Pred nama je period sve intenzivnijeg boravka u prirodi, kretanja po otvorenim površinama, šumskim i drugim krajolicima. Važno je skrenuti pažnju na neke činjenice vezane za eventualne rizike boravka na takvim prostorima, kako bi se poduzele mjere predostrožnosti i zaštite, šiše Agroklub.ba
Nikad ne idite u prirodu sami, ako je to moguće, preporučuje Admir Gluhić, načelnik Službe za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju i sanitarni nadzor u Institutu za zdravlje i sigurnost hrane Zenica (INZ).
Tri su otrovnice
Zmije su sastavni dio našeg okruženja, i kao takve imaju značajnu ulogu u funkcioniranju cijelog ekosistema. Ono što je važno istaći, od ukupno 14 vrsta koje žive na našem podneblju, samo tri vrste su otrovnice – poskok i dvije vrste šarke. Ipak to ne smanjuje potrebu opreznosti, korištenja zaštitnih sredstava i opreme pri boravku na područjima koje predstavljaju prirodno stanište ove vrste.
Zmije se hrane sitnim životinjama, vodozemcima i insektima, a u prvom redu žabama, daždevnjacima, kukcima i crvima, ali i određenim vrstama glodara i ptica.
“Mnogi ljudi imaju otklon i strah od zmija, koji nije toliko racionalan, posebno ukoliko uzmemo da je zanemarivo mali procenat zmija otrovnica i da jednako kako ljudi ne žele zmije u svojoj ili blizini svojih domova, ni zmije nisu ljubitelji blizine ljudi”, konstatira ovaj stručnjak.
Za početak je, kako ističe, najvažnije razaznavanje zmija. Ako kojim slučajem dođe do ugriza zmije, što je objektivno malo izvjesno, najvažnije je utvrditi da li je zmija otrovnica ili ne. Otrovne zmije imaju trokutastu glavu i uske eliptične oči. Otrovnice na našem području razlikuju se od neotrovnica i oblikom tijela, koje je kratko i zdepasto, a kod neotrovnica tijela su tanka i izdužena.
“Važna je napomena, razlikovanje otrovnica na ovakav način vrijedi samo za područje Europe. Iako je za postupanje najvažnije ustanoviti da li je zmija otrovnica ili ne, najčešće je mogućnost da zmiju nećemo ni primijetiti, pa treba postupati kao da je otrovnica”, navodi Gluhić.
Simptomi ugriza
Na mjestu ugriza zmije, obično su uočljive dvije ubodne rane, tragovi zmijskih zuba, međusobno udaljene od 6 do 8 mm, a vrlo je moguće da postoji i samo jedna rana ili čak samo ogrebotina. Nalaz rane ne znači da je otrov ubrizgan u tijelo, prema nekim podacima, više od petine dokazanih ugriza nema znakova trovanja.
“Unutar devedeset minuta do dva sata, na mjestu ugriza se javlja izrazita bol i područje oko ugriza otiče. U slučaju težih otrovanja bol se javlja neposredno ili jako brzo poslije samog ugriza i izrazito je oštra, dok se otok također ubrzano širi i može biti praćen jakim potkožnim krvarenjima”, kaže stručnjak i dodaje da se na koži, uz crvenilo, mogu javiti i plikovi ili mjehurići s krvavim sadržajem.
Zmija bjelica – iako česta i ona je ugrožena
Kod gotovo polovine ugriženih se javljaju opšti simptomi poput vrtoglavice, mučnine i povraćanja, zatim uznemirenosti i osjećaja opšte slabosti, a dolazi i do oticanja regionalnih limfnih čvorova (u preponi kod ugriza na području donjih ekstremiteta ili u pazuhu kod gornjih). Česta je i gotovo obavezna pojava blijede i hladne kože, koža najčešće bude i orošena znojem, rad srca se ubrzava, a pad krvnog pritiska u tom slučaju označava i stanje šoka, koji se uglavnom razvija postupno i kao takav šok je glavni uzrok eventualnog smrtnog ishoda.
Postupak kod zmijskog ugriza
Ako se ugriz zmije desi treba pozvati najbližu stanicu hitne pomoći ili GSS (gorska služba spašavanja) ako se ugriz desio na nekom udaljenom području. Ukoliko se pouzdano utvrdi da zmija nije otrovnica, ranu obilno isprati vodom, namazati antibiotskom mašću ili kremom i zamotati zavojem, po mogućnosti sterilnim. U međuvremenu je neophodno ako je moguće, provjeriti kada je ugrižena osoba zadnji put vakcinisana protiv tetanusa, te je prvi korak, ukoliko je prošlo više od 5 godina, provodi se revakcinacija protiv tetanusa.
Posebno budite oprezni i pripravni ako se penjete po stijenama (Foto: Wikimedia Commons/Benny Trapp)
Ako se sumnja, da ugriz potiče od zmije otrovnice, ugrižena osoba mora strogo mirovati, i treba izbjegavati svaki i najmanji pokret, a ekstremitet na kojoj je ugrizna rana nužno je imobilizirati.
“Bitno je da se na 5 do 10 cm iznad mjesta ekstremitet podvezati srednje jakim stiskom kako bi se zaustavila venska i limfna cirkulacija, a sve sa ciljem usporavanja širenja otrova u organizmu”, napominje i dodaje kako je pri tome nužno voditi računa da se ne podveže prečvrsto kako se ne bi zaustavila arterijska cirkulacija i dodatno ugrozilo stanje s dugotrajnijim štetnim posljedicama. Provjerom pulsa na ruci ili nozi može se ustanoviti jesmo li previše stegnuli povez. Ukoliko ne možemo napipati puls, onda je poveska previše stegnuta.
Prevencija zmijskog ugriza
Neke ugrize poput onih kada osoba slučajno stane na zmiju, ili se zmija spletom okolnosti nađe u odjeći ili obući koju nismo prethodno provjerili, gotovo je nemoguće spriječiti. Međutim, postoje mjere opreza, a koje mogu umanjiti mogućnost da zmijskog ugriza:
- Pustite zmiju na miru. Česti su ugrizi zmija pri pokušaju ljudi da zmiju ubiju ili joj se što više približe. Zmije najčešće pobjegnu, rijetko napadaju, ali se agresivno brane.
- Izbjegavajte visoku travu ako nemate prikladnu obuću. Za boravak u visokoj travi koristite debele kožne čizme, što je moguće više krećite se već postojećim planinskim stazama ili šetnicama u prirodi.
- Ruke i noge ne stavljajte na mjesta koja nisu pregledna. Nemojte zavlačiti ruku u nepregledan grm ili iza nekog kamena. Ne podižite kamenje ili komade drveta ili bilo kakve predmete u prirodi ili nepoznatom okruženju ako niste na dovoljnoj udaljenosti od potencijalnog napada zmije.
- Posebno budite oprezni i pripravni ako se penjete po stijenama.
Važno je napomenuti i da:
- ranica se ne zarezuje, otrov se ne isisava, a led se ne stavlja na mjesto ugriza!
- svaki slučaj ugriza nužno je u najkraćem roku prijaviti najbližoj primarnoj zdravstvenoj ustanovi bez obzira da li se radi o zmiji otrovnici ili ne!
Antidot za zmijski ugriz (antiviperinum) potječe iz konjskog seruma, a sadrži antitijela koja je konj proizveo nakon što mu je ubrizgan zmijski otrov. Antiviperinum serum se daje isključivo u bolničkim uslovima intravenski, i to samo kada je strogo indiciran, budući da sam antiserum može izazvati ozbiljne, pa čak i po život opasne reakcije.