Živa
biblioteka funkcioniše baš kao prava biblioteka, gdje čitaoci dolaze da pozajme
“knjigu” na određeno vrijeme. Postoji jedna razlika – knjige u Živoj biblioteci
su ljudi, pa knjige i čitaoci imaju priliku da uđu u pravi dijalog.Ovi
ljudi-knjige predstavljaju grupe koje su često meta predrasuda, diskriminacije
i socijalne ekskluzije. U ovoj biblioteci, knjige ne samo da mogu da pričaju,
već mogu i da odgovaraju na pitanja čitalaca, kao i da postavljaju pitanja i da
uče. Žive biblioteke se organiziraju pod okriljem USAID-ovog projekta
PRO-Budućnost. Cilj razgovora sa živim knjigama je da čujemo i razumijemo neku
drugu priču, te mijenjamo naše gledište prema onom što je možda dosad za nas
predstavljalo izvor predrasude…
Jedna od “knjiga” u Živoj biblioteci
je i 34-godišnja Milijana Krsmanović iz Bijeljine. Milijana je slijepa osoba,
samohrana majka i žrtva porodičnog nasilja. Na prijedlog bijeljinskog Udruženja
žena “Lara” i Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, Milijana se odlučila
priključiti projektu Živa biblioteka i ispričati svoju priču. Kaže da se na
ovaj korak odlučila jer joj je želja da kroz priču o svom životu upozori druge
i pomogne onima koji bi se mogli naći u njenoj situaciji.
Milijana boluje od specifične bolesti
koju u medicinskim krugovima nazivaju retinopatija pigmentoza (retinitis
pigmentosa) i koja dovodi do potpunog sljepila. Ova bolest ju je zadesila prije
četiri godine, nakon rođenja trećeg djeteta.
“Nisam rođena kao slijepa, rođena sam kao
sasvim zdrava osoba. Završila sam školu, udala se, rodila troje djecu, ali
nakon što sam rodila treće dijete, došlo je do nekih poremećaja sa vidom.
U samom početku imala sam podršku
svoga supruga, svoje djece i porodice. Bio je to šok za sve nas. Poslije
izvjesnog vremena, stvari su se promijenile. Počelo je sa nekim vidom
diskriminacije od strane ljudi iz naše
bliže okoline, čak i familije. I zbog svega toga sam jedno vrijeme bila i
izolovana u kući”, priča Milijana za Buku.
Iako kao osoba sa invaliditetom, kao
slijepo lice, nije bila kvalifikovana ni za kakav posao, te ništa nije mogla
raditi, zaraditi I, u krajnjoj liniji, nečim se zanimati, Milijana nije
poklekla. Odlučila je upisati specijalnu školu za slijepe i slabovide u
Sarajevu, smjer fizioterapeut tehničar.
“U svoj toj borbi za školovanje, za
finansiranje školovanja, nekako su se naši porodični odnosi poremetili i u
jednom momentu sam ostala bez podrške muža. Napustio je i mene i djecu. Ostala
sam sama u kući sa troje djece, bez ikakvih sredstava za život. A onda se, 13
dana nakon što nas je napustio, na vratima pojavio moj suprug i njegova majka.
Tu je došlo do fizičkog obračuna, odnosno do nasilja, gdje sam morala sa troje
djece pobjeći iz kuće uz pomoć policije. Obratila sam se svojim roditeljima i
rekla šta se desilo, da sam pretrpila nasilje od strane njegove majke i njega.
Roditelji su meni i djeci izašli u susret i obezbijedili nam krov nad glavom u
njihovoj porodičnoj kući”, priča naša sagovornica.
Na pitanje da li je i u toku braka
bilo porodičnog nasilja, Milijana kaže da je to bilo ispoljavano uglavnom kao
psihičko nasilje i to prema djeci, prema kojoj je njen suprug bio razdražljiv i
nervozan.
“Uvijek sam mislila da je to zato što
su djeca, kao sva mala djeca, bučni i nestašni. Mislila sam, eto, to je neki
njegov način na koji reaguje. A borila sam se i za zdravlje. Pored gubitka
vida, suočila sam se i sa tumorom na limfnom sistemu, tačnije na korijenu
dojke. Sve je to bilo teško, i za mene i za njega. Ali danas vidim da sam ja,
zapravo, bila ta koja je sve ove godine govorila ‘ne sekiraj se biće to sve u
redu, riješićemo i te probleme’. Ispala sam mnogo hrabrija od njega. Najgore je
kada se pojave ti neki životni problemi, kao što je bolest, kao što je
siromaštvo, tek onda moramo biti jaki i stabilni i razmišljati da će i to loše
proći. On je odustao. To i razumijem, ali što je odustao od djece, to nikada
neću razumjeti”, ističe Milijana, koja se nakon svih životnih nedaća nije
predala.
