Vijest o smrti Ante Markovića podsjetila je na čovjeka koji je prije nešto više od dvije decenije ekonomski preporodio tadašnju Jugoslaviju.
Brzina i uspjeh njegovih ekonomskih reformi zadivili su ne samo građane, već i mnoge u svijetu, ali je neoborivi bedem na njegovom putu bila politika.
Kada je u martu 1989. preuzeo poziciju predsjednika SIV-a (savezne vlade) Ante Marković se suočio sa teškom situacijom. Jugoslavija se raspadala, nacionalizam je bujao, a ekonomija među najgorima u Evropi. Imala je jednu od najvećih inflacija i najnižih produktivnosti.
I SIV pod predsjedništvom Branka Mikulića je uvidio da se u ekonomiji mora učiniti radikalan potez, ali je tek Marković pokazao odlučnost da to učini. Uočio je da je komunističkoj iluziji došao kraj i da ekonomiju mora prilagoditi zakonima tržišta.
Krenuo je u tranziciju. Od marta do decembra 1989. godine SIV je predložio a savezna Skupština usvojila niz reformskih zakona. Omogućeno je otvaranje tržišta novca, kapitala i radne snage. Sprovedena je deregulacija i u oktobru 1989. godine oko 90 odsto uvoza je liberalizovano.
Marković je izgrađivao efikasnu i minimalnu saveznu državu, posvećenu privrednoj efikasnosti i jedinstvu jugoslovenskog tržišta. Predložio je da se prihodi Federacije svedu na carine i porez na promet čime bi se prekinulo sa praksom da se budžet finansira doprinosom republika i pokrajina. To je obezbjeđivalo veću samostalnost republika i pokrajina. Za pomoć nerazvijenim republikama, Kosovu i područjima koja su privredno nerazvijena i natprosječno zadužena prema inostranstvu predvidio je pomoć od 995 miliona dolara.
Izvršena je denominacija dinara od tadašnjih 10.000 na 1 konvertibilni dinar, ili 7 konvertibilnih dinara za 1 DM. Marković je izjavio da će stroga monetarna politika uravnotežiti federalni budžet koji je u BDP-u Jugoslavije učestvovao sa svega 7,5 odsto, dok je u 1988. godini iznosio 11,7 odsto BDP-a. Sivo devizno tržište je uništeno i za samo tri sedmice devizne rezerve Jugoslavije su povećane za 800 miliona dolara. U Vašingtonu su 28. februara Jugoslavija i Svjetska banka potpisale ugovor kojim je Svjetska banka odobrila Jugoslaviji kredit od 400 miliona dolara, namjenjen novom investicionom ciklusu i prestrukturiranju spoljnog duga.
Marković je znao da će tranzicija donijeti i negativne efekte. Smatrao je da će zbog liberalizacije oko 20 odsto radne snage ostati bez posla, ali da će njegova vlada uraditi kvalitetan socijalni program.
Za to i za nove investicije bila je neophodna pomoć najvećih svjetskih kreditora i političkih faktora. Zbog toga je početkom oktobra 1989. posetio SAD.
Partnerima je objasnio da je cilj njegove vlade deregulacija tržišta, pluralizam vlasništva, zaštita čovjekove ličnosti i sloboda. Od predsednika Buša je tražio da podstakne američke investitore da ulažu u Jugoslaviju, što je Buš podržao.
Pregovarači iz MMF-a su insistirali na sprovođenju antiinflatornog programa, strukturnom ekonomskom prilagođavanju, zaustavljanju javne potrošnje i održavanju realnog kursa dinara i realnih kamatnih stopa.
MMF je obećao da će, ukoliko se sprovedu ove reforme, odobriti kredit Jugoslaviji. Ohrabren rezultatima, Marković je 18. decembra 1989. Skupštini Jugoslavije podnio ekspoze u kojem je naveo pravce ekonomske i političke reforme i mehanizme kojima će to ostvariti.
