Na poljima Semberije, u zoru, vjetar nosi miris svježe otkinutih listova duvana. Zlatno lišće od ranih sunčevih zraka štiti gusta pregača, a ruke su iskušane godinama, baš kao što su bile i prije deceniju, dvije, tri generacije. Tu tradiciju danas sa svojim sinovima nastavlja Jovica Savić, proizvođač prve klase duvana, čija porodica već više decenija živi od te biljke.
Njegov djed je posadio prve redove u ovoj zemlji, njegov otac je nastavio, a Jovica je preuzeo “žezlo”, ili bolje rečeno, luk za rezanje…
“Sada je vrijeme berbe. I opet smo u trci s vremenom i s tržištem,” priča za BUKU Jovica, dok pokazuje čvrste listove koji blistaju na jutarnjem suncu.
Ali, danas ta trka, priča nam, ima sve više prepreka.
“Ulaganja su ogromna: sjeme, sadnja, navodnjavanje, rezanje, sušenje, sortiranje… Sve to sa ciljem da proizvedeš list prve klase. A otkupna cijena jedva pokriva troškove. Od ove proizvodnje nekada se dobro živjelo. Bila je cijenjena. Mnogo se radilo, ali se i isplatilo. Moj djed je ovo radio, u to vrijeme se veći dio posla radio ručno, mehanizacije nije bilo kao danas. Moj otac je tu tradiciju nastavio, a onda i ja postepeno sa njim. Danas, u berbi smo ja, moji sinovi, cijela porodica je angažovana. Ali, više ljubav i tradicija održava ovu prpizvodnju živom, nego isplativost. Zarade nema. “Prije smo mogli i ponešto ostaviti. Danas jedva gledam da vratim ono što sam uložio”, kaže za BUKU Jovica.
Pad brojki i gubljenje fabrike
Proizvodnja duvana u Bosni i Hercegovini dramatično je opala. U 2022. godini zabilježen je pad proizvodnje “sirovog” duvana za čak 73,5 %, na svega 310 tona. Istovremeno, zatvaranje velikih duvanskih fabrika dodatno je pogodilo lanac od proizvođača do potrošača. Fabrike u Mostaru i Banjaluci su prve zatvorene, a poslije više od 140 godina, i u Sarajevu je ugašena Fabrika Duhana Sarajevo. To znači proizvodnje je sve je manje, političke podrške skoro i nema, a država sve slabije vrednuje taj segment poljoprivrede.
Tako je Semberija, nekada područje u kojem je “svaka kuća” imala redove duvana oko dvorišta, danas pred licem promjene: broj ozbiljnih proizvođača spao je na oko 70 sa područja cijele Semberije i Posavine. U razgovoru s Jovicom i ostalima, jasno je da bez povoljnije tržišne cijene i dugoročne strategije tradicija blijedi.
Kompanija i perspektiva: AD-Duvan i otkup
AD Duvan iz Bijeljine, prema riječima njenog predstavnika Svetozara Mihajlovića još odolijeva izazovima i pokušava održati lanac proizvodnje i otkupa duvana. On navodi da su ove godine povisili otkupne cijene upravo da bi motivisali proizvođače.
“Zadovoljni smo ovogodišnjim kvalitetom,” kaže za BUKU Mihajlović, “a otkup još traje. Otkup ovogodišnjeg roda duvana počo je sredinom avgusta, a otkupna cijena povećana je za oko 33 odsto i sada prosječno iznosi šest maraka po kilogramu suvog lista. Trudimo se da, u skladu s mogućnostima, idemo na povećanje cijena. Iako na svjetskom tržištu duvana cijene stagniraju, mi nastojimo da budemo oslonac našim proizvođačima, da osjete da se njihov trud cijeni i da na kraju sezone ipak nešto zarade.“
Dodaje i da je ove godine u Semberiji i Posavini ugovorena proizvodnja na oko 220 hektara, sa 109 kooperanata, te očekuju da će otkupiti više od 300 tona suvog lista i time ispuniti plan za ovu godinu.
Ugovori sa kooperantima iz Semberije i Posavine izvršavaju se pod pritiskom cijena i konkurencije, ali kompanija ističe da bez proizvođača nema ni fabrike ni otkupa.
Ipak, izazova ima mnogo. Prema analizama, glavni uzroci pada proizvodnje duvana u BiH su: smanjena potražnja od strane prerađivačke industrije i orijentacija na uvoz sirovina; niža otkupna cijena; nedostatak podsticaja od strane države.