Naprotiv, lavovski se nastavila boriti
i za sebe i za svoju djecu. Maksimalno se posvetila školovanju, a ove godine u
februaru je i diplomirala. Iskreno se nada da će društvo i okolina prepoznati
njene kvalitete kao fizioterapeuta i da će se naći neko radno mjesto za nju,
kako bi koliko-toliko mogla da izdržava svoju djecu, obzirom da njen bivši muž
već godinu i pol dana ne učestvuje ni u izdržavanju, ni u vaspitanju djece.
“Volontiram već mjesec dana u banji
Dvorovi, nemam nikakva primanja, tu sam dobrovoljno da ne bih sjedila
besposlena u kući sa svojim problemima. Bolje mi je da radim, pa i besplatno,
da sam u radnom okruženju, gdje me moje kolege vole i poštuju. Oni su mi zaista
velika podrška i nesebično mi pomažu da što prije i lakše savladam sve
prepreke. Da li će tu biti neko radno mjesto za mene, iskreno ne vjerujem, jer
je banja Dvorovi u jako lošem stanju što se tiče finansija i nemaju mogućnosti
za otvaranje novih radnih mjesta”, kaže Milijana, koja sa svojom djecom živi od
160 maraka tuđe njege i pomoći i 120 maraka dječijeg dodatka.
Kada se kupe lijekovi, užina za dva
đaka i neke školske potrepštine, malo toga preostane. Da nije Milijaninih
roditelja, penzionera, koji im osiguravaju krov nad glavom i hranu, teško da bi
mogli sataviti kraj sa krajem.
Na pitanje kako je osobi sa
invaliditetom živjeti u BiH, Milijana kaže da, iako je naša zemlja potpisnica Ženevske konvencije o pravima
osobama sa invaliditetom, ista se često krše, a ove osobe su izložene
diskriminaciji. Kao slijepo lice i samohrana majka u našoj zemlji ona nema nikakve privilegije. Možda, kaže, ona tu
privilegiju i ne traži, ali zato traži da bude ravnopravna sa ostalim ljudima
koji su zdravi i 100 posto radno sposobni. Kaže da najviše nailazi na
nerazumijevanje kada konkuriše za neki posao. Uglavnom joj govore “ti si
slijepa, ti to ne možeš raditi”, a da niko nije ni pokušao da joj pruži priliku
da pokaže može li ili ne raditi taj posao.
“Ja jednostavno nisam kriva što se
meni ovo desilo, ja sam osoba sa invaliditetom i koliko-toliko bi trebalo da
imam ravnopravan status kao i ostali ljudi“, ističe Milijana.
Teška životna sudbina ovu mladu ženu
nije obeshrabrila i, što je najvažnije, nije joj oduzela vedar i borben duh. I
upravo je to ono što začudi većinu ljudi koji su imali priliku da razgovaraju
sa njom. Jer ona za sebe, nakon svega, kaže da je danas sretna žena.
“Ja sam, evo, nakon godinu i po dana, zaista
sretna žena. Osjećam se zadovoljnom i
sretnom i mirno spavam, čista mi je savjest. Nisam opterećena nekim sitnicama.
Imamo koliko imamo, nismo gladni, to je najvažnije. Za sutra ćemo vidjeti. Ne
mogu da razmišljam o nekoj daljoj budućnosti, da kažem za 2-3 godine će da bude
ovo ili ono, ali se iskreno nadam da će se nešto promijeniti na bolje. To je
ono što ja potenciram kada god pričam svoju životnu priču. Uvijek je počnem sa
lijepim, pa onda sa najtežim trenucima i onda im kažem da sam ja preko svega
toga prešla i ostala stabilna i jaka osoba. Ljudi ne vjeruju. Pitaju kako je
moguće da nisam odustala. Naravno da je bilo teških trenutaka kada sam htjela
odustati, međutim, kada pogledam iza sebe, vidim njih troje, pa vidim i tu
školu, neki zanat u rukama. Ako već ne vidim da pletem ili šijem, mogu da radim
masaže i da zaradim. Neću i ne želim biti socijalni slučaj. Ta misao mi nekako
daje nadu da ću u nekom periodu moći živjeti od svog posla. E sada, da li će to
baš tako biti, vidjećemo. Ali moraju nakon tmurnih dana doći i oni sunčani.
Uvijek je bilo tako”, zaključila je na kraju razgovora za naš portal Milijana
Krsmanović, slijepa osoba, samohrana majka, žrtva porodičnog nasilja iz
Bijeljine.
