-Miliiiona evra, završava svoj referat, mali od Dodikovog protokola.
– Je l’ dobro, šefe?
-Jeste, jeste, samo, nabudži to još malo, ne fotka se svaki dan sa Berluskonijem. Jesi vidio što je sa mnom bio fin. A, sjećaš se kako je one Tadićeve ministre poslagao k'o kockice. Joooj, majke mi Berluskoni je lud ko struja. Pa, znaš ono kad je Šutanovca, zbog visine, otjer'o sa slikanja. Hahahahaha!
-Da, predsjedniče, to je bilo smiješno, a vas je baš onako ljudski primio.
-Samo ti nabudži taj tekst, mirno će Milorad, dok mu je pogled bludio u daljinu kroz prozor privatno-državno-akcionarskog d.o.o aviona.
,,Sve što činimo je dio naših globalnih napora da Srpska ostvari prodor na međunarodnom planu i da obezbijedi investicije koje treba da garantuju razvoj, odnosno da izolovanost i zatvorenost RS iz ranijih vremena budu iza nas. To ostvarujemo na način na koji smo to radili nedavnim sastancima sa Ketrin Ešton, juče sa Štefanom Fileom i danas sa Berluskonijem, a veoma brzo i sa vodećim ljudima Ruske Federacije.”
-Vide, vide, šefe što sam je sklopio. U jednoj rečenici imamo sve i Kineze i Ruse i nas i Eštonku i Filea i investicije i razvoj, veselo će leteći ćato, diveći se sam sebi i svom laptopu sa jabučnim logom.
-Dobro si ti to mali izučio, veselo će predsjednik. Vidiš, u saopštenju ti je najbitnije kako će ga ljudi doživjeti. I , da, najvažnije, događaj mora biti predstavljen kao da je bio duži od saopštenja. Kopčaš?
Tupi pogled ćatin nije odavao znakove moždanih aktivnosti.
-Jebo ga ti, mali, napiši još nešto, ispašće da smo bili kod Silvija 15 minuta.
-Pa, i bili smo otprilike toliko, predsjedniče, izleti malom, ali odmah mu i uleti, mislim, odgovor.
-A, ko to zna? Ko to zna, majke ti? Znamo ti i ja i ovaj iza, pokaza prva glava Srpske na ministra industrije, energetike i rudarstva Željko Kovačević, kome je pripalo nešto mukica. Valjda od nenaviknutosti na silni boravak u nebesima.
-Zato, moraš još produbiti temu, jebo ga ti, ne moram ti ja sve pisati. Ili da napišem, a ti nazad na fakultet, pa da tamo predaješ djeci za 1100 maraka. Je l’ to hoćeš?
-Neću, nisam toliko lud, predsjedniče!
,,Predsjednik Srpske ocijenio je da je privredna saradnja Srpske i Italije u usponu, kao i politički odnosi, odnosno razumijevanje koje Italija ima za probleme i procese u BiH, jer je vidljivo da ulaže napore da bude aktivna u rješavanju svih pitanja u BiH.
Dodik i Berluskoni usaglasili su tokom današnjeg razgovora u Rimu potrebu ulaska BiH, odnosno Srpske u EU, kao jedan od dugoročnih načina stabilizacije i prosperiteta na zapadnom Balkanu.
Predsjednik Srpske zahvalio je Berluskoniju za dosadašnji angažman Italije u BiH i podržao učešće talijanskih kompanija u projektima u Srpskoj.“
-Ufff, ja ne mogu bolje šefe od ovoga, znojavo će zapisničar. Evo, nema rečenice bez vas, tu sam stavio da ćemo ući i u EU, a pored toga pomenuo sam i prethodna ulaganja Talijana.
-Dobro, dobro, mali, mada, nisi trebao to za prethodna ulaganja. Puno su nas tovarili sa Fiatom i djelomičnim partnerstvom u ,,Zastavi“, a kasnije Vlada ispalila ljude lažnim subvencijama za ,,Punta“. Mada, ko se toga sjeća? Niko. Neka ostane tako. Dobro je to. Ma, sve je dobro.
-A i kompjuter ti je dobar, mali, ovaj sa jabukom, kažu da je najbolji?
-Najbolji šefe! Od vas samo najbolje.
I Lagumdžija sit i Dodik u broju
Razmišljao je Dodik, kao onomad Putin, dok mu je d.o.o. avion klizio nad Jadranom, kako je dobro biti on. Povučene su sve optužnice protiv njega. Jebi ga , trampa sa Zlajom i tužilaštvom je morala uspjeti. Ostavio je levatima na zemlji da objašnjavaju kako je genijalan potez navući neprijatelja na referendum, pa onda odustati. Invalidi i borci su se bunili, glede Mladićevog hapšenja, taman koliko je bilo potrebno. Ni Tadić mu nije puno zamjerio što su ga ustašom zazvali. Narodu to dođe…
U svojim maštarijama na nekoliko kilometara od tla, Dodiku nekako bi žao Berluskonija. Čovjek živi normalan život, voli vino i žene. Ne voli pedere i feministkinje. Prezire istinske ljevičare i bijedu. A, za sve to ga italijansko sudstvo progoni. Jadan čovjek, iskreno pomisli Milorad..
-Jebeš i državu i državnika, kad i kurti i murti moraš na sudu podnositi račune. Stvarno, jebeš takvu državu, ote se Mili.
-Pa, ljudi imaju tolike vile, hotele, plaže,ljetnikovce, one ruševine što nagrđuju centar Rima, ma imaju sve, a umjesto toga po sudovima se zavlače, nekako tiho reče Predsjednik ćati.
-Da i to pišem šefe?
-Mali, ne zajebavaj, mogao bi umjesto kompjutera sa jabukom da se prihvatiš pravih jabuka!
E, dok je mene i Zlaje, dok je naših kafana i privatnih rančeva, neće sudstvo ni omirisati moj mandat. Mi radimo sve legalno i po zakonu. Niti koga reketiramo, niti smo za bilo šta osuđeni. A, vrijeme leti, budistički će Predsjednik
-Šefe, šefe, slijećemo, iz polu sna ga prenu ćato. I šta to znači, da se više nećemo kačiti sa Lagumdžijom i ovima iz Sarajeva?
-Hoćemo mali, sad kad smo sletjeli, on je Zlajoglu, a ne Zlaja, a Sarajevo je Teheran. Ovo o mirnom suživotu je priča u nebesima, a ovo na zemlji, e to je šou za raju.
Kad to raja voli. Kako da im uskratim?!
-Eeee, mali, sunce ti poljubim, ja se zaboravio, piši u saopštenju da će Talijani finansirati te, te, hidroelektrane, projekte, šta li, prodera se Mile i probudi znojavog ministra energetike.