Savić: “Nekad je duvan bio kraljevska biljka”
Jovica se prisjeća vremena kada je duvan nosio nadimak “žuto zlato”. U vrijeme njegova djeda i oca, proizvodnja je imala svoje tržište, fabrike su radile, država je regulisala, a proizvođači su imali makar “dovoljno da prežive” i ponešto ostave. Danas se ta dinamika promijenila.
“Sjećam se, djed je znao reći: ‘Kad list slegne i kad sušenja završe, možeš uzeti kafu i sjedni, i porazgovaraj s duvanom’. Znate, to je onako bila šala, ali i ozbiljnost. Duvan je bio vrijednost. Sada gledam listove, gledam vlagu, gledam metar, gledam tržište, i računam. Ne znam hoće li biti kako treba.”
Jovica pokazuje svoje redove. Tradicija živi, ali sa stalnim pitanjem: za koliko dugo?
“Ako cijena ne bude bolja, ako država ne pruži poticaje, ako ne bude otkupa i obrađivanja ovdje, neće nas biti za deset-petnaest godina”, poručuje za BUKU Jovica.
Težak posao: berba i sušenje
Proizvodnja duvana prve klase zahtijeva mnogo, dobre sadnice, pripremu zemljišta, sadnju, navodnjavanje, ručnu berbu, sušenje u sušarama, sortiranje i pakovanje.
“Uz sve te poslove”, objašnjava za BUKU Jovica, “troškovi rastu: gorivo, struja, radna snaga, održavanje sušare, sorte koje daju kvalitet. A otkupna cijena je ‘na rubu’.”
Za razliku od velike industrije, on je mali proizvođač koji mora sve to “pokriti” iz svojih dnevnih odluka. Kad sve zbroji, kaže, “dobra godina” za njega znači da je uspio vratiti uloženo. Porodica mora razmišljati o školovanju djece, o investicijama, o održavanju mehanizacije, ali i o tome hoće li sledeće godine biti proizvodnje.
Semberija, Posavina i vanjska konkurencija
Na području Semberije i Posavine, duvan je bio sastavni dio lokalne ekonomije, kooperanti su sarađivali s kompanijama koje su otkupljivale duvan; gotovo svaka kuća se bavila ovom proizvodnjom. Danas, broj ozbiljnih proizvođača spao je na oko 70 na čitavom području. To je pad koji se ne može ignorisati.
“Razlozi su višestruki”, priča za BUKU Mihajlović, “smanjena domaća prerađivačka industrija, povećana konkurencija uvoza, slaba potpora države, te problemi s kvalitetom i otkupom.”
Za mnoge proizvođače, kooperante, otkup ne znači samo cijenu po kilogramu; on znači sigurnost, znači opstanak proizvodnje.
Industrija duvana u BiH je praktično stavljena u drugi plan. Prihodi od akciza na duhanske proizvode spustili su se “sto puta” u šest godina, navodi se u analizi , pri čemu razlog leži i u zatvaranju velikih fabrike i smanjenoj domaćoj proizvodnji.
A ako domaća industrija ne radi, proizvođači su prepušteni sami sebi. Takvo stanje je pogubno za tradiciju i za ruralne zajednice.
Svetozar Mihajlović iz AD Duvan kaže da nastoje održati proizvodnju, vraćati se na vrijednosti koje su ranije bile. Problem je što su tržišni uslovi drugačiji, konkurencija jača, a država daje minimalnu zaštitu ili podsticaj.
Za proizvođače poput Jovice, ključno je da otkupna cijena bude bolja, da država osigura veće i redovne podsticaje, i da lokalna prerađivačka industrija ponovo stane na noge. Bez toga tradicija će ostati samo priča iz prošlosti.
Berba duvana u Semberiji više nije samo poljoprivredni posao, ona je barometar stanja ruralne ekonomije, tradicije i društvenih vrijednosti. Kada proizvođač, koji je generacijama vezan za zemlju i list duvana, gleda brojke i kalkuliše, jasno je da je nešto više od otkupa u igri. Riječ je o opstanku sela, o prenošenju znanja, tradiciji i održivosti jednog načina života.
U vremenu kad su velike fabrike zatvorene, proizvodnja opada, a broj proizvođača se smanjuje, Semberija stoji pred izazovom: hoće li prestati sa proizvodnjom, ili će tradicija pronaći put da se prilagodi, obnovi i vrati? Za Jovicu Savića i njegove sinove odgovor na to pitanje znači mnogo više nego otkup po boljoj cijeni. Znači: dom, identitet, budućnost.