Taj broj godinama i ja koristim, ne propitujući ga, iako je srž novinarstva sumnja. Broj od 1601 prihvatam sve dok zvanična politika ne donese drugi zaključak, ali taj se broj može i treba propitivati. Istini za volju, jedno je previše, ali ako postoje osnove da se sumnja u taj broj, nije li istina ono što nam svima treba. Ako tražimo istinu o Srebrenici, ako tražimo dokaze da bismo ratne zločince poslali u zatvor, zašto ne bismo tražili i dokaze o broju ubijenih. Ne da bismo umanjili ili uvećali razmjere zločina, već da bismo utvrdili istinu. Zabluda, pa i o broju ubijenih, može biti samo štetna i potencijalno zloupotrebljena od strane onih koji opravdavaju ili umanjuju zločine. Primjera radi, i srpski su istoričari i političari preuveličavali brojeve ubijenih Srba u Sarajevu. Od 10.000 spalo se na 3.000 ubijenih Srba u Sarajevu, prema Izvještaju međunarodne komisije Vlade Republike Srpske. Mnogi s pravom sumnjaju i u ovu brojku, pogotovo što treba razdvojiti civile i vojnike. Kao i svaki broj, i ovaj treba provjeriti, dokazati. Zašto bi bio problem preispitati i broj ubijene djece Sarajeva? No, umjesto zdrave rasprave i argumentacije, Puhalo je dobio uvrede, prijetnje, a danima je izložen najbrutalnijem govoru mržnje.
Aktivistkinja, nekadašnja zastupnica i liderka Ženskog marša Maja Gasal – Vražalica za BUKU kaže da su na zahtjev Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, Grad Sarajevo i Ministarstvo za boračka pitanja KS prihvatili obavezu izgradnje postamenta za ispis imena ubijene djece u okviru Spomen obilježja. Na stranici kulturasjecanja.org u opisu Spomenika ubijenoj djeci Sarajeva stoji da je na betonskom postamentu postavljeno sedam cilindara od eloksiranog aluminijuma sa ugraviranim 521 imenom ubijene djece. Zvanično postavljanje postamenta održano je 09. maja 2010. godine. Na spomeniku su navedeni podaci o ubijenoj djeci Sarajeva: imena – prezimena, ime oca, ime, godine rođenja i godine smrti poginule djece. (Ako je istina da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete, onda postamentu nedostaje više od dvije trećine imena i prezimena ubijene djece Sarajeva.)
“Ako je ovo pogrešan broj ili nepotpun, postavlja se pitanje kako i zašto se od 2010. do danas nije upotpunio spisak po istom principu, jer svaka žrtva zaslužuje da joj se poklonimo, odnosno da imamo mjesto spomena gdje ćemo se pokloniti. I nikad nikome nije palo na pamet da pita, zašto se u javnosti koristi broj od 1601 ubijenog djeteta, a imamo spomenik ubijenoj djeci sa 521 imenom, zašto još više od dvije trećine djece nije do danas spomenuto, istraženo po istom principu. Usudio se pitati Srđan Puhalo koji je u ovom dijelu Bosne i Hercegovine rado viđen insan, hvaljen putem društvenih mreža, jer je Srbin iz Banjaluke koji se ne libi pitati i kritizirati “svoje” i zato ga ovaj dio Federacije voli, okiva u zvijezde, rado čita, sharea i poziva na radionice ili u medije”, kaže za BUKU Gasal-Vražalica.
I najbolja rediteljka u Evropi Jasmila Žbanić stala je u odbranu, ne Srđana Puhala, već prava na istinu. Ne nudi kao Puhalo 10.000KM onome ko dostavi spisak sa imenima ubijene djece, jer su za to, kaže Žbanić, a i mi to znamo, plaćene institucije.
“Napravljena je knjiga mrtvih koja govori da je u Sarajevu ubijeno duplo manje djece nego što mediji i političari koriste u svojim govorima. Za mene je i jedno jedino ubijeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo – previše! Ne razumijem u čemu je problem da dobijemo spiskove na uvid ? Srđane, odlično postavljeno pitanje ! Trebali smo ga mi u Sarajevu prvi postaviti. Hvala ti”, napisala je Žbanić na društvenoj mreži Facebook.
Gasal-Vražalica kaže da su se tek sada pojedinci, nakon što se oglasila Žbanić, koji ne podržavaju govor mržnje usmjeren ka Puhalu usudili da ga podrže. Strahovali su od linča.
