Nedavno je Visoki predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini, g. Valentin Inzko, iznio nekoliko uobičajenih tvrdnji. „On je naveo da su potpuno neopravdani stavovi nekih političkih stranaka, zasnovani na strahovima od ukidanja Republike Srpske, otcjepljenja entiteta, priče o referendumu, o BiH kao državi bez entiteta, ili uspostavljanju i trećeg entiteta, ‘kojima se plaše građani BiH’, navode srpske e-novine (22.06.2010).
A mi znamo i živo osjećamo da su sve te tvrdnje u opticaju. Sa ili bez Republike Srpske. Unitarna ili decentralizovana država. Evropska unija ili bez Evropske unije. Rat ili bez rata. Mir ili bez mira, i tako dalje. Mi, naime, znamo da ovdje i dalje traje neriješeni mir ili neriješeni rat.
Te definicije, a kojima jesmo zatočeni, govore o nesamostalnosti društva, njegovoj nedovoljnoj razuđenosti, nenaučenoj individualnosti, bez obzira što ta individualnost u drugom modelu biva isto tako naučena posredstvom tržišta potreba i ponuđenih izbora. One (definicije) nas smještaju u isti poredak svrha ovisnih o političkoj moći koja nas redukuje na neizdiferencirane subjekte lišene svojstava posebnosti i legitimnih diferencijalnih potreba i zahtjeva.
Dakle, te definicije, veoma prosto, čitav mogući univerzum rasuđivanja svode na sebe kao jedinu moguću umnu, razumsku i principijelnu radnju, neostavljajući puku ništa drugo nego da se bezvoljno saglasi sa njima. Čuvari tih definicija su i političke elite (koje ih tvore) i Međunarodna zajednica (koja ih su-tvori). Njihova saglasnost i kolaboracija je, više nego manje, neizostavna.
Prema tome, u kontekst se, veoma jednostavno za shvatiti, ne stavlja šta Vi i ja mislimo o tome, već šta drugi (političke elite i Međunarodna zajednica) misle o tome što Vi i ja treba da preuzmemo kao model naših odnosa. Ukoliko Vi i ja porazgovaramo o tome i suglasimo se oko nekih pitanja, što uopće nije teško, i jasno ih iznesemo, već ćemo dobiti mjesto u fioci ekstremne manjine. Nije samo problem što ste Vi rođeni u Bosni i Hercegovini i što Vam strani diplomata određuje poziciju u političkom kompleksu vrijednosti Bosne i Hercegovine, već je stvar u tome što Vi imate puno pravo na istinu, na zapaženu vrijednost Vašeg mišljenja. Imate pravo da budete Vi i da, prema tome, budete vidljivi i činilac izgradnje Bosne i Hercegovine, prema svojim potrebama i interesima. A ne samo da laički prepuštate određenje Vaše sudbine preko definicija koje tvore i usvajaju političke elite i Međunarodna zajednica.
Treba uzeti u razmatranje da svjedočimo novu kulturu koja se uobličuje pred našim očima. Kulturu koja se oslanja na barbarstvo ratova u Bosni i Hercegovini i iz njih izrasta. Ta kultura nam donosi i novi razum, koji se formira kroz pravo, moral, umjetnost, ustanove, političke institucije i tako dalje. Taj novi razum je, dakle, sirovo napustio ideale socijalističke revolucije i sad traži nove horizonte. Sve o čemu danas svjedočimo nije ništa drugo do njegov razvoj. To je ono u čemu se utapaju i definicije koje tvore političke elite i Međunarodna zajednica. Međutim, pravo učešća u političkim procesima nije stvar samo volje da se u njima učestvuje, nego stvar elementarnih oblika političke slobode. Definicije koje bi trebali da unosimo u političke procese, trebale bi da nose idealizovane sadržaje (tzv. metapolitika) i koji ne odgovaraju potrebama i interesima političkih elita i Međunarodne zajednice to jest ne odgovaraju njihovim definicijama (vladanja, pregovaranja, predstavljanja, upravljanja, donošenja odluka i t.d.) i nose subverzivan element.
