Damir Ibrahimović je bio jedan od najboljih ljudi koje sam poznavao i jedan od onih koje sam najviše volio. Njegov prerani odlazak izgleda nestvarno. Otišao je prijatelj. I otišao je jedan od najvažnijih ljudi u bosanskohercegovačkoj kulturi. Bio je jedan od najuspšenijih evropskih filmskih producenata; bio je raja; bio je dubok i vedar. Tekst koji slijedi pisao sam 2020. godine, i nadam se, da bar malo približava ovog velikog čovjeka, koji već nedostaje i nedostajaće svojoj Jasmili i Zoe, i svima nama kojim nam je u srcu.
DAMIR IBRAHIMOVIĆ
Stanovali su u istom haustoru godinama, i onda jednog dana, iznenada, planula je ljubav. Zvuči kao početak neke urbane bajke, a nije. To je stvarna priča o privatnom i profesionalnom životnom partnerstvu dvoje super-kul, super-interesantnih i super-darovitih ljudi: Damira Ibrahimovića i Jasmile Žbanić. U ovoj “jednačini sa dvije nepoznate,” o Jasmili se u javnosti ponešto i zna – da je mila, ali i žestoka na jeziku; i da je beskompromisna, hrabra rediteljica. O Damiru, javnost zna vrlo malo, ili ništa.
Damir je Jasmilin muž, i direktor i producent filmske produkcije “Deblokada” u kojoj su nastali veliki Jasmilini filmovi. Poznajem vrlo malo ljudi koji su toliko skromni i tihi kao što je Damir. To je čovjek koji u svom nastupu nema baš ni zrno agresije; koji je opušten, koncentrisan i duhovit uvijek i jednako, i mogao bi, serbes, biti model za statue Buddhe u hramovima širom Azije. Ovaj mir, ne bi smio zavarati – iza njega je oštroumni i brzi samuraj. Tako ja doživljavam Damira, jednog od najboljih i najzanimljivijih ljudi koje poznajem.
Damir je svojim radom i životnim stilom dokazao da ne moraš da „iskačeš iz paštete“ da bi bio uspješan. Iako je prisutan na filmskim festivalima i drugim profesionalnim skupovima, on je svuda i uvijek nenametljiv i autentičan. Takav stil ga čini pristupačnim samo za ozbiljne ljude i svršen je način da odbije budale, kojih u filmskoj industriji ima i više nego u drugim poslovima. U poslu je, jednostavno, perfektan. Pouzdan, efikasan i mudar.
Filmovi koje je Damir producirao, u većini slučajeva, imali su teške teme. Istraživanja tih tema, otkrivala su ogromne ljudske drame. Ponekad nepodnošljive. Prvi dokumentarni film koji je producirao bio je „Crvene gumene čizmice“ u režiji Jasmile Žbanić. To je film o majci koja zajedno sa istražiteljima obilazi masovne grobnice i traži ostatke dvoje svoje djece, od kojih je jedno nosilo crvene gumene čizmice. Bio je to prvi od nekoliko filmova koje je Damir producirao, a čija tema su posljedice rata. Tako je bilo i u filmu „Slike sa ugla“ u kojom Jasmila snima kako je rat prisutan u ljudima godinama nakon kraja rata. To je film o njihovoj komšinici Biljani, koja je bila ranjena u Sarajevu, 1992., a fotograf ju je fotografisao više od 20 puta, teško ranjenu na pločniku, ne pomogavši joj. Njegova fotografija je poslije dobila nagradu na velikom svjetskom fotografskom takmičenju.
