Pišem ovaj tekst godinama. Nedostajao mi je za njega zagrljaj dvojice muškaraca od kojih je jedan žrtva koja ne traži izvinjenje, a drugi nevini koji izvinjenje nudi. Nedostajala mi je za njega silovana žena koja staje na stranu silovatelja, protiv drugih silovanih žena. Nedostajala mi je knjiga nobelovca koji nije Ivo Andrić. Dva grada su bila potrebna da se ova priča desi: jedan u tuđoj zemlji, u kojem živim, i drugi, u mojoj, koji nikad nisam vidjela. Ova je priča naopaka kao i poslijeratni život, zato se u njoj prvo desilo ono što je bilo jučer, a zatim ono između, da bi se na kraju desio bosanski rat i tek poslije njega, kao epilog, i njegov uzor, evropski holokaust.
1. Koliko jučer, na mom fakultetu u Budimpešti otvorena je izložba fotografija Velije Hasanbegovića. Ne sjećam se dobro šta sam na njoj vidjela, fotografije su bile crno-bijele i obješene tako da sam u najvećem broju njih jasno vidjela svoje lice: gledam u crnu podlogu, a ispod mog lica most u Višegradu, iznad mog lica ljudi mole nad rakama, na mom licu, majka ubijenog sjedi na mostu i drži u ruci ružu, po cijelom mi licu kopaju kosti iz isušenog Perućca, dignem ruku i dodirnem okvir: na ruci crn odsjaj – mutna Drina i pored nje, na obali, kosti, pozabijane u osušeno blato. Takva je bila ta izložba i takvi smo bili mi koji smo gledali. Jedina fotografija u kojoj se nisam vidjela bila je u boji – na njoj je pokazano mjesto sa kojeg je autor pobjegao sa vlastitog strijeljanja. Nestvarna je i nije, kao druge, ogledalo – jer ja ne vjerujem da ima spašenih i sumnjam da se može pobjeći. Na otvaranju je fotograf govorio o svom bijegu sa strijeljanja. Ni toga se ne sjećam kako treba. „Kad sam plivao Drinu“ – rekao je Velija, govoreći o svom bijegu, toga se sjećam, jer jedno je smrt u kojoj te ljudi koje poznaješ puškom tjeraju do rijeke da tamo bace tvoje prostrijeljeno tijelo, a drugo je svijet u kojem možeš plivati rijeku. To znači da je postojao svijet u kojem su onaj ispred cijevi i onaj koji je drži, bili, u mom jeziku, jedan drugome bliži nego ja ijednom od njih. Nijednu rijeku nisam preplivala – a i da jesam, mogla bih samo to: preplivati, zaplivati ka drugoj obali, plivati preko. Plivati rijeku mogli su, na svom jeziku, jedino oni koji su s njom živjeli. Bilo ih je puno, a ja jasno vidim samo dvojicu: jedan drži pušku, a drugi ima šesnaest godina i bježi ispred cijevi. U trenutku kad jedan od njih, o kojem je odlučeno da ima da umre, skoči i počne „plivati“ tu prokletu opjevanu rijeku, moj se jezik dijeli na dvoje: na jednoj obali ostaju, s puškama u rukama, jedni, a pred njima bježe, hvatajući se, kao za debla, za leševe koji plutaju, drugi. Na toj drugoj obali, s nama koji smo odjednom počeli govoriti istim jezikom, ostao je profesor Nenad Dimitrijević. Možda je to zato što kao zec ćulim uši za naš jezik, tek okrenula sam glavu kad sam mu čula glas: bila su dva muška profila, jedan koji ustaje iz nekog neprirodnog položaja i drugi koji mu, kao davljeniku, prihvata ruku. Jedan je rekao: „Ja sam Srbin, i došao sam da se izvinim“, a drugi ga šutke privukao u prečvrst zagrljaj, jedan od onih zagrljaja bez predumišljaja, kakvim se u Bosni grli rod koji ne vidiš od djetinjstva, toliko da više i ne znaš koliko ih želiš. Ne sjećam se zašto sam zatim izašla van: da plačem ili da dišem. U prostoriji u kojoj je postavljena izložba, zbog tog zagrljaja, nije više bilo nijedne žene koja razumije naš jezik, jasno sam ih prepoznala: unutra su bili oni koji ne mogu razumjeti, a vani mi, davljenice, koje se svaka u svom ćošku bore za dah.
