Nacionalni identitet jest dio našeg identiteta kao nekakve cjeline, ali ne idem ja do prodavnice da kupim mlijeko misleći kako sam ja veliki Srbin koji ide do prodavnice da kupi mlijeko. Da li se snažni osjećaj pripadnosti okida kada prođem kraj džamije ili crkve? Pa nisam siguran. Da li kada čujem imena kao Ivica, Milan, Paula ili Sabahudin, ili Erna? Nisam siguran. Da li kada vidim zelenu boju, kada prolazim kroz Zenicu, kada igra Srbija, kada igra Bosna i Hercegovina, ili Hrvatska? Nisam siguran. Moglo bi se tako nabrajati unedogled, ali ne mislim da bih postao išta sigurniji. I baš je u toj mojoj nesigurnosti neka ‘kvaka’. Kako to da svi pričaju o snazi nacionalizma, a niko nije siguran u kojem momentu se nacionalnima ćutimo?
Igara umjesto hljeba
Naši političari, reklo bi se, nemaju mojih dilema o okidanju nacionalnih osjećaja – igraju na sigurno i drže se velikih mitova. U državi sa tri konstitutivna naroda, tri (konstitutivne?) religije i svega ostalog (ne)jednako konstitutivnog, velikih narativa ima na pretek – a čega nema, to se da izmisliti! Izgleda da se od svega da napraviti nacionalni mit, politički upotrebljiv.
Ima odličnih primjera tog goriva za političku mobilizaciju – ili je to ipak nacionalistička mobilizacija? (Oprostićete, iz razumljivih mi se razloga zamaglila razlika između jednog i drugog.) To su veliki književnici poput Ive Andrića, Meše Selimovića, velike borbe i pobjede domaćih antifašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, veliki porazi poput onog na Kosovu, velika stradanja poput onog u Jasenovcu i Srebrenici, i mnogo drugih velikih pobjeda, poraza, patnje, stradanja, sreće i (su)života. Recimo da su oni do te mjere lako uočljivi da bi se moglo reći da su veći od života – ali upotreba tih veličina u političke svrhe vrlo je pragmatična i vrlo svakodnevna. Svi smo čuli za razne verzije pomenutih narativa (i mnogo onih nepomenutih) i znamo kako se (o)lako koriste: i kao veliki ‘motiv’ oko kojeg se da okupiti mnoštvo ljudi, i kao veliki ‘motiv’ protiv kojeg se da okupiti mnoštvo ljudi.
Mi na razne načine ‘upadamo’ u velike mitove: čitanjem, slušanjem, rođenjem, kojekakvim oblicima inicijacije u nacionalne svjetove; ali to ipak nije neki izgovor. Baš kao što sasvim sigurno ima trenutaka u kojima se nacionalni osjećaji aktiviraju, valjda ima i trenutaka kad se aktivira racionalnost i dobijamo priliku, ili je sebi stvaramo, da biramo koje od njih ćemo poštovati kao dio tradicije, a koje odbaciti kao neosnovane i huškačke. A jedna od stvari koja nam u tome pomaže – pored zdravog razuma – jest upravo veličina ovih narativa. Lako ih se uočava, a i lako se uprati ko nam prodaje npr. društvenu bijedu upakovanu u odbranu Velikog Nečega. Ako vi kriknete: Hljeba! a oni na vlasti gromko odvraćaju: Igara!, sve vam je jasno.
Ako se, ne daj bože, ponovo zarati…
Ali šta je sa svakodnevnim životom? Ima li tih okidača nacionalne pripadnosti tokom jednog običnog dana jednog običnog života jednog običnog čovjeka? Zbog čega nam je i dalje bitno ‘ko je čiji’, i mimo predizbornih kampanja i kojekakvih dirigovanih skupova? Ne vrijedi se braniti da nam nije bitno, postoji za to jednostavan test. Ima među nama (još uvijek) onih za koje je teško samo po stavovima i mišljenjima utvrditi koje su nacionalnosti. A mudro zbore. Ljudi se prosto ozare dok ih slušaju. Oduševe se. Sve dok odnekud ne iskoči ime i prezime tog mudrog čovjeka. U tom trenutku shvatite koliko je bitno je li ‘naš’ ili nije – ako jest, oduševljenje raste. Ako nije, oduševljenje splasne, smrzne se.