Uslijedio je višegodišnji rad na filmu „Grbavica.“ Jasmila i Damir su otvorili temu koja je bila veliki tabu u Bosni i Hercegovini nakon rata: život žena žrtava silovanja u ratu. Njih dvoje su obavili desetine razgovora sa žrtvama, terapeutima, i djecom koje su silovane žene rađale. Damir je učestvovao u svakom koraku ovog bolnog procesa. Kao posljedica ovog rada nastao je istinski veličanstven film „Grbavica.“ Niko nije mogao sanjati kako će taj film odjeknuti u Evropi. On je nastao iz Jasmilinog dubokog poriva da umjetnički govori o ovoj temi i Damirovog uznemirenja, razumijevanja teme i odlučnosti da Jasmilina umjetnička vizija postane igrani film. Film je snimljen bez medijske pompe (tako je sa svim Damirovim filmovima) i nakon dosta peripetija, „Grabavica“ je premijerno prikazana na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu – Berlinale, 2006. godine, i to poprilično kao autsajeder.
Niskobudžetni film iz male, ratom razorene Bosne i Hercegovine, koji je režirala mlada žena, trebao se izboriti sa velikim imenima iz velikih zemalja. U konkurenciji je bilo 19 filmova, a samo jedan film je bio iz Istočne Evrope – „Grbavica!“ Damirov i Jasmilin film se takmičio sa filmovima reditelja među kojima su bili svjetski klasici: Robert Altman (5 puta nominovan za Oskara); Sidney Lumet (6 puta nominovan za Oskara); Jafar Panahi (dobitnik Zlatnog Lava u Veneciji i Zlatne kamere u Kanu) i Claude Chabrol, klasik francuskog novog vala. U žiriju su bili veliki filmski umjetnici predvođeni predsjednicom žirija, čuvenom glumicom, Charlloteom Rampling i Januszom Kaminskyim, direktorom fotografije Spielbergovog filma „Schindlerova lista.“ „Grbavica“ je bila prikazana u sredini festivala. Jasmila je ostala u Berlinu da gleda filmove, a Damir se vratio u Sarajevo zbog posla. Nisu očekivali nikakvu nagradu u tako jakoj konkurenciji, i bili su sretni da su bili prikazani u glavnom programu, što je, zaista, ogroman uspjeh za prvi igrani i film bilo kojeg reditelja.
Damir je vozio 1.500 km do Sarajeva, ali dan prije završetka festivala su mu javili da bi bilo dobro da bude prisutan na završnoj ceremoniji, zajedno sa Jasmilom! To je bio šokantan znak da je film možda dobio jednu od desetak festivalskih nagrada. Damir je ponovo sjeo u automobil, i vozio 1.500 km i stigao na završnu ceremoniju. Žiri je čitao nagrade, uobičajno je da se ide od manjih prema većim nagradama, Damir i Jasmila su sjedili u gledalištu, i nisu čuli ime svog filma… Već su bili pomislili da, ipak, nisu ništa dobili, jer je bilo preostalo samo da žiri pročita posljednjeg dobitnika – pobjednika festivala. I Charlotte Rampling je pročitala „Grbavica“!!! Bio je to nevjerovatan trenutak jednog velikog ljudskog i filmskog putovanja. Po povratku u Sarajevo, Jasmila je nastavila da se bori, zajedno sa žrtvama ratnih silovanja i nevladinim organizacijama koje su im pružale pomoć, da se donese zakon kojim se žene žrtve seksualnog nasilja tretiraju kao žrtve rata. I uspjele su u tome!
Nakon ovog svjetskog uspjeha, Damir nastavlja da producira filmove koje režira Jasmila Žbanić: „Graditeljev dnevnik“ o rekonstrukciji granatiranjem uništenog Starog mosta u Mostaru; „Na putu“ o radikalizaciji mladih muslimana u BiH (u konkurenciji Berlinalea); „Za one koje ne mogu da govore“ (o hotelu u Višegradu u kojem su sistematski silovane žene tokom rata). Pored ovih filmova, Damir je producirao ili koproducirao i brojne druge filmove, među ostalim i igrani film „Muškarci ne plaču“ u režiji Alena Drljevića, koji je pobijedio na festivalu u Karlovim Varima, i „Cure“ u režiji Andree Štake , koji je bio pobjednik festivala u Lokarnu i Sarajevu. Zajedno sa Eldarom Emrićem, Damir je režirao dugometražni dokumentarni film „Rus“ (Posebno priznanje na festivalu Zagreb Dox).
