Od malena učimo djecu da je 8. mart dan koji se proslavlja kada se kupuje cvijeće, majkama, bakama, učiteljicama, nastavnicama, umjesto da svaki dan u godini može biti dan kada s pažnjom možemo da iskazujemo svoje poštovanje prema njima.
Osmomartovska euforija osjeti se na ulicama svih gradova u Bosni i Hercegovini. Prodavači/ice cvijeća osmijesima pokušavaju prodati što više crvenih karanfila i ruža s nadom da će uspjeti prihodovati što više kako bi makar malo ublažili teškoću živjenja u drugom najsiromašnijem evropskom društvu. Dok barem cvijetom većina slavi postojanje i uspjehe žena, paralelno se aktivistkinje i borkinje za prava žena organizuju, izlaze na proteste/marševe i zahtijevu promjenu stanja. Fondacija CURE tako organizuje Osmomartovski marš: „ODLUČNE CURE ĆE SPASITI SVIJET!“ Okupljanje počinje na Pozorišnom trgu Susan Sontag u 13:00 sati, a marš će završiti na Trgu Bosne i Hercegovine. U želji za državom ravnopravnih građana/ki, aktivistkinje će izaći na ulice kako bi, kao i svaki put do sada, pokazale otpor prema onima koji/e stoje na putu ostvarivanja ženskih prava i sloboda.
O samom maršu, položaju žena, aktivizmu i problemima žena u BiH za BUKU je govorila direktorica Fondacije CURE, Jadranka Miličević.
BUKA: U najavi protestno-aktivističkog skupa koji ogranizujete 8. marta, kažete nećete utišati glas, niti spustiti pogled. Šta će biti najvažnija poruka skupa?
Fondacija CURE će zajedno sa aktivistima/kinjama, te s članovima/icama Ženske mreže BiH i Mreže za izgradnju mira sa kojima dijeli želju za državom ravnopravnih građana/ki izaći na ulice kako bi, kao i svaki put do sada, pokazale otpor prema onima koji/e stoje na putu ostvarivanja ženskih prava i sloboda. Želimo pokazati našu odlučnost u zaustavljanju svih opresivnih politika prema ženama i marginalizovanim grupama. Mi svojim prisustvom na ulici odajemo počast heroinama i braniteljicama ženskih prava koje su djelovale prije nas, te da sve mi ujedinjeni/e u svoj našoj različitosti, kako bismo dokazali/e da iako se smatramo manjinskim i marginalizovanim grupama, naše zajedničko prisustvo je preveliko u broju da bi se tek tako ignorisalo.
BUKA: Šta su ključni prioriteti u javnom zagovaranju, ženskom aktivizmu i ženskoj borbi u narednom period?
Svaki dan podsjećati se na prava koja imamo, na slobodu odabira u svakom pogledu, neprihvatanje nametnutih stereotipa i predrasuda koje nam nameće patrijarhalno društvo. Fondacija CURE dekonstruiše stereotip Osmog marta, jer mi uvijek pozivamo na obilježavanje ovog dana, a ne da slavimo, jer mi žene u BiH nemamo razloga za slavlje. Mi ne prihvatamo da samo jedan dan bude posvećen ženama, mi želimo da svih 365 dana imamo pravo na ravnopravnost u svim sferama života, posebno na mjestima odlučivanja.
BUKA: Nasuprot glasnih žena su one tihe, nevidljive, žene koje trpe nasilje, mobing. Šta te žene obeshrabruje da puste svoj glas?
