Hrišćani koji vrijeme računaju po Julijanskom kalendaru, među kojima su i pravoslavni Srbi, u nedjelju obilježavaju najradosniji hrišćanski praznik Božić. Tog dana slavi se rođenje Sina Božijeg Isusa Hrista. O vrijednostima Božića, odnosu crkve prema savremenom društvu, ali i pogledima crkve na probleme u BiH i svijetu, razgovarali smo sa igumanom manastira Žitomislići – Danilom.
BUKA: Koja je Vaša ovogodišnja poruka za vjernike Srpske pravoslavne crkve koji proslavljaju Božić?
Rođenje Sina Božijeg je novina u ljudskoj istoriji jer Bog prestaje da biva nevidljiv i nedostupan već postaje svima vidljivi i dostupni čovjek. Bog prestaje da bude samo uzvišeni Gospodar već postaje sluga a razlog tome je njegova beskrajna i neopisiva ljubav prema čovjeku. Ovo je najveća poruka Božića.
BUKA: Koliko je teško u vremenu tehnologija, vremenu velikog zla i ljudske patnje zadržati svoju vjeru u Boga?
Vjeru doživljavam prvenstveno kao Božiji dar. Sa vjerom se ne rađamo, nju ne nasljeđujemo, već je ona plod našeg intimnog i iskrenog odnosa sa Bogom. Bog nam se otkriva i poziva sebi, a na nama je da li ćemo i na koji način na njegov poziv odgovoriti. Stoga, okolnosti kao što su zlo i ljudska patnja jedino vjerom mogu da se razumiju i podnesu. Razvoj tehnologije, kao svaka ljudska tvorevina, može biti iskorištena za dobro: obrazovanje, humana djela, dobru komunikaciju i sl. ili biti zlupotrebljena za ostvarenje najmračnijih poriva.
BUKA: Koliko je bitan post uoči Božića i šta je najvrednije odricanje tokom posta – odricanje od hrane, ili loših misli i djela?
Post je izraz pobožnosti čije porijeklo nalazimo još u Svetom pismu Starog zavjeta. Gotovo svaka religija ima post u različitim oblicima. U Jevanđelju zapisana Hristova poruka, kada je post u pitanju nedvosmisleno je naglašena kao jedno od djela pobožnosti tijesno vezano za molitvu i davanje milostinje. Sve ovo treba da bude sakriveno od očiju drugih ljudi kako bi urodilo plodom. Stoga post nikako ne smijemo posmatrati isključivo u nutritivnom smislu, već kao izraz najdublje duhovnosti.
BUKA: Mnogo je ratnih stradnja u svijetu, pa čak i u Evropi. I u BiH svakodnevno svjedočimo nepravdi, siromaštvu. Često ovo pitam svoje sagovornike koji obnašaju službu u religijskim zajednicima, pa ću i Vas – gdje je tu Bog?
Svakog čovjeka, bio on vjernik ili ne, ako ima razvijen minimum empatije, ne može ostaviti ravnodušnim činjenica da svijet potresaju veliki ratovi. Do nas dopiru uznemirujući snimci stradanja civila, naročito djece u Gazi, kao iscrpljujućeg i razornog rata u Ukrajini. Siromaštvo i korupcija, odlazak velikog broja stanovništva potresaju našu zemlju i ozbiljno nas uznemiruju. Sve ovo možemo nazvati jednom riječju nepravda. Nepravda je uvijek bolna i razara ljudsko biće. Ljudi koji surovo stradaju na pomenutim ratištima mogu sa pravom da postave pitanje koje i Vi postavljate- Gdje je tu Bog. Zato je teško da mi iz svojih toplih domova i nenarušene egzistencije njima dajemo spremne i gotove odgovore. Mogu samo u kontekstu Božića da napomenem to da je Sin Božiji postao čovjek kako bi spasio palog i unesrećenog čovjeka. Isus koji se na Božić rađa trpi svu nepravdu koju ljudi mogu da osmisle, a da pritom nema nikakve krivice. On umire na Krstu i izgovara slično pitanje “Bože moj zašto si me ostavio”. Budući da vjerujemo u krajnji ishod njegove žrtve, a to je Vaskrsenje, pobjeda nad smrću i vječni život u Nebeskom carstvu, ovaj bolni krik nije izraz sumnje i bezizlaza nego legitimna molitva svakog unesrećenog čovjeka.
BUKA: S obzirom na to da ste Iguman manastira nadomak Mostara, kakav je položaj vjernika SPC-a u Federaciji BiH i jeste li zadovoljni međureligijskim dijalogom?