2. Preći sa jedne obale na drugu teško je i preteško, jer je najviše onih koji misle da se rijeka koja dijeli nas koji razumijemo od onih koji su sa druge strane puščane cijevi nikad nije desila, ili da se desila drugome, bez njihovog znanja i udjela. Svi mi to znamo, a najbolje oni koji nemaju koga zagrliti, jer im se niko nikad ni za šta nije izvinio. Vratiti se sa naše na obalu na kojoj stoje oni s puškama, mislila sam, nemoguće je, ali ima onih koji su i tu rijeku plivali. Traje to plivanje dugo, i dešava se u poraću. Dođe tako neka holivudska glumica koja bi u Sarajevu da snima film. Prime je, prvo, bolje nego što je zaslužila, i prigrle, jer teško preživjesmo rat, a jedino od toga teže palo nam je da nismo više centar svijeta. Otjeraju je zatim, jer je uvrijedila žrtvu. Žrtva, silovana u ratu, osnovala je udruženje, iz njega prijeti i tuži, a između nje i nas raste rijeka ogorčenja – svak od nas ima pravo da izabere svoju obalu, mislim, dok čitam kako će Bakira Hasečić opet tužiti nekoga, ovaj put Zorana Čegara, branitelja Sarajeva. Ako su imali u tome ikakva izbora, ljudi su u ratu sami birali svoju obalu rijeke. Tako je Zoran Čegar izabrao da brani Sarajevo. U kojem su odmetnuti pripadnici njegove vojske silovali djevojčice. Ko zna da i u poraću, kao i u ratu, oni koji mogu biraju svoju obalu – tome je jasno zašto on smije o tom govoriti, a neki drugi, koji nisu sami birali, ili se kaju zbog onog što su izabrali, ne smiju. Valja znati da Bakira Hasečić nije sama izabrala da bude civilna žrtva rata. Ona ničim nije skrivila da su je žrtvom načinili. Kad pročitam o njoj ono što danas mizogina čaršija priča, želudac mi se okrene od gađenja. Vele da je, jer su je mučili i silovali, postala psihijatrijski slučaj. Ima li ljepšega načina da načinimo rijeku imeđu svih napadanih i silovanih žena i nas, „čitavih“ i „normalnih“? „Medikalizacija“ silovanih žena i pripisivanje gadosti koje jedna od njih čini, a koje nemaju nikakve veze sa užasom koji je nad njima počinjen, samom nasilju koje su preživjele, čini da u ratna silovanja svi gledamo pogledom počinitelja: njima i jeste bio cilj da proizvode lude i mahnite žene, beskorisna ljudska bića kojih će se „normalni“ i „netaknuti“ gaditi. Nemam prava da se užasavam nad Bakirom Hasečić i da njene postupke pripisujem izmišljenom ludilu. Jednako kako u ratu nije izabrala da se nad njom iživljavaju pripadnici Vojske Republike Srpske i jednako tako kako u tome nikakvog njenog udjela nema – tako danas, Bakira Hasečić slobodno bira vlastitu obalu rijeke. Umjesto sa silovanim djevojčicama, ona je izabrala da se solidarizira sa silovateljima. Od trenutka silovanja, klanja, ubijanja i mučenja svake vrste, svi zločinci ostali su na jednoj obali – ali sve žrtve nisu. Mnoga je žrtva do sada izabrala da uhvati za ruku mučitelja, prije nego sapatnika – jer, kako su u ratu držali puške, zločinci danas drže budžete, fondove i imaju svoje organizacije, neki i vlastitu administrativno-upravnu jedinicu države. Žrtve imaju jedne druge – a ako imaju više od toga to znači da su, poslije jednog nepostojećeg, napravile drugi, pogrešan izbor.