Od linča da ne bude prozvan izdajnikom strahuje i Jasminko Halilović, direktor Muzeja ratnog djetinjstva, ali je ipak javno progovorio. Zbog toga je na Facebooku objavio da neće on govoriti istinu o broju djece ubijene u opkoljenom Sarajevu, ali podsjeća da je još prije 10 godina objavio tekst “Stvarni broj ubijene djece”, ali ga je medij koji je objavio tekst izbrisao iz svoje arhive.
“Jer sam u toku istraživanja za knjigu ‘Djetinjstvo u ratu’ shvatio da za broj 1.601 nema apsolutno nikakve potvrde. Mislim da je to bilo prvi put da je neko javno govorio o tome. Napali su me tada dežurni historičari i stručnjaci (preteče današnjih stranačkih botova) da to ipak nije nešto čime ja treba da se bavim”, napisao je Halilović.
Dodaje da bilo ko ko se ozbiljnije bavio istraživanjem opsade Sarajeva zna da taj broj nema veze sa istinom i da za njega jednostavno nema pokrića.
“Jedini ko me tad nazvao da mi se zahvali za tekst i što pokrećem tu temu bio je Jovan Divjak. Njemu je bilo stalo da se utvrdi istina. Ali nažalost, onima koji su vladali Sarajevom iza rata utvrđivanje istine i činjenica nije bilo važno. Bilo je važno razvlačiti ovaj broj, i medijima i političarima, slikati se sa cvijećem na godišnjice, skupljati jeftine poene manipulirajući onim što ljude najviše boli”, napisao je Halilović.
Puhalo, žrtva svoje slobode
Malo je ljudi, ili su u manjini, pogotovo onih koji se bave javnim poslom, a koji se usude reći nešto što nije mainstream. Još su rjeđi oni koji smiju da propituju, jer istina koja je servirana u očima ponuđača ne smije se propitivati. Genijalni Đuro Šušnjić je još u prošlom vijeku govorio u svojoj knjizi “Ribari ljudskih duša, ideja manipulacije, manipulacija idejama”, da onaj koji socijalizuje sumnja i u nesumnjive stvari, a onaj koji manipuliše ne sumnja ni u svima sumnjive tvrdnje.
Puhalo je jedan od tih koji sumnja, koji propituje, koji je slobodan. Tako je postao meta i žrtva svoje slobode. I ne treba se brinuti za Puhala, po profesiji socijalnog psihologa, ali treba se brinuti za društvo koje na svako pitanje, za koje je odgovor uvriježen, odgovara govorom mržnje.
Nema potrebe ponavljati izrečene uvrede i etikete, ali treba ponavljati da govor mržnje i sloboda govora nisu jedno te isto. Naprotiv.
Kad se Puhalo, kaže Gasal-Vražalica, drznuo pitati i još ponuditi novac čak i institucijama koje primaju novac za mjesto koje obnašaju, pa su do sada trebali svoje bivstvovanje na radnom mjestu i opravdati, potkrijepiti dokazima, on im nudi dodatno novac da se pokrenu i istraže, pa tako i samom Srađanu začepe usta, obješen je o stub srama.
“Umjesto pokretanja i argumentiranog, činjenicama potkrijepljenog dokaza, Puhalo je obješen o stub srama, nazvan četnikom, nečovjekom, oglasili se i relevantni i manje relevantni kako bi ga monstruozirali”, rekla je Gasal-Vražalica.
Primjećuje da sve dok si pripadnik etničke ili religijske grupe koja laje na svoje, javno i argumentovano ih kritikuješ, tad si prihvaćen i rado viđen lik na onim teritorijama BiH na kojima ta većina obožava te koji javno, jasno i glasno kritikuju svoje.
“Onda kada tim istima koji te obožavaju zbog tvog kritiziranja svojih postaviš sasvim legitimno pitanje tada si u roku sekunde najnepoželjniji lik, neko ko se pretvarao, nečovjek, radikalista i šta sve ne. To pokazuje gdje smo i šta smo. To pokazuje da, ma koliko se Visoki predstavnik u svom izvještaju trudio prikazati da se ovdje radi na pomirenju, da to nema veze sa realnošću. Svake godine smo sve udaljeniji od želje i volje da se zaista suočimo sa prošlošću, što je neophodno za zdravi način izgradnje multietničkog, multikulturalnog, sekularnog i demokratskog društva u BiH”, rekla je naša sagovornica.
