Prilika da rade u korist
građana Bosne i Hercegovine političari
su imali mnogo. Onaj dio koji je i želio raditi u korist građana nije ni mogao
doći do izražaja, jer su u parlamentarnim tijelima uglavnom većinu imali oni
kojima je stranka na prvom mjestu.
A da postoje stranke koje ne
žele dobro svojim građanima i to se pokazalo, nažalost. U prethodnim mandatima
Parlamentarne skupštine BiH bilo je nekoliko prijedloga koji su išli u korist
građana. Svi oni su uglavnom imali podršku zastupnika u Zastupničkom domu, dok
bi ih delegati Doma naroda obarali. Neki prijedlozi čak nisu ni došli na dnevni
red, iako su bili predloženi od pojedinih zastupnika.
Propustili priliku da budu
ljudi
Da pokažu ljudskost
zastupnici i delegati imali su priliku početkom prošlog mandata kada je 2019.
godine u parlamentarnu proceduru došao prijedlog izmjena i dopuna Zakona o
akcizama kojim bi se pet posto od ukupnog prihoda od akciza na duhan izdvajao u
entitetske fondove solidarnosti za liječenje teško oboljelih. Ni ovu priliku parlamentarci
nisu iskoristili.
Akcize u BiH uglavnom se
troše nenamjenski, odnosno prikupljena sredstva odlaze u budžete. Samo jedna od
akciza na gorivo je namjenska.
Na poseban podračun Jedinstvenog
računa prikupljaju se prihodi od posebne putarine u iznosu od 0,25 KM po litri
derivata kao putarine za izgradnju autoputeva i izgradnju i rekonstrukciju
ostalih puteva. Ova sredstva su namjenska i trebaju služiti za pomenutu svrhu.
Novac koji se prikupi od svih
ostalih akciza, poput onih na naftu i naftne derivate, duhan, alkohol se troše
nenamjenski.
Ekonomisti u našoj zemlji
upozoravaju da svrha akciza nije nenamjensko trošenje i punjenje budžeta.
“Namjenske akcize su uvedene
da bi se obezbjeđivala sredstva za potrebe liječenja ljudi ili obavljanja poslova
za koje su akcize namijenjene. Tipičan primjer je 25 feninga akcize koje je
nametnula Evropska komisija da se izdvajaju, ali ne da idu u budžete već da idu
na poseban račun kod Centralne banke. Osnovna stvar zašto se naši predstavnici
vlasti bahate je zato što ima novca. A taj novac nije njihov, već je on
namjenski određen, kao što su akcize za puteve i svi drugi prihodi koji su
namjenjeni za izgradnju puteva odlaze u budžet a entiteti se zadužuju kod
Evropske banke za obnovu i razvoj ili Evropske investicione banke. Dakle, samo
pare koje su otišle na račun Centralne banke po osnovu putarina od 25 feninga
namjenski se usmjeravaju i sa tog računa se prenose entitetskim preduzećima
koja se bave gradnjom puteva”, govori za Buku Zoran Pavlović, poslovni savjetnik
i ekonomski analitičar.
On podvlači kako ne bi bilo
problematično što sve ostale akcize idu u budžet kada bi se dalje novac
prenosio građanima.
Nema struke, samo
samovolja političara
O nenamjenskom trošenju
akciza ranije je u intervjuu za Buku govorio i dugogodišnji profesor na
Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Željko Šain.
“Kada god se donosi neki zakon, svaki
zakon ima neku finansijsku pozadinu, onda se mora precizno znati zašto se
uzima, kako se uzima taj novac, na koji način i zašto će se koristiti. Znate, u
mutnom se najbolje lovi. Kad vi sve novce stavite na jedno mjesto onda možete
puniti rupe koje su vam aktuelne u tom trenutku. Nije dobro po ekonomskoj
teoriji, ali i savremenoj praksi, da se novac od akciza skuplja pa onda
neadekvatno koristi. Zašto se akcize i naplaćuju nego da vidimo koji su uzroci
i negativne posljedice pa se slažem s vama, da se treba precizirati bukvalno i
procentualno i u apsolutnim iznosima koliko na šta ide. Ako se na duhan uzima
dobro, a znamo da je to glavni uzrok raka pluća i oboljenja ljudi, da se u
preventivne, korektivne ili represivne mjere treba koristiti dio tog novca. Ali
i to je dokaz da tu nema struke nego samo političke odluke i jednostavno
dovođenje u zabludu širokih narodnih masa”, jasan je bio Šain.
Na ovu temu je ranije za Buku govorio
i ekonomista Igor Gavran.
