Polovinu srodnika je pronašla i ukopala. Polovinu nije. Za nju ovaj datum znači samo jedno. Tugu.
“Tuga,
neopisiva tuga i bol. Učim svoju djecu da ne mrze, da ne dijele po
vjeri, naciji, boji kože. Da imaju prijatelja sa svih strana. Da ne mrze
– ali da ne zaborave”, kazala je u razgovoru sa Zvonkom Komšićem u Memorijalnom centru Potočari.
Kazala je da žrtve danas nisu dobile satisfakciju.
“Najteže nam pada negiranje genocida i prikrivanje grobnica. Koji ljudski um može negirati genocid kada vidi ove nišane”, kazala je.
“Svaki
11. juli je najtužniji dan. Mi koji smo preživjeli vraćamo slike svega
onoga što smo prolazili u julu koji je bio koban za nas”, rekao je.
“Vjerovali smo da će nas UN zaštitit. Oni su nas predali srpskoj vojsci i policiji. Oni su radili s nas šta su htjeli”, kazao je.
Život
u Srebrenici danas za njega, kako je kazao, jako je težak. Svaki dan
prolazi pored Memorijalnog centra – i svaki dan se sjeti onoga kroz šta
je prošao.