Ni mlakušast otpor koji su kasnije pružili Nijemcima, nije olakšao savjest. Pogotovo ako se zna da su nakon okupacije otkucavali svoje komšije Jevreje i kolaborirali sa Nijemcima gdje god su stigli. O tome da su se sa svojim sunarodnjacima, Alžircima koji su s njima napustili svoju zemlju i došli u Francusku, ponašali kao prema smeću koje je tu samo da ih podsjeća na to kako su izgubili profitabilnu koloniju. A ti nesretnici su bili frankofoni i frankofili. Oni živi iz tog perioda, uglavnom siromašni i otuđeni, još uvijek to jesu. I njihova djeca su bili Francuzi. Ali, unuci… E, unuci su već druga stvar. Oni se ne sjećaju prvih poniženja svojih djedova, ali znaju što im se dogodilo. Asimilirati se ne žele, traže svoje korijene, bliži su Alžiru nego Francuskoj, iako uglavnom ne govore arapski i ne baštine navike svojih pradjedova. Francuska se boji te svoje djece, s pravom. A zemlja koja se boji svoje djece… E, to je zemlja koja treba da se zabrine za svoju budućnost. Ipak, većina Francuza voli Francusku, pa će se ipak izvući. Nadam se.
Posvađana zemlja
Bosna i Hercegovina je zemlja koja se boji svojih naroda. Jako je puno onih koji bi da netko sa strane dođe i da „disciplinira“ narode Bosne i Hercegovine. Teško mi je zamisliti da Francuska pozove Belgijance ili Amerikance da smire njihove Arape. Ili da Belgija pozove Francuze da smire Valonce. Ne mogu zamisliti ni da Amerikanci pozovu Engleze da se obraćunaju sa Cajoonima na Jugu. Isto tako, ne mogu zamisliti Nijemce kako pozivaju nekoga da se obračuna sa Turcima i Albancima koji su državljani Njemačke.
Poziv u pomoć
Ipak, često preko Tv-a vidim kako treba doći Amerika, Njemačka, Austrija i ostatak svijeta i ispuni volju, kako kažu, naroda Bosne i Hercegovine. Inače, mentalitet naroda u Ex-Yu je podanički, htjeli mi to priznati ili ne. U nedostatku volje da se bilo što uradi, da se ponese bilo kakva odgovornost, poziva se netko jači, netko provjerene i dokazane snage i moći, da „sredi stvar“. Da, i Srbija, jedina Ex-Yu zemlja koja je na svom tlu imala dinastiju i dvor, zemlja koja je uzrokovala II svjetski rat time što nije htjela biti dijelom Austro – Ugarske, koja je kraljevstvo i parlament, imala je snage koje su prizivale intervenciju NATO-a u vrijeme rata na Kosovu.
Poljska u srcu
Nismo mi Poljska. Poljska, kako Džoni Štulić u jednoj pjesmi veli, nikad nije dala kvinslinga. Zapravo, jeste, ali nikad nije imala množinu onih koji će prodati zemljake nekome da bi bili prvi ispod tog „nekog“. Od toga ih je sačuvala vjera u Boga i humor, zdrav humor ljudi koji vjeruju u sebe i puno rade, ljudi spremnih da budu seljaci, vojnici, radnici i da se odmetnu, otvrdnu i zašute kad je gusto. Da ne daju sebe ni svoje za pare i moć nad drugima.
Neposlušne uza zid!
Danas, u Bosni i Hercegovini koja ne zna što će sama sa sobom, zemlji posvađanih naroda i djelomičnih istina, priziva se „metla“ koja će počistiti one koji drugačije misle i one koji ne vole BiH. Ujka Sem, Austrija, Njemačka, svatko bi dobro došao, samo da se ispuni volja pozivatelja. Ljubiti skute, snishodljivo se smješkati, rasprodati rijeke, telekomunikacije i elektro-mrežu, sve bi se dalo samo da se ispuni volja pozivatelja. I, po starom Ex-Yu običaju, ako je nužno (a i ako nije, može i ‘nako), može se i odvesti koji komšija i susjed u logor, može se pokoji i strijeljati, može i u zatvor ako ne voli dovoljno npr. Bosnu, samo da se imperativ Zemlje sačuva za „silu“ i prve ispod te „sile“.
Kalifi i veziri
I da, biti drugi. Biti odmah ispod Prvog. To znači imati moć nad ostalima, ne i odgovornost. Jer, odgovornost bi preuzeo taj iznad. Ovi ispod bi morali šutjeti i trpjeti u strahu od Onoga iznad. Jer, Onome iznad se nije zamjeriti. Vrlo rado će taj drugi ispod prvog kazniti trećeg za neposluh. Koga je molit, nije ga srdit! Tako je bilo za turskog vakta, tako je bilo u Austrougarskoj, u vrijeme NDH i njemačke okupacije Srbije, tako bi neki željeli i danas da bude. Zapravo, htjela bi se pokazati moć jačeg da bi se ostvarila vlastita.
Duboko u Europi
Jer, pokazana moć je i ostvarena moć. Moći nikad dosta. Baš nešto gledam ovih dana dvojicu kandidata za predsjednika susjedne nam hrvatske, Milana Bandića i Ive Josipovića. Jedan je pro-europski Neandertalac sa stotinjak riječi u vokabularu a drugi je bezličan tip spreman da se uvuče u svaki europski analni otvor koji nazre. Oba su, svjesni vanjskog duga Hrvatske i statusa europskog otirača na koji je Hrvatsku sveo dosadašnji predsjednik Stipe Mesić, potrčali za slasnim kolačem vlasti i prilikom da budu „drugi“ pod velikim kišobranom austrijskih banaka i europskih koncerna koji su već uveliko isisali kapital i krv iz hrvatskih građana. Nadam se samo da će pobjednik imati dovoljno dugačke sveze na cipelama, da ga povremeno mogu izvući iz neke od europskih zadnjica.