Ili, ako je to političkim elitama jasno, a često spominjano ovih dana i ukoliko bi one to htjele, na mjesto Međunarodne zajednice, kao njihovog glavnog, povlaštenog i osnovnog pregovarača, treba da stupi, u svojim neograničeno potencijalnim zahtjevima, do sada zaboravljeni činilac – društvo, kao mi. Političke elite na ovu dimenziju društvene, ekonomske, kulturne i političke stvarnosti i ne misle kao na činioca društvene komunikacije i društvene odgovornosti. Na društvo se misli preko podaništva to jest preko podaničkog subjekta. Institucionalno ponašanje autoritarnog karaktera želi se obezbijediti kroz školske sisteme indoktrinacije. Kroz predškolske, školske i univerzitetske ustanove, koje treba da provedu jednakost vlasti i jednakost nad vladanom, politički isključenom, nediferenciranom „masom“.
A društvo mora da ima jaku, organizovanu državu, da može da se razvija. Ideja slobode ne temelji se u vlasti, nego u društvu, u apstrakciji i statistički isključenom mišljenu koje želi da u-vidi smislenije oblike ljudskih odnosa, savršeniji i povoljniji svijet. Ono ne želi da bude isključeno upravo tom apstrakcijom kojom se definira odnos i ukupnost života u Bosni i Hercegovini.
To društvo, taj zahtijevajući činilac u definiciji, šta jest i šta nije, željan svoje individualne aktualizacije, mogućno je mnogo nesnošljiviji od Međunarodne zajednice. Za njega ne postoje razni religijski tabui, plemenski idiomi niti prazne priče o prioritetima nametnutim definicijom zajednice. Ono kao svoju vrhovnu organizaciju zahtijeva društvo, a ne narod. Odnosno, bez zamjene, društvo kao svoj vrhovni organizacijski princip zahtijeva državu, dok narod kao svoj organizacijski princip zahtijeva zajednicu.
Društvo je vazda konkretno, bez opreka apstrakcija, u svojim zahtjevima, a koje prihvaća Međunarodna zajednica. Ono ne pristaje na apstrakcije izjednačavanja vlasti sa svojim potčinjenima, sa onima, koji su po apstraktnoj definiciji, potčinjeni toj vlasti. Za njih definicija kojom se određuje sadržaj pojma ništa ne znači. Društvo je kaos koji, bez definicije odozgo, zahtijeva svoje slobode, svoj red i poredak. Red koji može da sruši svaku (samoautoritarno postavljenu) apstrakciju i definiciju oko koje kolaboriraju i oko koje su saglasni politička vlast i Međunarodna zajednica. I, dakle, sve je u opticaju. Baš sve, hoće li BiH u EU ili neće. Hoće li biti RS i hoće li biti BiH, hoće li biti rata i hoće li biti mira. Hoćemo li se zvati Bosanci, hoćemo li se zvati Srbi, hoćemo li biti Bošnjaci ili ne, hoće li biti Jugoslavije ili neće. Sve opcije su na stolu.
Nema ni političke vlasti ni Međunarodne zajednice koje stoje kao autoritet nad nama. Na njima je da obezbijede da se društvo može razvijati u sasvim novim pravcima, i da Vi i ja možemo razgovarati i prenijeti svoje potrebe u izvršne funkcije vlasti. Politika i politička organizacija etno-nacionalnih kolektiviteta, oko koje su saglasni i političke vlasti i Međunarodna zajednica, to ne dozvoljava.
Važno je da ‘rušilačka’ snaga svakog kategorijalnog etabliranog poretka – cjeline, etabliranog na pogrešnim i isključujućim definicijama, progovori. Da kaže svoje Da, Ne ili Možda. Društvo je jače od svake političke vlasti i Međunarodne zajednice. Ono želi da proizvodi bogatstvo za sebe i želi raspodjelu bogatstva za sebe, bez identitarnog i idejno svrhovitog esencijalističkog uslovljavanja. Koncepti ili konceptualizacije su tek mogući dogovori, a nikako gotove definicije.
Društvo je činilac kojeg nitko ne želi. Njemu nisu strane ni liberalne ideje, niti socijalističke prakse. Njemu su, naime, vrlo strogo, strane političke definicije oko kojih kolaboriraju političke vlasti i međunarodne zajednice, kao konvencionalni ili prirodni patrijarhati.