Antonela i njen brat Anto posljedni su učenici područne osnovne škole
u Oćeviji kod Vareša. Tokom svog školovanja bili su uglavnom i jedini
učenici ovdje.
– Bilo je onako malo tužno ali mirno jer bila sam sama pa sam se
mogla skoncentrirati kad sam imala test ili nešto ali bilo mi je malo
tužno jer nisam imala s kim da se družim da se natječem… Kad je i moj
brat išao sa mnom ovde u školu bila je zanimljivo mogla sam se igrati sa
njim ali kad je on bio otišao bila je neobično – kazala je Antonela
Krešić za BHRT.
Iako su djetinjstvo i školovanje ovdje proveli bez drugara, danas
Antonela ide u Osnovnu školu Vareš udaljenu 30-ak minuta vožnje, dok
Anto ide u srednju školu. Ipak, vrijeme u školi Oćevija se ne može
nadoknaditi.
– Osjećaj kao osjećaj, mogu ja svašta osjećati, i tugu i radost, ali znam da ne mogu ništa promijeniti – kazao je Anto Krešić.
Od 6 područnih škola koje gravitiraju Osnovnoj školi Vareš, i dalje
rade samo četiri i broje uglavnom samo po par učenika. U cijelom Varešu
ima malo više od 40 prvačića.
A ovo mjesto – Oćevija, kao posljednje selo u Evropi gdje se očuvala
tradicija kovanja željeza na srednjovjekovni način uz vodu i vatru,
suočava se sa još jednim problemom.
Ovaj zanat nema ko da naslijedi. Otac i sin – Mijo i Dražen, pored
još jednog kovača, jedini su koji rade. Od nekada 7 kovačnica, čekić se
čuje iz samo dvije. Dražen je trenutno najmlađi kovač, ističe, o drugom
poslu nikada nije ni razmišljao, izvijestio je BHRT.