Nakon gotovo decenije pravne borbe roditelja učenika iz Liplja kod Zvornika, stigla je odluka najviše sudske instance u Republici Srpskoj. Vrhovni sud Republike Srpske utvrdio je da su Republika Srpska i Osnovna škola „Sveti Sava“ iz Zvornika diskriminisale bošnjačku djecu u vezi sa načinom označavanja jezika u školskoj dokumentaciji.
Za roditelje učenika područne škole u Liplju, koja djeluje u okviru OŠ „Sveti Sava“, ova presuda nije samo završetak jednog sudskog postupka. Ona je, kako kažu, potvrda borbe koja je počela mnogo ranije, u trenutku kada su shvatili da se njihova djeca u školskim dokumentima ne tretiraju isto kao drugi učenici.
Godinama su tražili da se u đačkim knjižicama, matičnim knjigama i drugoj školskoj dokumentaciji koristi naziv bosanski jezik. Umjesto toga, u dokumentima je upisivan naziv „jezik bošnjačkog naroda“, što su roditelji smatrali nejednakim postupanjem i razlogom zbog kojeg su zaštitu svojih prava potražili pred sudom. Danas, nakon sudske odluke, njihovo pitanje više nije samo pitanje jedne škole i nekoliko učenika. Ono otvara širu raspravu o tome kako institucije u Bosni i Hercegovini primjenjuju ustavne principe ravnopravnosti i kako se politička pitanja reflektuju na svakodnevni život djece.
„Nismo odustali, jer smo vjerovali da će pravda doći“
Za roditelje iz Liplja, presuda je došla poslije godina neizvjesnosti, protesta i pokušaja da problem riješe razgovorima.
Muharem Sinanović, predstavnik Savjeta roditelja iz Liplja, kaže za BUKU da su godine borbe ostavile dubok trag na porodice koje su bile uključene u ovaj proces.
„Bilo je različitih faza. Nekada je u dokumentima pisalo jedno, nekada drugo, nekada su rubrike ostajale prazne. Bilo je protesta, štrajkova i velikog pritiska na roditelje. To su stvari kroz koje niko ne želi da prolazi, posebno kada su u pitanju djeca“, kaže Sinanović.
Roditelji su, kako navode, pokušavali pronaći rješenje kroz razgovore sa školom i nadležnim institucijama, ali nakon što dogovor nije postignut odlučili su se za sudski put.
„Nama nikada nije bio cilj sukob. Tražili smo samo da se djeca ne osjećaju drugačije u odnosu na svoje vršnjake. Ovo je za nas nakon toliko godina jedna velika stvar i konačno osjećamo da je pravda zadovoljena. Naša borba traje još od 2004. i 2005. godine, kada smo počeli ukazivati na problem i tražiti da se poštuju prava naše djece. Ova odluka suda sada pokazuje da ono na šta smo godinama ukazivali nije bilo bez razloga. Mi očekujemo da se presuda sprovede i da djeca konačno imaju jasno i ravnopravno pravo koje im pripada. Nije cilj nikoga ugroziti niti praviti podjele, već samo tražimo da se poštuju zakoni i odluke institucija. Nadamo se da će ovo biti završetak ove teške priče i da će se ubuduće više pažnje posvetiti djeci“, kaže za BUKU Sinanović.
Majka troje djece, Hasiba Mujkanović iz Jošanice, kaže da su ovaj trenutak godinama čekali. Njen najstariji sin je, navodi, otišao u Tuzlu. gdje je upisao srednju školu, a iz osnovne škole je, navodi, ponio knjižicu u kojoj stoji “jezik bošnjačkog naroda”.
“Nama roditeljima iz povratničkih mjesta najvažnije je da naša djeca imaju ista prava kao i sva druga djeca. Ne želimo da odrastaju sa osjećajem da su drugačija ili manje vrijedna zbog toga ko su i kojem narodu pripadaju. Pitanje jezika za nas nije samo pitanje jedne riječi u školskoj knjižici ili jednom dokumentu. To je pitanje poštovanja prema djeci i prema nama, povratnicima. Kada dijete vidi da se njegov jezik drugačije upisuje nego kod drugog djeteta, ono se pita zašto je to tako i zašto se pravi razlika”, kaže za BUKU Hasiba i dodaje: “Očekujemo da ova presuda ne ostane samo na papiru i da institucije pokažu da su spremne zaštititi prava svakog učenika. Ako govorimo o jednakosti, onda ona mora važiti za svu djecu, bez obzira na to iz kojeg mjesta dolaze i kojem narodu pripadaju. Mi roditelji ne tražimo privilegije. Tražimo samo da naša djeca imaju ono što ima svako drugo dijete – pravo da se njihov identitet i njihov jezik poštuju.“
Od školske dokumentacije do sudnice
Spor koji je godinama bio lokalni problem jedne male povratničke sredine prerastao je u pravno pitanje.