“Iako nema zakonske obaveze da se
sredstva od akciza troše isključivo za namjenu koja se nameće kao najlogičnija
iz njihovog karaktera (npr. akciza na alkohol za liječenje ovisnosti i bolesti
proisteklih iz alkoholizma, akciza na cigarete za liječenje bolesti uzrokovanih
pušenjem i tome slično), svakako da bi suštinska svrha akciza na proizvode
štetne za zdravlje (kakvo su cigarete i alkohol) morala biti suzbijanje ovih
ovisnosti i poboljšanje zdravlja stanovništva. Pa bi u tom smislu bilo razumno
barem dio sredstava utrošiti na zdravstvo i liječenje onih čije je zdravlje
narušeno upotrebom tih akciznih proizvoda. Pogotovo jer od cigareta strada i
zdravlje nepušača izloženih duhanskom dimu. Moglo bi se razmišljati i o
upotrebi dijela sredstava za pomoć uzgajivačima duhana da se preorijentišu na
druge kulture u okviru ukupne kampanje za ograničenje upotrebe duhanskih
prerađevina, kao i za kampanje i edukaciju protiv pušenja, jer sve to bi imalo
više smisla i logike nego potpuno nenamjenski trošenje prihoda od akciza na neke
druge, logički nevezane i neproduktivne rashode”, objasnio je Gavran.
A zašto političari u BiH vole
isključivo nevezane i neproduktivne troškove prokomentarisao nam je i Pavlović.
“Zato što političari hoće da
upravljaju svim parama. Osnovna stvar je da su naši predstavnici vlasti
nezajažljivi. Oni samo razmišljaju kako će kupiti novu limuzinu i kako da se
bahate. Tu niko više ne kontroliše korištenje telefona, putne izvještaje,
rezultate rada, nedolazak na sjednice, a plate primaju uredno”, navodi on.
Smatra i kako bi odvajanje
sredstava za liječenje ljudi trebalo biti i veće od pet posto.
“Ja lično mislim da po osnovu
akciza na duvan i duvanske prerađevine treba direktno ići, ne pet, već deset
posto u fond za liječenje kancerogenih bolesnika, pogotovo pluća, što je
posljedica pušenja. Akciza je redovni prihod koji se ostvaruje na teško zamjenjive proizvode. Onaj ko puši, teško
može da se odrekne toga. I ovo je poreski prihod samo ima drugu namjenu.
Međutim, suština kod nas je da imamo akcizu namjenjenu za puteve, ali ona ne
ide za puteve, već ide u budžet, a tako je i sa ostalim akcizama”, ističe
Pavlović.
Novca ima, ali ne i za
bolesne
Od 2010. godine, od kada se
prikupljaju akcize na duhan, do danas je prikupljeno preko 10 milijardi maraka
po ovom osnovu. Podaci su ovo Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Iz UIO BiH
su nam kazali da je u prva tri mjeseca ove godine po osnovu akcize na duhan
prikupljeno 213 miliona KM, što je za 4 miliona KM više u odnosu na prihode
koje je UIO prikupila u istom periodu prošle godine.
Kada se izračuna pet posto od
godišnjih prihoda po navedenom osnovu, od 40 do 45 miliona KM godišnje bi se
moglo izdvajati za liječenje teško oboljelih.
Ukoliko bi političari bili barem malo razumni, pa donijeli odluku da se
izdvaja 10 posto, u entitetske fondove solidarnosti bi mogli ići oko 90 miliona
KM godišnje.
U tom slučaju, roditelji
teško oboljele djece ne bi novac za liječenje svojih najdražih prikupljali u
humanitarnim akcijama, niti bi građani morali raditi posao države.
Iako su se roditelji teško
oboljele djece te 2019. godine ponadali da će se barem jednom političari
ponijeti ljudski i da će fondovi solidarnosti biti puniji, od toga nije bilo
ništa sve do danas.
Fond solidarnosti u
Federaciji BiH nije dovoljno napunila ni prethodna Vlada koju je vodio Fadil
Novalić. Isti onaj Novalić koji je volio da se hvali rekordnim budžetom. Ništa
bolji odnos prema teško oboljelima nije imala ni nova parlamentarna većina koja
nije našla načina da amandmanima ispravi grešku Novalićeve vlade koja je za
Fond solidarnosti izdvojila tek petinu sredstava od zakonskog minimuma. No, to
im nije bio prvi put. Istu zakonsku obavezu nisu ispunjavali ni ranijih godina.
Teško oboljeli građani se
trebaju liječiti novcem iz budžeta, a ne SMS porukama. Razumijete li
nezajažljivi?