Prekinuti krug porodičnog nasilja zahtijeva ogromnu hrabrost, ali sama snaga često nije dovoljna. Ključna je podrška – naići na nekoga ko će vas saslušati, razumjeti ozbiljnost situacije i stvarno pomoći. Biljanina priča to savršeno pokazuje. Ona je hrabro podijelila svoje iskustvo višegodišnjeg nasilja u braku na panelu „Kad procedure sretnu stvarnost – podrška i iskustva centara za socijalni rad“ u Domu omladine u Banjaluci, koji su organizovale Udružene žene Banjaluka.
U desetogodišnjem braku Biljana je rodila troje djece, ali većinu tih godina provela je u strahu i nasilju. Svaki dan bio je borba i svaki dan je bio prijetnja. A kada je nasilje usmjereno i na djecu, znala je da mora reagovati. Policija je bila prvi korak, ali bez stvarnih sankcija prijetnje su se nastavile. Presudni trenutak bio je napad na sina – tada je odlučila da potraži pomoć u Centru za socijalni rad u Prnjavoru, gdje ju je saslušala Dragana Radulović, direktorica Centra.
„Više nisam mogla da dišem u tom braku. Svaki dan bio je borba za mene i za djecu. Kada je nasilje počelo da pogađa i njih, znala sam da moram stati na kraj. Otišla sam u Centar i prvi put osjetila da neko zaista sluša, razumije i želi pomoći. Bez te podrške ne bih mogla ni da sanjam da ćemo danas biti slobodni i sigurni“, prisjetila se Biljana.
Uz podršku Centra, Biljana, tada u šestom mjesecu trudnoće, sa troje djece i osnovnim stvarima, preselila se u Sigurnu kuću u Banjaluci. Tu su proveli narednih 20 mjeseci. Djeca su nastavila školu, a Biljana je rodila najmlađe dijete. Po izlasku nastavila je život u Banjaluci i, uz pomoć Fondacije Udruženih žena, pronašla posao i stabilnost.
Izlazak iz nasilja, ističe Biljana, nije lak ni brz. „Toliko sam bila umorna od svega da sam svake noći, kad legnem, molila da se ne probudim. Da samo više ne otvorim oči, da prestane to sve. To je začarani krug koji ostavlja duboke posljedice. Sjećam se svakog detalja, svake žene i djeteta u Sigurnoj kući. Kad bih pisala knjigu o svemu, bile bi to stranice pune bola, ali i snage da se izborimo i preživimo.“
Biljanina hrabrost pokazuje koliko podrška može promijeniti život. Nažalost, ona često izostaje.
Potvrdila je to i Dragana Radulović, direktorica Centra u svom izlaganju rekavši da Biljanina priča ogoljava sve slabosti sistema. „Zakoni i protokoli ne znače ništa ako nema senzibiliteta i ljudskosti. Žrtve nasilja često nailaze na zid, a posljedice snose i djeca. Kada je Biljana prvi put došla u Centar, bila je kao ljuštura – spuštenih ramena, bez daha i pogleda. Takve slike ne zaboravljaš.“
Ona dodaje da glas muškarca u društvu još uvijek ima veću težinu, dok žene teško bivaju saslušane. Kaže i povezivati i ljude izvan formalnog sistema. Uvijek ima onih koji nisu u sistemu, ali žele pomoći: “Nedavno smo tražili džeparac za djevojku i jedna žena iz humanitarne grupe odmah je reagovala. Imamo i privrednicu koja kontinuirano pomaže ženi iz Sigurne kuće. Takve veze grade mrežu podrške“.
Radulović ističe i neophodnost multisektoralnog pristupa problematici nasilja u porodici: „Učitelji, vaspitači, ljekari, pedagozi, socijalni radnici i psiholozi moraju zajednički prepoznavati znakove. Dijete koje se povlači, plaši, često je bolesno, to nije samo faza, to je poziv u pomoć. Ljekari ne smiju ignorisati iscrpljenost, glavobolje i poremećaje ciklusa kod žene koja dolazi u ordinaciju. To su crvene lampice koje zahtijevaju reakciju. I na kraju, niko nas ne sprečava da radimo časno i pošteno. Treba samo volja, znanje i integritet“.
Na panelu su svoje iskustvo podijelile i druge žene koje su izašle iz nasilnih zajednica. Jedna je pomoć dobila od porodične doktorice, dok su druge bile same u pokušaju da prekinu vezu, suočene s nerazumijevanjem porodice i prijatelja. „Možete imati porodicu, prijatelje, rodbinu u istom gradu, ali kada je nasilje u pitanju, vi ste sami. Sami prolazite kroz sve procese i suočavate se sa sistemom“, rekla je jedna od žena iz publike.
Neke učesnice panela istakle su da institucije ponekad više brinu o pravima nasilnika nego o sigurnosti i potrebama žrtava. Žrtve moraju više puta ponavljati svoju priču različitim službama, a kontakti s djecom ili drugim članovima porodice često se uređuju bez dovoljno procjene rizika i stvarne zaštite.
Dragana Radulović, te Dragana Miljković, diplomirana socijalna radnica Sigurne kuće i voditeljica panela, kao i profesorica socijalnog rada Andrea Rakanović Radonjić, koja je panelu prisustvovala sa studenticama treće godine, ukazale su i na druge probleme u sistemu. To su nedostatak obučenog osoblja, ograničena kadrovska i kapacitetna podršku, zastarjeli modeli rada i neusklađenost između centara, škola, policije i sudova, što dodatno otežava situaciju. Rezultat ovakvog stanja u praksi je da žene iz nasilnih zajednica često izlaze same, s ograničenom stvarnom podrškom i velikim izazovima u svakodnevnom životu.
Stoga su mladim studentkinjama poručile – zakoni su važni, protokoli su važni, ali najvažnije je da ostanemo ljudi. Da odvojimo vrijeme, pružimo ruku i vjetar u leđa onima kojima je to najpotrebnije.
Miljković je na kraju panel diskusije istakla da je najvažnije što se Biljana osnažila i danas javno govori o svom iskustvu kako bi pomogla drugim ženama: „Kada preživjela nasilje podijeli priču, pruža ruku onima koje se još boje. Grupe samopomoći su ključne – žene koje su prošle taj put sada pomažu drugima, podržavaju nove korisnice i učestvuju u predstavama koje govore o njihovim iskustvima. To je moj najveći ponos“.
Podaci pokazuju da 75 odsto žena koje prođu kroz Sigurnu kuću više se ne vraća u nasilne zajednice, a upravo ova statistika daje snagu Miljević u njenom radu: „Kad vidim da tri od četiri žene započinju novi život, bez straha i kontrole, znam da ima smisla. Priča o nasilju nije samo crna hronika. To je priča o preživljavanju, hrabrosti i ponovnom rođenju. Svaka žena koja izađe iz nasilja dokazuje da život može biti drugačiji“.