Javno posramljivanje ljudi nije novina. Ponižavanje
pojedinaca u javnosti koristilo se kao kazna za one koji prekrše zakon ili društvene norme u mnogim društvima širom svijeta. U nekima je ova vrsta kazne bila formalizovana i kroz zakone. Međutim, sa
razvojem demokratije, ljudskih prava i uvođenjem koncepta „ljudskog dostojanstva“ u javni i
pravni diskurs tokom proteklih nekoliko vijekova, zapadna društva evoluirala su i odbacila ovu vrstu kazne, uviđajući njenu okrutnost.
Uprkos tome, i dalje svjedočimo ovoj vrsti ponašanja,
naročito sa razvojem online medija i društvenih mreža. Često se javlja kao
jedan od vidova vršnjačkog nasilja. Ponižavanje pojedinaca pred njihovim
vršnjacima, snimanje i objava ovakvih sadržaja jedan je od najokrutnijih vidova
maltretiranja.
Dešavanja u gradskoj upravi proteklih dana spadaju u ovu
vrstu psihološkog nasilja i sramota su jedan ekonomski,
univerzitetski, kulturni i administrativni centar.
Prošle sedmice, gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković degradirao je predsjednika Skupštine grada Banjaluka zbog neodržavanja sjednica i nefunkcionisanja gradske Skupštine. Pred kamerama i okupljenim građanima, izbacio je Ljubu Ninkovića iz njegove kancelarije, smanjio mu platu i oduzeo službeno auto. Možda je sve to mogao učiniti i redovnim procedurama, bez spektakla za javnost, ali on je izabrao teatralnost, zajedljivi jezik, ismijavanje i ruganje.
Kad kritika postane okrutna
Razumljiva je frustracija gradonačelnika Banjaluke zbog
odnosa moći u Skupštini grada i nemogućnosti donošenja odluka konsenzusom, ali ništa
ne smije opravdati gaženje ljudskog dostojanstva političkih protivnika. Ponižavanje političkih protivnika je instrument političke moći u totalitarnim režimima, a mi to, barem formalno, još uvijek nismo, iako gazimo krupnim koracima ka apsolutnoj dominaciji jedne političke opcije nad svim aspektima života.
Kritika je važna. Javna kritika je apsolutno neophodna,
pogotovo u društvima u kojima vlast teži tome da uguši sve kritičke glasove. Ali uprkos svemu, kritika mora biti poštena i
prikladna, jer kada postane nesrazmjerna, vrlo lako može skliznuti u nasilje i, u svojoj krajnosti, u sadizam.
To bi Draško Stanivuković morao razumjeti, jer je i sam bio žrtva okrutnog nasilja. Njegovi politički protivnici i sami su skloni vrijeđanju i ponižavanju drugih.
Saučesnička publika
Za javno ponižavanje potrebna je saučesnička publika. Ako želimo biti ‘pristojno društvo’, moramo prepoznati i osuditi ovakvo ponašanje.
Apelujem na političke lidere da se suzdrže od ovakvih ispada, ako je još uvijek moguće odvratiti ih od puta koji su izabrali.
Njihov stil je senzacionalistički, fokusiran na dramu, intrige, lične sukobe i medijske taktike. Politička kultura pretvorena je u spektakl ili zabavu umjesto da se fokusiraju na suštinske probleme. Ali čak i u “rijaliti politici” moraju postojati granice, a granica je uvijek – ljudsko dostojanstvo.
Ako ovo nije dovoljno snažan apel i ako je popularnost jedino mjerilo kojim se vode, pozivam ih da oslušnu komentare običnih ljudi o proteklim dešavanjima. Većini ljudi to nije nimalo zabavno, degutantno je i okrutno.