Biljana Partalo napisala je knjigu “Vesela družina i lav” koja će
biti promovisana u nedjelju, 30. oktobra u amfiteatru Doma omladine u
Banjaluci, sa početkom u 13 časova. Ova knjiga namijenjena je djeci i govori
grubim riječima kojima smo svi u nekom trenutku života izloženi.
U intervjuu za BUKU Biljana govori o tome kako da se djeca i mladi
nose sa grubim riječima, važnosti prihvatanja drugih i toleranciji.
Recite nam nešto o novoj knjizi koju izdajete za djecu i mlade?
Knjiga je nastala spontano, nisam uopšte prethodno razmišljala o
tome, a ni tokom stvaranja, sve je nekako samo teklo, tako da ima više tematski
različitih poruka, ali kada bih generalno trebala da kažem rekla bih da je
govor mržnje tema knjige. Sama priča “Vesela družina i lav” je pisana u rimi, tako
da je jednostavna za čitanje, bez puno teksta na svakoj stranici. “Strofe” su
praćene ilustracijama, tj.crtežima koje sam ja crtala, pokušala sam da dočaram emocije
koje su pratile priču. Priča izražava empatiju prema objema stranama, kako
prema onoj koja je meta govora mržnje, u ovom slučaju vesela družina, tako i
prema lavu koji je bio izvor negativnih komentara. Uglavnom nam je lakše da se
stavimo u cipele jedne strane, ona koja je nama lično bliža, ja bih voljela da
nakon čitanja nađemo razumijevanja za obje strane. U knjizi se pored priče za
djecu nalazi i dodatak za roditelje u kojem govorim o nekim od poruka koje ova
knjiga šalje.
U knjizi pišete o grubim riječima, to je nešto sa čim se svi
susreću, bili oni veliki ili mali, kako se boriti protiv takvih grubih riječi?
Kada je to stvarno čisti govor mržnje, znam da argumentovanje
definitivno ne pomaže. Objašnjavanje toj osobi koja komentariše kako ti
komentari nisu na mjestu, ulaženje u raspravu, to je samo crpljenje energije. Mislim
da razumijevanje pomaže, razumijevanje odakle dolazi sve to i da najčešće
suštinski nema nikakve veze s osobom koja se nađe na meti. Iza grubih riječi najčešće
je puno bola i to bola kojeg ljudi nisu svjesni. Onda je perspektiva potpuno
drugačija, vjerujem da je uticaj koje te riječi imaju puno manji kad se na to
ne posmatra iz položaja žrtve, kao da te riječi dolaze iz nekog nadmoćnijeg
izvora. Tek tada možemo da pomjerimo fokus sa nas samih i osjetimo empatiju i
prema drugoj strani, to je onda osjećaj jednog superheroja – tebi dijele mržnju,
a ti razumiješ i ne mrziš, nego zračiš ljubavlju. S tim da naravno razumjeti ne
znači i prihvatiti, govor mržnje na duže staze na mjestima gdje osoba mora da
provede puno vremena svaki dan treba da bude zaustavljen od strane onih koji su
na pozicijama za tako nešto.
Zašto se ljudi lakše okreću mržnji, a ne razumijevanju i
prihvatanju drugih?
Baš zato što je lakše, lakše je zakačiti drugom neku etiketu nego
pokušati razumijeti njegovu priču. Potrebno je i više vremena, energije,
analiziranja i prihvatanja samog sebe, da bismo onda mogli to i sa drugima. To
je kao kad se knjiga čita, pa pročitamo interpretacije ili samo jednu stranicu
i ostanemo tu i ni ne doživimo lično cijelu knjigu. Ima tu i neiskontrolisanog
ega, koji sebe uzdigne tako što spusti druge. Samo analiziranje dana pred
spavanje, s kim i kako smo razgovarali, poređenje tuđih grešaka s našim ili
nama bliskih ljudi prije osuđivanja; sve su to sitni koraci koji nam mogu
pomoći pri samorazumjevanju i razumijevanju drugih.
Na našim prostorima čest je govor mržnje, kako vi gledajte na ovu
pojavu?
