Skoro 40 hiljada građana BiH ne zna hoće li danas imati pristojan obrok, procjena je upravitelja javnih kuhinja. Je li u BiH bolje biti zatvorenik s osiguranim ručkom ili slobodan, a gladan? Čija je to sramota
Kroz prozorčić javne kuhinje Crvenog krsta u Mostaru korisnicima se dnevno preda od 350 do 370 pripremljenih obroka. Hrana se dijeli iza 10 sati, neki svoj obrok odmah jedu u trpezariji, a neki pružaju svoje kantice kako bi kuvarice u njih ulile varivo.
Nije im previše do razgovora, a ni do fotografisanja. Kao da jedva čekaju otići sa svojim lončićima i hljebom. Pojedini dolaze s većim posudama.
“Tu je hrana za 12 članova obitelji”, kaže kuvarica javne kuhinje za DW.
“Borba za život”
Ramiz Pozder otac je petoro djece i narušenog je zdravlja.
“Borba je to za život, za porodicu”, kaže u kratkom razgovoru za DW.
Porodicu prehranjuje u javnoj kuhinji već 12 godina.
Od posla ne bježi, ali ga nema. Ne može se drukčije, a pomoći, pojadao se, ni od kuda nema.
“Kako živjeti od penzije supruge od nešto više od 400 KM? I ona je teško bolesna, ali se bori za nas i našu djecu. Da nismo prljavi, poderani”, pokazuje Ramiz dostojanstveno na svoju čistu i ispeglanu majicu.
S porodicom on živi u staroj kućici bez kupatila.
“Tako ti je, sestro, kako je”, završava ovaj kratak razgovor.
On je jedan od skoro 19 hiljada korisnika, ukupno 57 javnih kuhinja u BiH. A procjene potrebitih za obrokom i potrebe za javnim kuhinjama su daleko više.
UNDP svojim projektom Hrana za sve, regionalni dijalozi o ostvarivanju prava na topli obrok u BiH, skreće pažnju na ovaj, kako su naglasili, “brzorastući problem”.
“Nažalost, čak u 70 općina i gradova nemamo nikakvu uslugu besplatne podjele obroka. Potrebe su puno veće”, kaže za DW Amina Omičević iz jedinice za Integracije i inovacije UNDP-a BiH.
Mapiranje stanja u javnim kuhinjama u BiH pokazalo je da se nakon pandemije broj korisnika u BiH povećao. Bilježi se stalan trend rasta, pri čemu je broj povećan za više od 500 korisnika u 2022. godini u odnosu na 2021. Anketa je pokazala da se 12% ispitanika izjasnilo da su u stanju povremenog prehrambenog siromaštva, jedna trećina kaže kako neće više imati siguran obrok, dok je njih čak 80 odsto izloženo riziku od nedostatka hrane.
Iako je anketni uzorak malen, ostaje realnost da su mnogi u BiH ili suočeni s gladovanjem ili povremeno nemaju što jesti ili strepe od nedostatka hrane.
Većina korisnika su ranjive grupe stanovništva – penzioneri, nezaposleni, samohrani roditelji, osobe sa smetnjama u razvoju, pripadnici romske populacije, migranti…
Poznavaocima (ne)prilika u BiH ovo nije iznenađenje jer pogledavši samo, primjerice, podatke Federalnog zavoda za penziono osiguranje, skoro 400 hiljada penzionera prima penziju od samo 538 KM, nešto više od 250 evra, dok njih skoro 5000 prima nevjerojatno niskih 347 KM.
Omičević kaže da bh. društvo ne prepoznaje i ignoriše problem nesigurne opskrbe hranom ranjivih kategorija, ali se osvrće i na drugu, socijalnu dimenziju javnih kuhinja koje su mnogim korisnicima jedina prilika za razgovor i barem kratko druženje.
“Nužna su nova i sveobuhvatnija zakonska rješenja da bi naši sugrađani i oni koji sami ne mogu osigurati obrok ostvarili svoje pravo na hranu. U mnogim zemljama svijeta to ljudsko pravo svi ne mogu ostvariti, ali smatram da mi možemo puno bolje”, uvjerena je Omičević.
A to “puno bolje” realiziovali su učenici i nastavnici srednje škole Silvije Strahimir Kranjčević u Livnu. Oni su u sklopu škole otvorili javnu kuhinju, pripremaju i dijele obroke svojim sugrađanima u potrebi. Ova škola prozvana je “školom s dušom”.
Ali javnu kuhinju nemaju još mnoga mjesta u BiH poput Čapljine, Tomislavgrada, Prozor-Rame, Nevesinja, Trebinja, Neuma, Gruda, Kupresa, Širokog Brijega…
Ponos, sram i društvena stigma
Međutim, UNDP-ovo mapiranje je pokazalo i vrlo zabrinjavajuće podatke: 79.63 odsto osoblja javnih kuhinja drži kako postoji društvena stigma o njima, dok ipak 94.34 odsto smatra da njihova javna kuhinja ima podršku građana u njihovoj zajednici.
Alen Kajtaz iz mostarskog Crvenog krsta, u sklopu kojeg djeluje i javna kuhinja, iznosi zanimljivu usporedbu.
“Povelja o ljudskim pravima UN-a precizira da svi ljudi i živa bića imaju pravo na hranu. Pravilnik o prehrani zatvorenika podrazumijeva 3000 kalorija dnevno svakom zatvoreniku i dodatne kalorije ukoliko ide na rad. Nameće se pitanje, je li bolje biti zatvorenik ili čovjek koji nema što jesti?” kaže Kajtaz za DW.
Procjenjuje kako je godišnje, za nabavu hrane, prevoz, troškove režija i plaće zaposlenicima, potrebno 25 miliona KM. “Kada bi se ovaj trošak raspodijelio na državnoj, entitetskim i kantonalnim nivoima”, kako kaže, ” to niko ne bi osjetio.”
Nada se da će država prepoznati ulogu i značenje javnih kuhinja, ali i naglašava kako u društvu nema dovoljno saosjećanja i solidarnosti, kao ni sustavnog rješenja problema.
“Trenutno se u kuhinjama hrani 19 hiljada ljudi, a odgovorno tvrdim da ih je još toliko koji su u stanju te potrebe, a zbog ponosa ili srama ne žele se hraniti u javnoj kuhinji. To može biti samo sramota društva, koje takve sugrađane stigmatizira kao nedobrodošle”, zaključuje Kajtaz.