Roditelji su tvrdili da postoji razlika u postupanju: dok se za učenike srpske nacionalnosti koristio naziv „srpski jezik“, za bošnjačke učenike nije korišten naziv koji su oni tražili, već drugačija formulacija.
Pravni zastupnik roditelja Nedim Ademović smatra da odluka Vrhovnog suda sada otvara pitanje dosadašnje prakse.
„Taj cilj je jasan i jednostavan: zaštititi pravo svakog djeteta da bude ravnopravno i da svoj maternji jezik naziva njegovim ustavnim imenom. Javna vlast u Republici Srpskoj moraće odlučiti da li će svim pripadnicima konstitutivnih naroda upisivati jezik onako kako ga ti narodi nazivaju ili će se tražiti drugačiji model koji mora biti jednak za sve“, kaže Ademović.
Prema njegovom tumačenju, presuda nije važna samo za jedan slučaj, nego za način na koji će se ubuduće postupati u sličnim situacijama.
Godine protesta i pokušaja dogovora
Ali ova priča nije počela u sudnici.
Da bi se razumjelo zbog čega je jedan naziv u školskoj dokumentaciji postao razlog za višegodišnji spor, potrebno je vratiti se u Liplje.
Malo mjesto kod Zvornika postalo je simbol mnogo šireg pitanja odnosa institucija prema povratničkim zajednicama i pitanja koliko su prava različitih grupa jednako zaštićena u obrazovanju.
Područna škola u Liplju dio je Osnovne škole „Sveti Sava“ iz Zvornika. Upravo su roditelji učenika te škole godinama ukazivali na problem sa načinom označavanja jezika u školskim dokumentima. Njihov zahtjev bio je jednostavan: da se jezik njihove djece u evidencijama označava kao bosanski jezik. Sa druge strane, institucije Republike Srpske insistirale su na drugačijem nazivu „jezik bošnjačkog naroda“.
Upravo oko tog pitanja počeo je spor koji će kasnije prerasti u sudski proces.
Za roditelje iz Liplja razlika između ova dva naziva nije bila administrativna. Smatrali su da se time pravi razlika između njihove djece i drugih učenika. Prije nego što su se obratili sudu, roditelji su pokušavali pronaći rješenje kroz razgovore sa školom i nadležnim institucijama. Kako su tvrdili, ti pokušaji nisu doveli do rješenja koje bi prihvatili.
Sukob je kulminirao 2018. godine, kada su roditelji i djeca iz Liplja organizovali bojkot nastave, a zatim i štrajk glađu u Zvorniku, tražeći da se u školskoj dokumentaciji koristi naziv bosanski jezik. Taj potez privukao je pažnju javnosti i međunarodnih organizacija, ali rješenje nije došlo odmah. Roditelji su tada poručivali da su se na takav korak odlučili nakon što nisu uspjeli postići dogovor sa institucijama.
Šta presuda mijenja i šta ostaje otvoreno?
Iako je sudska odluka donesena, njena primjena tek treba da pokaže kakve će konkretne posljedice imati. Najvažnije pitanje sada je kako će institucije Republike Srpske reagovati. Da li će se promijeniti način vođenja školskih evidencija? Hoće li se ista praksa primjenjivati i u drugim školama? Da li će presuda uticati na buduće slučajeve?
To su pitanja na koja će odgovor morati dati nadležne institucije, ali, na naše pozive, danas nije bilo odgovora.
Za roditelje iz Liplja, međutim, najvažnija poruka presude nije samo ono što piše u dokumentima. Oni ovu odluku vide kao potvrdu principa da nijedno dijete ne smije osjećati posljedice političkih i institucionalnih sporova.