Meni se čini da smo mi kao narod dosta vođeni emocijama ali nesvjesno,
a još puno gledamo u tuđe dvorište i brinemo šta će drugi misliti o našem. Ima
tu do prirode ljudi, ali vjerujem da veliki uticaj ima roditeljstvo. I taj neiskontrolisani
ego je posljedica odrastanja. Na našim prostorima su roditelji veoma
požrtvovani, do te mjere da imamo i djecu od 30 ili 40 godina. Bitno je da to
odraslo dijete ima kuću, siguran posao, porodicu, a da li i sa svim tim zna ko
je i da li je srećno, stavili smo u drugi plan. Prenosimo s koljena na koljeno
generalna uvjerenja o životu i definicije uspjeha i sreće, teško nam je da
prihvatimo drugačija uvjerenja i promijenimo svoja kad o njima ni ne
razmišljamo. Po meni najljepša “žrtva” koju kao roditelji možemo da damo je rad
na sebi, osvješćen i samoispunjen roditelj koji je onda i pun ljubavi i
razumijevanja. U takvom okruženju odrašće djeca koja su “viđena”, svjesna sebe i
neće imati potrebu da se porede s drugima ili da imaju zaštitne strategije kao
što je govor mržnje jedna od njih.
Koja je vaša poruka koju želite da prenesete djeci?
Da budu svoja, da sami pronađu šta je za njih sreća i ostale
definicije. Da oni budu izvor ljubavi i razumijevanja i da mogu da postave
svoje granice i kažu ne i bez grubih riječi. Neka se raduju tuđem uspjehu, ima
mjesta za sve nas. Da život može da bude sve što oni povjeruju da jeste, i
bitka i muka, ali i prelijepo iskustvo, šta god da nosi bitno da ne izgube sebe
i da se uvijek podsjete ko su. Uvijek će se naći neka osoba koja će ih
razumjeti, ne moraju da kriju i da se stide onog što osjećaju, mogu da pričaju s
nekim o tome, to nije slabost, to je hrabrost. Posebno dječaci, jer naša ženska
strana svakako priča kad je pod stresom.
Koliko je važno njegovati kod djece od najranije uzrasti ljubav
prema drugima i generalno toleranciju?
Ja vjerujem da je veoma važno. Mi roditelji se često i previše
brinemo za djecu, danas i ima sve više i više izazova koji nam probude razne
misli i brige. Onda bismo nekako da ih zaštitimo, ono bori se ti za sebe, pazi
ima svega, ljudi su svakakvi itd. Tako zaboravimo da će ta ista djeca biti
jednom roditelji, partneri, prijatelji, nekome šefovi…Kad samo razmislimo, ako
baš svi roditelji govore tako i onda se svako bori samo za sebe i zatvori se u
strahu od “svakakvih” ljudi, kakav mi to svijet onda gradimo. Ja sam za ono kao
na izboru za mis, mir i ljubav u svijetu. Kada bi se svako fokusirao na svoj
dio u tome, ne bismo na kraju morali uopšte da brinemo kakvi su drugi ljudi.
Ljude odavno ne dijelim da dobre i loše, nego na srećne i one manje srećne, one
koji su u strahu i one koji zrače ljubavlju…A djeci je ljubav prirodno stanje,
treba im samo malo naše podrške i što manje našeg straha.
Živite i radite u Njemačkoj, kako biste uporedili život u BiH i u
Njemačkoj?
To je duga priča. Vezano baš za ovu temu o čemu smo pričali meni
je npr. lakše s njima raditi, a s našim ljudima mi je lakše ostvariti neki
bliži kontakt. Naši ljudi pitaju bez pardona
šta ih zanima kad upoznaju nekog, bilo na poslu ili negdje drugo. Njemci nisu
tako direktni, oni ta pitanja zadrže za sebe ali promijene ponekad izraz lica. Nevezano
za kulturu svima nama mozak automatski pravi priče o ljudima na osnovu izgleda i
prvih informacija o osobi, oni možda ne saznaju priču koja se krije iz tih
informacija jer ne pitaju, a naši ljudi da, pa upoznaju bliže covjeka, što jeste
lijepo, ali opet nekad i previše pitaju ili ne zadrže profesionalan odnos u
poslu. Najbolje je to dvoje integrisati pa naći neki sredinu. Meni je lijepo
bilo i ovdje, a lijepo mi je i tamo. Ja mislim da naš narod puno sputava ono –
šta će narod reći, to nosi sa sobom prevelik pritisak i nepotrebno organičava ljude.
Po meni mi smo divan narod – srčani, sposobni, veseli, nadam se da će
osvještavanjem to doći više do izražaja u budućnosti, da budemo više prijatelji
nego neprijatelji jedni drugima.
