Kako da, u ovakvim okolnostima, grupe ljudi sa istim ili sličnim ciljevima ostvaruju svoja prava i štite svoje interese? Jedan od odgovora na to pitanje je i NVO (Nevladine organizacije) sektor. Pod ovaj sektor potpadaju organizacije čiji osnivač nije država u kojoj funkcionišu i koje štite interese specifične za određene grupe ljudi. U ovo se ubrajaju i sva udruženja muzičara, umjetnika, sportista, novinara, studenata, građana, koji ovakvim vidom udruživanja pokušavaju da ostvare željene, zajedničke, ciljeve i upravo je uloga ovog sektora i civilnog društva u tome da se od države pruzme što više funkcija. Ovo se ne može ostvariti ako NVO ne budu dio jednog šireg pokreta promjena. Jedan vid organizovanja na višem nivou je i Forum NVO koji postoji i u RS. Za uspješno djelovanje ovog sektora na svim nivoima mora se shvatiti da se u odnosu prema državi mora graditi strategija drugačija od strategije prostog otpora, jer se od nje u pogledu tehnologije tajminga vladanja može mnogo naučiti. Odnos prema državi i lokalnoj zajednici je najpoželjniji kao odnos konfliktnog partnerstva, kao istovremena kritika i saradnja sa državom na lokalnom nivou. Lokalne vlasti bi trebalo da raspisuju javne konkurse za raspodjelu budžetskih sredstava što bi olakšalo poziciju NVO u manjim zajednicama, gdje je treći sektor manje razvijen i teže se dolazi do sredstava od velikih fondacija. U osnovi, u zakonskim prijedlozima bi trebalo insistirati na posredovanju između lokalne vlasti i NVO. Potrebno je širiti i svijest o važnosti lokalnog donatorstva, jer veliki donatori obično finansiraju samo početni razvoj nekog projekta i ne bave se izdržavanjem bez vremenskog ograničenja. Znanje koje bi NVO trebalo da koristi, moralo bi biti specifičnije i više vezano za prostore gdje se ono i primjenjuje. Najvažnije vještine koje su potrebne ljudima koje rade u trećem sektoru su organizovanje razvoja NVO, rješavanja konflikata, tim bilding, prikupljanje novca, marketing, lobiranje, zastupanje i donošenje odluka.
Forum NVO bi trebao da se bavi i poreskim sistemom, finansiranjem i samofinansiranjem ovog sektora, te bi u skladu s tim trebao da uradi analizu poresko-pravnog rješenje i lobira u odgovarajućim organizacijama zakonodavne vlasti kao i da insistira na njihovom sprovođenju u izvršnoj proceduri. Jako je važno i lobiranje u lokalnim zajednicama i prosleđivanje informacija u vezi sa poreskim olakšicama za finansijere i donatore, te informisanje javnosti o tom šta su to nevladine organizacije, šta one hoće i zašto postoje. Da bi se navedeno moglo realizovati, potrebno je uspostaviti saradnju sa medijima. Produktivniji odnos medija i NVO uslovljava edukaciju ljudi iz trećeg sektora za znanja vezana za osnovne tehnike rada sa medijima, kao i potrebu za kursevima o NVO za novinare. Takođe treba promijeniti činjenicu da su NVO neaktivne među studentima, kao i da dobar dio ljudi sa Univerziteta ne zna kako da pomogne NVO.
U razvijenim društvima sasvim je normalno da država potpomaže rad NVO, jer one predstavljaju mnogo jeftiniju administraciju koja može mnogo više da uradi na izgradnji i uređenju društva nego klasični administrativni aparati.
Naravno da je kod nas sasvim drugačije. Država umjesto da potpomaže, još više otežava egzistenciju nevladinom sektoru.
Tako, umjesto da potencijalne donatore ohrabri tako što će ih osloboditi plaćanja poreza u iznosu profita, pod uslovom da donacije ne prelaze 2-3% od ukupnog profita, vlada je rastjerala i ono malo razumnih, koji bi pomogli nevladinim, prije svega omladinskim i studentskim organizacijama tako što je uvela porez od 22% na sve donacije. Izuzetaka uvijek ima, pa su tako ovog poreza oslobođene donacije za sportske klubove koji idu na takmičenja u inostranstvo. Naravno, sasvim slučajno predsjednik vlade ima nešto zajedničko sa jednim takvim klubom! Uz to treba dodati da je ministar za sport i omladinu izgleda oduvijek bio, i ostao, samo sportista, a nikada omladinac, sudeći po njegovom razumijevanju problema ovih posljednjih. Naravno, jasno je da ni sa ovim dvadesetdvoprocentnim nametom zatvarala vrata donatora većini studenata koji pokušavaju da skockaju koji dinar ne bi li uspjeli realizovati već dogovorene studentske razmjene. Ne treba pojašnjavati da će zbog “dvadesetddvojke” većina njih i i ostati samo ugovorene, naročito ako se uzme u obzir ministarstvo prosvjete koje se sjeti studenata i njihovih potreba i putovanja samo kada treba opravdati potrošena budžetska sredstva ili onda kada studenti odluče izaći na ulice. Međutim, to uopšte nije iznenađujuće ako znamo kakva je snaga NVO/sektora- nikakva.U čitavoj RS ne postoji niti se ikada desila bilo kakva ozbiljna, osmišljena i efikasna akcija NVO kojom bi nastupali prema institucijama vlasti u cilju poboljšanja vlastitog položaja.
Ne postoje ni javno izražene smjernice niti planovi za razvoj i unapređenje NVO sektora, a koji su pripremile NVO.
Odgovor na pitanje zašto je tako možda treba tražiti u sljedećim činjenicama:
– nedostatak osposobljenih profesionalaca sposobnih za rad u NVO (organizaciona struktura obično počiva na neadekvatno obrazovanom osoblju kojem nedostaju savremena znanja u vođenju organizacija, utvrđivanju prioriteta, pripremanju i realizaciji sopstvenih programa i akcija).
– nestabilni i neadekvatni izvori finansiranja, kao i nedostatak fundraising i menadžment vještina, kao i adekvatne opreme.
– nedovoljna zainteresovanost medija za praćenje rada NVO, odnosno njihova propterećenost dnevnopolitičkim zbivanjima.
– nizak nivo informisanosti i organizovanosti postojećih NVO kao i nedostatak kontinuiranih oblika organizovanosti na svim nivoima.
– motivi za rad u NVO su uglavnom: “napiši projekat, uzmi lovu ili negdje otputuj na neki seminar pa razguli iz čitave priče”
– neshvatanje da javno djelovanje i angažman u društvu sadrži i elemente odgovornosti za ono što se radi.
Dakle, da rezimiram, sve se može kad se hoće i ako se zna kako. Dakle, do vas je.