Zašto je to ‘naš/njihov’ bitno, međutim, ima veze s onim što čujemo tako često da mu više ni ne pridajemo previše značaja. Ja to čujem od mame, tate, komšije, babe, ujaka, strine i inih, a u najbezazlenijim kontekstima: ‘Ako se, ne daj bože, zarati ponovo..’, ili ‘Ako se, kojim slučajem, zapuca…’ Usputne rečenice, usputno izrečene, gotovo da ih shvatite kao kakve poštapalice bez težine i značenja. Ali upravo to koliko nam je bitno da se prepoznajemo kao ovi ili oni, govori da te usputne rečenice nose teret sasvim realne prijetnje koju, čini se, osjećamo neprestano, makar podsvjesno. Zbog nje smo svjesni strane kojoj pripadamo. To ‘ako’ ima itekakvu težinu. Nikakvo se ‘ako’ ne dešava samo od sebe. Iza svakog ‘ako’ mora da stoji ‘neko’. To od čega mi strahujemo onda i nije neizvjesnost, nego izvjesnost koju sami možemo izazvati. Možda ljudi koji izgovaraju te riječi ni ne primjećuju da ih izgovaraju. Možda i ne misle ništa loše. Vjerovatno uopšte i ne misle. Ali nam rade loše. Želeći da budu spremni, pretpostavljaju situaciju za koju, mislim, ne smijemo biti spremni. Jer ako sam, prije bilo kakvog početka, svjestan strane koju ću zauzeti bila ona loša ili dobra, onda nema smisla da čekam. Treba odmah da ratujem. Sam da započnem rat.
Možda se tako nešto zbivalo i ratu u Bosni i Hercegovini. Već dugo se pitam kako je tekao proces zauzimanja jedne od ponuđenih strana, da li su svi već znali gdje su (kako se često čuje u neobaveznim razgovorima) ili su tokom rata prolazili kroz razne ponuđene im faze – rat za nezavisnost, odbrambeni, otadžbinski, domovinski, građanski, agresija, rat za otcjepljenje, rat za očuvanje… Ili to samo znači da su naše bake i prabake, naši djedovi i pradjedovi odradili svoj posao dobro – nenametljivo, ispotiha, nekakvim tadašnjim usputnim opaskama – i naučili svoju djecu a naše roditelje da, ‘ako’ dođe do Nečeg, znaju na koja vrata da kucaju, i za koju kvaku da se uhvate.
Kako se peca sitna riba
Na isti način danas uče nas. Za slučaj da izmaknemo onim velikim pričama, za slučaj da smo skeptični prema nacionalnim mitovima, tu su ove usputne opaske. Čujemo ih u kući, a za slučaj da su nam se kuća i ukućani sačuvali od tih priča, eto udica po prodavnicama, reklamama, TV i radio-emisijama, sa svih strana i na sve načine. Nije ni čudo da mi se ponekad čini da čak i hljeb i mlijeko imaju nacionalni predznak. A ti nacionalni predznaci i prodaju po koji hljeb. A prodavati hljeb na bilo kojoj osnovi osim one iskonske – da se napuni stomak – nije dobro ni etički ni etnički. U nekoj knjizi to sigurno piše. Ako ne piše, trebalo bi.
Ja bih naravno htio da te udice prebrojim i izvažem, ili bar po abecednom redu da ih poslažem. Onda bismo možda mogli nosati taj popis i biti na oprezu. Jer one nisu tek nevine igrice. Tu su oko nas jer imaju zadatak da nas na nešto podsjete. Da naprave prevagu, da nas natjeraju da zauzmemo stranu.
Te male stvari imaju sopstveni život. To što rade – rade već godinama. Tako da ih mi više ni ne primjećujemo i komzumiramo ih bez razmišljanja. I sad smo već i mi mladi dobro dresirani: kupujemo naše, dajemo naša imena i na oprezu smo kad čujemo tuđa. Sve postaje nacionalno. I svi znamo šta je čije. Još važnije, svi znamo ko je čiji. Tako se brižljivo i efikasno čuva nacionalizam. Možda tinja, možda samo kuca, a možda i puca. Čeka pravi istorijski trenutak. I onda eskalira, i to na različitim mjestima: na utakmici Borca i Želje, na međi komšija u Prijedoru, za stolom u kafani, i ko zna gdje sve ne. Svima to dođe normalno – biva, čim su se sastali nečiji i nečiji drugi, normalno je da se bar potuku. Ispadne tako da je ‘nacionalni’ sukob najnormalnija stvar. Zbog toga se i mnogima od nas ono ‘ako se zarati’ i dalje čini kao jedna od realnih mogućnosti i ne uspijevamo te riječi otpisati kao paranoisanje starijih. Pa mu dođe normalno da ćemo kupiti naš hljeb, naše mlijeko, ajvar, pekmez. A odatle dođe normalno i da ćemo glasati za tog i tog predstavnika te i te stranke, jer je naš. Tj. nije njihov.
U tom momentu smo već u zoni sumraka, među svrstanima, a tu sve nenormalno – pucati na komšiju npr. – postaje normalno.
Tekst preuzet sa Pulsa demokratije