Posljednjih godina, najveći dio vremena. Damir je proveo pripremajući s Jasmilom „Quo vadis, Aida?“ Bio je to još jedno putovanje kroz užas ratnih stradanja, ovoga puta kroz genocid u Srebrenici. Neizbrojive su bile produkcijske prepreke u pripremi ovog filma. Od bolne emocije, do realizacije epskog projekta. Od budžeta od nula KM, do finasijskih sredstava iz nekoliko evropskih zemalja. Od problema sa lokacijama do filma u kojem učestvuje hiljade učesnika, a snima se ljeti na temperaturi 40C. I onda, poslije svega, kada je trebalo da se tehnički završi film u fazi postprodukcije, a to je trebalo da se desi u tri zemlje: Njemačkoj, Poljskoj i Rumuniji – došla je korona i zemlje su uvele karantine! Damir i Jasmila, sa svojom ekipom, su uspjeli da sve to pobjede i da film ima svoju premijeru na Venecijanskim filmskom festivalu, gdje je bio ispraćen desetominutnim ovacijama! Kada je film postao bh. kandidat za Oskara, ponovo, produkcija nije imala nikakvih sredstava za skupu kampanju u Americi. I ponovo je trebao smisliti načine kako da film dođe do glasača američke Akademije za film. U konkurencije su bila 93 odlična filma iz cijelog svijeta! Kada je prije nekoliko dana objavljeno da je film nominovan među pet najboljih stranih filmova za ovogodišnjeg Oskara, svi smo bili presretni. Naravno, potpuno neprimijećena je ostala činjenica da je tom nominacjiom, zajedno sa prethodnim ogromnim uspjesima i nominacijama za BAFTU, nagradu Britanske filmske akademije, Damir postao jedan od najboljih evropskih filmskih producenata!
Prije dvije godine, Jasmila je dobila poziv od čuvenog evropskog televizijskog kanala „Arte“ da napravi film o čemu god hoće! I onda se odlučila da napravi film o Damiru! I razlogu zašto je Damir putovao 3 puta po 1.500 km kad su dobili nagradu u Berlinu, kao i mnogo puta poslije kad je trebalo preći velike razdaljine. Zašto nije putovao avionom? Zato što se Damir bojao letenja! Godinama, Damir nije mogao da uđe u avion jer bi dobijao klaustrofobični napad. Prvi put mu se to dogodilo na mojoj predstavi! Ja to nisam znao do skora. Tokom Opsade Sarajeva, igrali smo predstavu Paula Austera „U zemlji posljednjih stvari“ koju sam režirao u Svrzinoj kući. Predstavu smo igrali u velikom halvatu ovog čuvenog sarajevskog muzeja. Scenska postavka je bila takva, da su gledaoci sjedili na minderu, i da ako bi htjeli, npr. da izađu s predstave, morali su bukvalno proći preko scene, kroz glumce koji su igrali. Damir je bio na predstavi, i u jednom trenutku, prostor i sadržaj predstave, sve skupa, podsjetilo ga je na neke teške situacije iz rata. Dobio je napad klaustrofobije, ali nije htio da ometa predstavu i da izađe preko scene. To je bilo veliko traumatično iskustvo za njega. Zbog toga nije godinama mogao ući u avion. Kada je Jasmila počela da snima film o njemu, Damir je krenuo na terapiju, da se oslobodi straha od aviona. I uspio je! Film „U zraku,“ o tom procesu oslobađanja, smo prikazali na prvom Sarajevo Festu – umjetnost i politika (East West Centar). Tako smo uokvirili Damirov strah i oslobođenje – od 1994. do 2019.! Kada za nekoliko sedmica Damir sjedne u avion za Los Anđeles, na putu prema Oskaru, neće biti straha. Jer Damir Ibrahimović je, već tri decenije, istinski šampion!
(Tekst je objavljen u magazinu „Azra“)
Haris Pašović