Patrijarhalni stavovi pokušavaju sve oblike nasilja nad ženom smjestiti u privatnu sferu. Time što o nasilju ne govorimo mi nasilje dopuštamo i opraštamo. Minimaliziramo posljedice nasilja nad ženama. Nasilnicima i silovateljima dajemo društvenu dozvolu da nastave sa nasiljem. Sistem i patrijarhat su uzroci zašto žene koje preživljavaju nasilje u svakodnevnom životu trpe i ne govore javno. Uzroci nasilja leže u patrijarhalnom sistemu koji su često refleksija i dominacija muške moći. U svim oblicima nasilja suština jeste zloupotreba moći i potreba za kontrolom žena i ženskih tijela. Patrijarhat, seksizam i nasilje opstaje zbog mreže osoba i sistema koje omogućuju da se to desi, tako što ignorišu, ne reaguju i traže opravdanje za nasilnike. Nasilje nad ženama je direktan produkt patrijarhalnog društva i zato se može dogoditi bilo kojoj ženi bez obzira na godine, socio-ekonomski status, nivo obrazovanja, mjesta boravka, ličnog izgleda, načina oblačenja, te se dešava u javnom, privatnom i virtuelnom prostoru od strane poznatih, nepoznatih osoba, partnera kao i od strane članova porodice.
BUKA: Ko su danas nositeljice borbe za ženska prava u BiH?
Aktivistkinje članice udruženja/organizacija, neke od političarki, i pojedinke/ci koji svojim radom i angažmanom skreću pažnju na probleme sa kojima su susreću žene, djevojke i djevojčice u bh. društvu. Posebno bih naglasila aktivizam žena u manjim lokalnim zajednicama (primjer žene Krušćice, Konjević polja…).
BUKA: Zašto nema masovnijeg poziva na događaje na kojima se traži veći stepen ženskih prava, jednakosti?
Kada nekoga godinama (stoljećima) učimo da nema prava glasa, da su u većini društava neprihvaćene i nepriznate, kako onda da očekujemo masivniji izlaz na ulice. Nezainteresovanost predstavnika vlasti i sistema i neprimjenjivanje postojećih zakona, konvencija, rezolucija , također obeshrabruje žene da izlaze na u većem broju na ulice, jer smatraju da ne postoji odgovornost države spram građana/ki.
BUKA: Koliko smo danas daleko od prava za koja su se žene borile na protestima u New Yorku 1908?
Podsjećanje na protest iz 1908, kada je 15 000 žena marširalo ulicama Njujorka, zahtijevajući pravo glasa, kraće radno vrijeme i bolje plate. Od davne 1913. godine, kada je u Sarajevu održana prva „Proslava ženskog dana“ popularnog 8. marta, situacija se nije znatno poboljšala. Mi žene u Jugoslaviji dobile smo pravo glasa u Jugoslaviji 11.08.1945., međutim na pozicijama odlučivanja ih je i dalje veoma malo, imaju posao ali i nejednake plate sa svojim muškim kolegama, nasilje nad ženama je u velikoj mjeri zastupljeno.
BUKA: Jesmo li proslavu Međunarodnog dana žena kao društvo banalizovali i sveli na komercijali događaj: trgovačkih popusta, večera, crvenih karanfila?
Jesmo, ali mi ne osuđujemo žene koje smatraju da je 8. mart povod za slavlje, jer kada nekoga učite godinama da se svečarski obilježava 8. mart, ne možemo očekivati da nam se sve žene pridruže, jer većina nas smatra da je teško mijenjati nametnute stereotipe. Pogledajte ko će biti na ulici u većini da prodaje cvijeće, ko će raditi za goste, taj dan ih posluživati ili raditi u kuhinjama restorana, a većina muškaraca i pokoja žena će doći na svečani ručak…. Od malena učimo djecu da je 8. mart dan koji se proslavlja kada se kupuje cvijeće, majkama, bakama, učiteljicama, nastavnicama, umjesto da svaki dan u godini može biti dan kada s pažnjom možemo da iskazujemo svoje poštovanje prema njima.
BUKA: Žene, gledajući zakonska rješenja poput Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o ravnopravnosti spolova BiH, jesu ravnopravne, ali šta nam kaže praksa, jesu li žene ravnopravne?