Novinarka Rubina Čengić za BUKU kaže da je zabrinjavajuće kako ljudi nisu shvatili šta Puhalo govori, a govori da nas lažu – lažu kod trošenja novca, kod imenovanja, kod priče o događajima u ratu i lažu o broju poginulih.
“Puhalo je prije nekoliko godina objavio tekst sa istim podacima i isto je pitao, reakciju su bile iste, samo ne ovako brojne. Slutim da je odabran broj ubijene djece jer smo svi osjetljivi na djecu i iskreno – zabrinuta sam zbog reakcija, jer one pokazuju da je većini ljudi “mozak ispran” i da je mnogo važnije ko kaže, nego šta kaže”, poručuje Čengić.
Reakcije su, pojašnjava, užasne iako je dovoljno strašno da je ubijeno i jedno dijete, ali je još gore ako nas neko laže o broju ubijenih.
“Valjda treba da budemo žrtve veće nego što jesmo. Ako mrzimo, da mrzimo više nego sada, da smo više ljuti, više uplašeni… Šta li, a uz to je govor mržnje koji se pojavljuje povodom ovog Srđanovog teksta potpuno neprihvatljiv, jer ne može Srđan Puhalo biti dobar samo kada kritikuje “svoje”. Po milioniti put – ne znam zašto je problem razmisliti o onom što ste pročitali, sagledati to s više uglova i tek onda reagovati. Lakše je reći da je neko četnik, lažljivac, provokator… Nego samo malo razmisliti. Nije dobro”, zaključuje Čengić.
Politička analitičarka Ivana Marić kaže da kada Srđan Puhalo u pitanje dovodi broj srpskih ratnih žrtava, kojima pojedinci iz političkog vrha RS-a pokušavaju falsificirati istinu, Bošnjaci ga podržavaju i traže istinu i pravdu. No, kada Puhalo to isto želi uraditi na drugoj strani, odjednom postaje četnik i ratni zločinac.
“Srđan je već mnogo puta bio meta napada sa svih strana, jer ne prestaje da postavlja pitanja, za koja je neko odlučio da se ne smiju postavljati. Zar nije bilo lakše Srđanovo dovođenje u pitanje brojke od 1601 ubijenog djeteta, koju zvaničnici koriste, demantirati zvaničnim podacima? Da li je neko Srđana demantirao ili se sve svelo na hajku? Zašto se imena sve ubijene djece ne ispišu na spomeniku poginuloj djecu, pa da se polemike završe. To pitanje se neće riješiti vrijeđanjem i prijetnjama Srđanu jer će ostati otvoreno i podložno novim polemikama”, priča Marić za BUKU dodajući da se hajkama umjesto argumenata samo daje vjetar u leđa svima koji poigravanjem brojevima žele nametnuti svoju istinu.
“Zar je malo 600 ubijene djece? Previše je, sve i da je i jedno dijete ubijeno u ratu i tu nema nikakve dileme. Djecu im nikada nećemo oprostiti. Utvrđivanje istine i pravde ne smije biti tabu tema bez obzira o čemu se radi. Ovo pomalo podsjeća na afere sa poslijeratnim rastom broja RVI u svim vojskama, brojem žrtava na svim stranama, spornim diplomana pojedinih direktorica i direktora, imovinom koju ne priznaju, poslovima koje tvrde da je dobijaju i sl. Njihovi zaštitnici napadaju sve koji se usude pitati za to, a nikako da pokažu diplome i ostale dokaze i okončaju špekulacije”, uočava Marić.
Jedan od kontraargumenata na Puhalovo pitanje je – zašto ne pita o spisku snajperista koji su ubijali nevinu djecu. Sasvim legitimno pitanje, ali pitanjem se ne odgovara. Ne nudi se istina. Treba utvrditi i broj ubijene djece i onih koji su ih ubijali. Istina je često gorka, poput gorčine roditelja ubijene djece. I baš oni zaslužuju istinu o broju ubijene djece. Možda tu istinu nikada nećemo saznati, ali trebamo koračati putevima istine. Naš je zadatak da pomognemo, a ne da mrzimo i vodimo hajke. Jer mržnja nema ni nacionalnost ni opravdanje.