Ukazao je da je došao kraj društvenom vlasništvu, da se otvara proces privatizacije i da strani investitori imaju jednake uslove kao i domaći preduzetnici.
Predložio je da se u federalnom budžetu za prvu godinu reforme obezbedi 100 miliona dolara za socijalnu sigurnost radnika koji ostanu bez posla, otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, i oko 50 miliona dolara za provođenje programa za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva.
Marković je smatrao da mu treba 4-5 godina za realizaciju ovog programa i da će njegove dobrobiti osjetiti svi. Zbog toga je naveo da je cilj tržišne ekonomije i demokratske države izgradnja novog tipa socijalističkog društva.
Najveće čudo je bilo to što je samo mjesec dana nakon usvajanja, reforma počela da daje rezultate.
Sa stranim partnerima je sklopljeno 555 ugovora, vrijednih oko 600 miliona njemačkih maraka. U martu 1990. godine Marković je najavio stvaranje agencija za mala i srednja preduzeća i preduzetništvo u okviru kojih će se odvijati prestrukturiranje privrede, potom osnivanje konsalting istraživačkih, inženjerskih i finansijsko-bankarskih institucija.
Do sredine marta 1990. godine u Jugoslaviji je 292.000 privatnika formiralo svoja preduzeća. Marković je bila neophodna politička podrška i stabilna Jugoslavija. U Jugoslaviju je vjerovao iako je sve ukazivalo na to da je ona došla do kraja.
Apelovao je na političare da se okanu nacionalizma i da gledaju u budućnost. Na kraju svog ekspozea u Skupštini je izjavio: „Danas su, čitavi regioni – čija je povijest bogata međusobnim ratovima i razaranjima – u zajednici bogatih i civiliziranih naroda koji se ne odriču svoje povijesti i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budućnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja.
“Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo točak istorije nazad i da platimo cenu koju smo već platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi… “
“Usmjerimo se zato na izgradnju društva u kom će građanin imati sva prava primjerena suvremenom demokratskom društvu zajednici ravnopravnih naroda u kojoj nijedan od njih neće tražiti primat zbog historijskih, ekonomskih, ili kulturnih ili bilo kojih drugIh razloga, kako bi svaki građanin u bilo kom dijelu zemlje imao osjećaj punopravnog građanina, jednako poštovan u svom ljudskom i nacionalnom identitetu”.
Na ovaj apel se niko nije odazvao, a u januaru 1990. na 14. kongresu raspao se SKJ. Marković ni tada nije vjerovao da je kraj. Pred delegatima kongresa je izjavio: „Bez obzira što se ovde dogodilo, mi idemo dalje. Privreda mora dobiti samostalnost i tu politika nema više šta da traži. Jugoslavija će funkcionisati i dalje”.
Pošto je uvidio da sa takvim političarima neće puno postići odlučio je da formira političku stranku i da na izborima od građana dobije podršku. Sa istomišljenicima iz SIV-a održao je na Kozari 29. jula 1990. godine osnivački skup Saveza reformskih snaga Jugoslavije.
Marković je naveo da Jugoslavija u privrednom smislu nikada nije stajala bolje, ali da treba još dosta rada i demokratije kako bi se nesposobni skinuli sa upravljačkih mesta.
Izjavio je: „Nije bitno da li će negdje pobijediti jedna ili druga stranka, već da se naš sistem reformi ne može dovoditi u pitanje. Razgovarali smo sa svim republičkim rukovodstvima, kazali im: ako nijeste za Jugoslaviju, recite to da se ne mučimo. Svi su rekli da su za Jugoslaviju”.
Marković je zakasnio na izbore u Hrvatskoj i Sloveniji, dok je izbore izgubio u ostalim republikama. Uzalud je bilo to što je njegov program doveo do poboljšanja standarda.
Građani su glasali za mračne ideologije umesto za evropski program. Za to ni danas nema racionalnog objašnjenja, jer Marković je htio da uvede evropske vrednosti.