Kada su nacisti
došli po komuniste, ćutao sam jer nisam komunista. Kad su pozatvarali
socijaldemokrate, ćutao sam jer nisam socijaldemokrata. Kad su došli po
sindikaliste, nisam se bunio jer nisam sindikalista. Kada su odveli Jevreje,
ćutao sam jer nisam Jevrejin. Na kraju, kada su došli po mene, više nije ostao
niko ko bi mogao da digne svoj glas.
Obazirući se na nedavni
akt diskriminacije prema nekolicini “outovanih” studenata i studentkinja na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu, mogli bismo se zapitati kako u ovom kvazi-demokratskom drustvu
može doci do takvog incidenta, zbog kojeg se javnost, predstavljena institucijama
kojima je u nadležnosti da izdaju i regulišu dokumente poput spornog koji je
posluzio kao pokretac incidenta, trebaju posramiti. Kako nije bilo posebnog medijskog
odjeka niti ozbiljnije javne osude ovog incidenta osim na par portala, moglo bi
se zaključiti da neko negdje ne smatra ovaj incident posebno važnim.
Činjenica da se radi o direktnoj
diskriminaciji odredjene skupine ljudi mogla bi se lako podvući pod tepih i
zaboraviti. Zašto? Jer se naše društvo pravi da LGBTQ zajednica ne postoji, da
ovo nije podobna sredina za takve ”zapadno nastrojene životne stilove” i jer se
sama vecina pripadnika LGBTQ zajednice ne usuđuje javno istupiti i ukazati na
svoje itekako ljudsko postojanje. Tiha i duboko ukorijenjena kampanja zastrašivanja
je bez posebnog revolta u ovoj zajednici urodila plodom, šira javnost je neosviještena i needukovana, a
to ima za posljedicu cinjenicu da je svakodnevna homofobija zajedno sa rodnom
diskriminacijom prihvatljivo i prirodno ponašanje. Bez dogovora se računa i na
to da se sami pripadnici ove zajednice, ako već postoje, prave nevidljivi i pasivno trpe
direktne ili indirektne činove diskriminacije.
Kako braniti nešto za šta se svi prave da ne
postoji? Upirati prstom u osobe drugačije seksualne orijentacije, traziti ih po
gradovima, predgrađima i selima te ih natjerati da se otkriju i izađu na ulice
kako bi se izborili za svoja prava i osvijestili javnost? Nekolicina hrabrih ce
to i uciniti, a ostalima ko će da “zamjeri” pod pretpostavkom da ce vrlo
vjerovatno postati meta nekog oblika fizičkog ili psihičkog nasilja? Ničija
zemlja koja se nalazi izmedju pripadnika LGBTQ zajednice i osoba koje to nisu treba da postane plodno
tlo za razbijanje predrasuda i stvaranje tolerancije, a ne popriste konflikata
i zastrašivanja ako se dvije strane ”slučajno” sretnu. Pokusajte pitati prosječnog
građanina ili građanku ove države šta misli o pravima LGBTQ zajednice i borbi
protiv diskriminacije, i mogli biste nažalost doživjeti ”o čemu bolan ti?”
vrstu reakcije.
Danas prijete homoseksualnim osobama, ljudima
druge nacionalnosti ili onima iz “miješanih brakova” jer nisu
dovoljno čisti, pravi ili šta god. Sljedeći korak su oni što nose pirsing ili
imaju zelenu kosu. Granica postaje sve fleksibilnija a mi sve zastrašeniji i
izmanipulisaniji te tako svakodnevno dobijamo svoju “dozu fašizma”
koja za cilj ima da nas umrtvi i pretvori u ljudski otpad.
Antifašizam je danas potreban kao što je bio
potreban i prije sedamdeset godina. Opasna je zabluda da je sa fašizmom
završeno kada su Italija i Njemačka poražene u Drugom svjetskom ratu, i da
fašizmom treba da se bave samo istoričari. Antifašizam mora biti politički stav
najširih slojeva društva, različitih ljudi, čak i kada sami nisu direktno
ugroženi i poziv svima da utiču na svoju okolinu kad god je u pitanju
neprijateljstvo spram različitosti. U ime studentkinja i studenata Univerziteta
u Banjoj Luci i u svoje lično ime najoštrije osuđujem ovakvu vrstu
diskriminacije i apelujem na solidarnost studentskog tijela da ozbiljno shvati
ovu borbu jer se fašizam “ne dešava samo drugima”. Uskoro bismo ga
svi mogli osjetiti i na svojoj koži.
Marija
Bliznac, studentkinja Univerziteta u Banjoj Luci