Veldin Kadić, viši asistent Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, na Odsijeku sigurnosnih i mirovnih studija, u razgovoru za BUKU ističe da BiH od potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma živi stanje negativnog mira, koji podrazumijeva puko odsustvo oružanog nasilja.
„Iako se kvalitet mira koji živimo teško može precizno odrediti, postoje određeni indikatori u mirovnim studijama koji se mjere kroz društvenu, političku i ekonomsku domenu, koji pokazuju u kojoj mjeri država napreduje prema pozitivnom miru. Pozitivni mir, između ostalog, uključuje zdrav društveno-politički ambijent, nizak nivo korupcije i strukturnog nasilja, dobro funkcionirajuću vladu, prihvatanje prava drugih, jednaka distribuciju resursa itd. BiH, nažalost, uprkos dobrim pomacima u postkonfliktnoj izgradnji, ima vrlo slabe pokazatelje prema pozitivnom miru i osjetna je percepcija da živimo stanje pukog odsustva oružanog nasilja, odnosno vrlo slabog kvaliteta mira“, objašnjava Kadić.
Razloga za takvo stanje je mnogo, kaže Kadić, ali ključni sežu čak u domen same ustavne strukture i diskriminatornog ustava, pa se sa sigurnošću može reći da je BiH upala u zamku između statebuildinga (izgradnje države) i peacebuildinga (izgradnje mira).
„Cijeli Dejtonski mirovni sporazum, sa svojih jedanaest (11) Aneksa, uključuje uglavnom aspekte koji se bave negativnim mirom, što je sasvim razumljivo, imajući u vidu da je ključni cilj bio da se zaustavi rat. S druge strane, dejtonski ustav isijava jasno strukturno političko nasilje, time što ugrožava temeljna ljudska prava i slobode koje su propisane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, a koje se u BiH po Ustavu direktno primjenjuju i imaju primat nad svim drugim zakonim. Time se ne može utvrditi jasna uzročna veza između onih koji provode to strukturno nasilje i onih nad kojima se provodi, jer je ono ugrađeno u samu dejtonsku strukturu države i samim time je postalo legitimno“, kaže sagovornik BUKE.
To znači da je BiH upala u zamku postkonfliktne izgradnje mira i postkonfliktne izgradnje države, jer je Dejtonskim mirovnim sporazumom ova država imala svega šest (6) institucija, a danas preko sedamdeset (70), pri čemu mnoge od tih institucija jasno, u skladu sa ustavom BiH, isijavaju strukturno nasilje.
„Najbolji primjer koji to potvrđuje jeste Centralna izborna komisija BiH (CIK BiH), za čije je uspostavljanje i održavanje bilo potrebno mnogo novca i međunarodnog angažmana, a koja potom, djelujući u skladu sa Ustavom BiH i izbornim zakonom ove zemlje, odbije kandidaturu za izbore 2006. i 2010. godine Ilijazu Pilavu, za koju će Evropski sud za ljudska prava u Strazburu utvrditi da predstavlja kršenje temeljnih ljudskih i političkih prava aplikanta. Slična situacija je i sa drugim presudama.“
Kadić kaže i da je korupcija u cjelini, a posebno kroz javne institucije, jedna od ključnih prepreka prema pozitivnom miru.
„Tenzije između peacebuildinga i statebuildinga je i korupcija kao važna domena pozitivnog mira, koja je u BiH sveprisutna i zahvata sve pore društvenog života. Brojna istraživanja zadnjih nekoliko godina pokazuju da je BiH jedna od zemalja sa visokom stopom korupcije, a najveći dio te korupcije odvija se kroz javne institucije BiH (državne, entitetske, kantonalne i opštinske) koje su kroz strategiju institucionalizacije bile ključne za proces postkonfliktnog jačanja države. Ovaj nesretni narativ i splet okolnosti za BiH nameće jedno sasvim opravdano, ali vrlo neugodno pitanje: Da li je negativni mir onda permanentno stanje BiH i najveći mogući doseg u ovoj zemlji, jer se njegovi uzroci nalaze duboko utkani u ustavno-pravni poredak BiH“, pita se Kadić.
Izgradnju pozitivnog mira u BiH moraju potpomoći eksterni akteri, a ključna je i uloga pravosudnih institucija u borbi protiv korupcije i vraćanja povjerenja građana u institucije.