruci gramzive vlasti. Lider SDP-a svog
poglavara ljubi šutnjom, a lider SNSD-a prebacuje ruku svome preko ramena, i ta
tajna ljubav i ta javna srdačnost samo znače da će se i dalje crkvama i
džamijama oriti borbeni stranački pokliči kupljeni oslobađanjem vjerskih
zajednica od poreza na njihove aktivnosti. Uzalud se nekoć pozivalo da se Bogu
da božije, a caru carevo; današnji car izdašno dijeli svojim sinekuristima i
propagatorima, a vjerski velikodostojnici zlorabe Boga i uskraćuju državi ono
što je njeno. Ili, ni njeno, nego njenih građana.
Socijaldemokratija bi
po svojoj suštini morala štititi okoliš, jer u njenom središtu uistinu jeste
čovjek, njegova dobrobit, njegovo zdravlje. Zenica pati pod dokazano
kancerogenim željezarskim dimom. U normalnoj bi državi vlast stavila katanac na
vrata dok pravna osoba ne ugradi filtere koji koštaju tako malo, a čije
odsustvo košta tako mnogo. No, ko mari? U Visokom smrad je žiteljima ubio čulo
njuha. Oni su spašeni od smrada; a od otrovne sadržine? Magla ustrajno pada na
pola Sarajeva zbog lošeg goriva i neodgovornog odnosa spram upotrebe prevoznih
sredstava. Koga briga? Državnici vikende provode u vikendicama na svježem,
netaknutom planinskom zraku.
Socijaldemokratija,
gledana izvana, trijumfirala je u BiH. Socijaldemokratija, gledana iznutra,
gledana pod lupom, vrednovana po pristupu i posljedicama istog, u Bosni i
Hercegovini ne postoji. Kao što se nacionalsocijalizam, suštinski respektabilna
ideja, transformirala kroz relativno kratak period u dobro ustrojenu mašineriju
smrti, tako socijaldemokratija u BiH pada sa pijedestala jedine nade i spasa (
kako su se nekoć doživljavali i SNSD i SDP ) u ambis u koji povlače sve građane
Bosne i Hercegovine. Građani šute, građani odobravaju, građani idu glasati jer
nemaju novca da to vrijeme popune kupovinom, šetnjom, razbibrigama. Taj će
ambis biti, valjda, i jedini način na koji Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci,
Hrvati, Srbi i Ostali mogu naučiti neku novu lekciju o bratstvu i jedinstvu.
Ta će nova lekcija,
ne probude li se svi građani, biti bolna, ali će biti jednostavna, biti
konačna, ali će biti razumljiva:
Niste htjeli zajedno
opstati?Zajedno ćete, onda, propasti.