Ne samo nabrojani i mnogi drugi zakoni, konvencije i rezolucije prihvaćene i potpisane od predstavnika bh. vlasti su većinom mrtvo slovo na papiru, jer je upitna njihova primjena i nepoštivanje. Samo podsjećanje da Zakon o ravnopravnosti spolova, kao i Izborni zakon garantuju 40% žena na mjestima odlučivanja (na svim nivioma vlasti), a šta imamo u praksi. Pitanje porodiljskih naknada nije jedinstveno riješeno u Federaciji BiH, nego zavisi od kantona do kantona – da li je to najbolji primjer diskriminacije, da od mjesta gdje živite zavisi koliku ćete naknadu primati tokom porodiljskog odsustva? Da li imamo 40% žena u državnom parlamentu, ili federalnom parlamentu ili Narodnoj skupštini? Nemamo, i nisam sigurna da li ćemo imati u bliskoj budućnosti.
BUKA: Centralna banka BiH ne štampa nijednu novčanicu na kojoj je žena. Da li kao društvo kroz svakodnevnu komunikaciju, ali i obrazovni sistem dovoljno poštujemo zaslužne žene: naučnice, umjetnice, kraljice… i da li im uopšte posvećujemo prostora koliko zaslužuju?
Ne, bh. društvo ne poštuje zaslužne žene i djevojke koje su često priznate i poznatije van granica BiH. Podsjećam vas da smo u Fondaciji CURE izradile prvu mapu ženskih ulica u Sarajevo (urađenu 05.03.2014.) i od 1037 ulica, samo 15 nosi ime žena. Nije se situacija mnogo promijenila ni danas. Imali smo nekoliko inicijativa koje nisu prošle, zbog stereotipa i predrasuda spram žena.
Mi smo 2019. uradile istraživanje o ženama koje su živjele i radile u Sarajevu i koje su uticale na naučno kulturološku historiju, ne samo Sarajeva, već i Bosne i Hercegovine, s posebnim fokusom i lokacijski se orijentisale na Općinu Centar i Općinu Stari Grad, te je istraživanje obuhvatilo 13 žena i to: Laura Papo Bohoreta, Ševala Zildžić-Iblizović, Smilja Mučibabić, Vera Šnajder, Iva Despić-Simonović, Marian Wenzel, Mica Todorović, Nada Miletić, Nafija Sarajlić, Radojka Lakić, Razija Handžić, Staka Skenderova, Vera Obrenović-Delibašić. Istraživanje je objavljeno u vidu online publikacije „Omaž BiH ženama od značaja i njihovim dostignućima“ na našoj web stranici. I bile smo u fazi pregovora sa Općinom Centar da ustupe svoj javni prostor da se mozaik ploča Nafije Sarajlić postavi na trgu ispred Pozorišta mladih Sarajevo, jer je ona živjela u blizini tog mjesta i na taj način je otrgnemo od zaborava i nije prihvaćeno. Drugi mozaik na kojem su predstavljene tri značajne znanstvenice Vera Šnajder, Smilja Mučibabić i Ševala Zildžić-Iblizović planirale smo bile da postavimo kod Filozofskog fakulteta, jer su dvije od njih svoj rad i stvaralaštvo promovisale upravo na ovom fakultetu i trenutno smo u fazi pregovora i to nismo realizirale, jer globalno nije postojalo interesovanje spomenutih institucija.
BUKA: Žene su manje zastupljene na tržištu rada, a veliki broj je i u sivoj zoni: na manje plaćenim poslovima. S druge strane žene nisu plaćene za kućni rad, brigu o starijim članovima porodica i slično. Da li smatrate da će u skorije vrijeme institucije nešto poduzeti po ovom pitanju ili će sve ostati na nivou inicijativa i istraživanja?
Mi, predstavnice Fondacije CURE, smo uvijek bile podrška ženama koje su najveće borkinje i heroine u svim krizama kroz koje je bh. društvo prolazilo i prolazi. Da li smo svjesne/i koliko žena je u sivoj ekonomiji gdje im nije plaćen ni priznat rad, gdje nemaju nikakva prava, a bez njih se ne može. Sama činjenica da briga o djeci, roditeljima, starima govori da je, u najvećem broju slučajeva, odgovornost žene. Iskreno ja bih željela da se situacija promjeni, ali sumnjam jer postojeće stanje teško će se promijeniti sve dok većina muškaraca sjedi na mjestima odlučivanja.