3. Pogrešnim, naknadnim, izborom žrtve, zločin ne postaje manji. Život se naš svakodnevni od toga smanjuje i taj mali život, koji je naspram počinjenih zločina ubijena i nevažna sitnica, gubi na značenju brže i efikasnije nego što ubija pesnica, pištolj i nož. U knjizi mađarskog pisca Imre Kerteša čiji naslov ne znam ni prevesti, jer sam je, na veliku moju žalost, imala priliku čitati samo na engleskom, autor opisuje vlastiti usud Jevreja kojeg iz Budimpešte odvode u koncentracioni logor. Narator, maloljetni dječak, detaljno opisuje patnje žrtava. Stoički ja podnosim takve knjige, budući da poznajem žive ljude koji su istim riječima, na mom jeziku, o svojoj patnji govorili, ja znam šta se kaže kad te izgladnjuju, kad te tuku, kad sve oko tebe pobiju. Sve znam, osim da svaki koncentracioni logor završava isto. Roman Imre Kerteša, na moj užas, ne završava oslobođenjem žrtve. Najgore tek dolazi. Kada se logoraš vraća u rodni grad, a vraća se tu gdje stanujem već dvije godine, gdje svaku ulicu znam i svaki ulaz u zgrade iz koje su ljude odvodili u smrt, u svojoj zemlji zatiče one koji mu ne vjeruju da su u koncentracionim logorima postojale gasne komore. Zatiče preživjele koji se, u istom danu kad su oslobođeni iz koncentracionog logora, svađaju oko beneficija, jer jednima se uvijek čini da na njihov račun neko dobiva više, a za njih da ostaje manje. Zatiče konduktera koji mu u tramvaju tražu kartu – nije do njega, javni transport mora biti reguliran, i nije ničija krivica što čovjek odjeven u prugastu logorašku odjeću koji se upravo vraća kući, nema novaca. Starije gospođe u tramvaju na to okrenu glavu i gledaju kroz prozor. Bivši logoraš u rodnom gradu sreće novinara koji želi da publicira njegovu „individualnu priču“. U njegovom stanu živi žena koja se kune da je to njen dom. Čudom preživjeli rođaci ne žele čuti da ne pripadaju nikakvom posebnom narodu, da im stradanje nije sudba i da svak, pa i žrtvovani, ako preživi, sam bira svoju stranu. Razdrlje svoja staračka prsa i lupaju se pesnicama u njih, iz sveg se grla derući: sad smo mi, žrtve, krivci!
Svaki je genocid, dakle, isti. Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine stisnutim šakama se danas lupa po razdrljenim staračkim prsima. Tužbama prijete. Jer ako mi nismo svi žrtve, a ako oni nisu svi krivci, tada je svijet pred nama svijet izbora, a ne svijet usuda. Ogroman je broj ljudi kojima suočavanje sa vlastitim izborom znači gubitak smisla života. Zato je svaki genocid isti. I zato će ih biti još mnogo.
Muzej Holokausta u Budimpešti, kažu mi, postavit će izložbu fotografija Velije Hasanbegovića. U Budimpešti, kažu, fašisti su također sa mostova u rijeku bacali tijela ubijenih. Blago Veliji, on je svoju rijeku preplivao. Godinu dana iznajmljivala sam stan od čovjeka koji u ovom gradu ima mnogo stanova, jer mu je restitucijom vraćena imovina cijele porodice, od koje je jedini preživjeli on. Rekla mi je poznanica, Mađarica, na to, da je sretan, jer Jevreji sad imaju makar pare, a ona nema ništa. I nemaš ništa, mislim se. Nikad nećeš ni imati. Džaba plivaš.
Vezani tekstovi : Pepeo – Do istine se dolazi mozgom