Federacija je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine i za razliku od Republike Srpske ima unutrašnju podijeljenost na deset kantona u kojima vladaju specifični međusobni odnosi. Srpski narod koji je uglavnom Pravoslavne vjere spade u kategoriju tzv. povratnika, a to podrazumijeva niz specifičnosti u egzistenciji u odnosu na brojnije narode, u zavisnosti u kom od kantona žive. Povratnici teže ostvaruju svoja prava, teže dolaze do posla i slično. Međureligijski dijalog, pak, zavisi isključivo o pojedincima unutar svake od tri velike vjerske zajednice u BiH. Na dijalogu, pomirenju, podizanju svijesti o toleranciji i suživotu treba mnogo više i kvalitetnije raditi.
BUKA: Često svjedočimo međuetničkim i međuvjerskim incidentima. Šta je generator takvih poteza neodgovornih pojedinaca i rade li vjerske zajednice dovoljno na međureligijskom razumijevanju?
Međunacionalni incidenti pokrenuti vjerskom mržnjom patološki su izrazi netrpeljivosti pojedinaca, za koje odgovorno možemo reći da uopšte nisu vjernici, jer za izlive mržnje ne mogu naći uporišta u načelima vjere nijedne vjerske zajednice. Moramo priznati da su predstavnici vjerskih zajednica prvi koji reaguju u osudi ovakvih izgreda. Međureligijsko vijeće BiH ima razvijen efikasni sistem reagovanja kada su u pitanju napadi na vjernike ili vjerske objekte.
BUKA: Nije javna tajna da su mnogi vjerski lideri u BiH bliski sa političarima na vlasti, a neki su se čak i javno opredjeljivali za pojedine političke opcije. Je li religiji mjesto u politici i trebaju li vjerske vođe biti politički pristrasne?
Vrlo često ćemo čuti od ljudi iz sekularnih krugova, a često i od pojedinih vjerskih službenika kako vjerske zajednice ne treba da se bave politikom. Ovo je često ponavljana rečenica, koja na prvi pogled zvuči logično ako se gleda iz konteksta i na način kako ste vi postavili pitanje. Tada bi u jednoj rečenici mogli odgovoriti da ništa od navedenog ne treba da rade, ne samo vjerski službenici, nego niko od dgovornih ljudi koji se bave javnom djelatnošću. Međutim, vjerski službenici, a naročito vjerski lideri, dužni su da budu odgovorne političke ličnosti. Odgovorno političko djelovanje podrazumijeva ukazivanje na probleme, socijalne, etičke i druge nepravilnosti, javne nastupe, edukaciju ljudi i ukazivanje na prave vrijednosti.
BUKA: Nekada se čini da su pojedine vjerske zajednice zatvorene i da se ne odriču starih dogmi. Međutim, vidimo da se katolička crkva pod papom Franjom dosta mijenja, uvode se liberalne odrebe. Mislite li da bi za SPC bilo dobro kada bi se, makar malo, modernizovala i učila u skladu s vremenom u kojem živimo?
Najprije moramo naglasiti kako riječ dogma nema negativno značenje, jer se njome izražavaju najsvetije istine vjere koje su odgovorno donesene sabornim djelovanjem crkvenih otaca. Osnovne pak istine vjere tiču se odnosa Boga i čovjeka kao i spasenja svakog ljudskog bića i cjelokupne Božije tvorevine. One stoga ne mogu biti nešto što ugrožava ili sputava ljudsku slobodu. Crkva vrlo često zna biti naslonjena na tradiciju, nekad spora ili na prvi pogled inertna. Zato je velika odgovornost na sveštenstvu, ljudima koji predvode zajednice, a osobito na teolozima, kako bi se Sveto predanje pravilno razumijevalo i kako bi se dogmatske istine primjenjivale u životima ljudi. Papa Franjo u svom pontifikatu je učinio mnogo nesvakidašnjih poteza. On duboko potresa javnost, ali i pokreće talasanja unutar vlastite zajednice. Budući da nije primjereno da se bavimo unutrašnjim pitanjima Katoličke crkve, ja sa moje pozicije primjećujem i razumijevam njegovu smjelost i dobru namjeru. Papa Franjo pokazuje izuzetnu ljubav prema čovjeku i to na prvom mjestu prema ranjenim i ugroženim kategorijama: siromašnima, bolesnima, djeci, migrantima, ali i onima koji su neshvaćeni i vrlo često kao takvi odbačeni ili stigmatizirani.
Zadatak Crkve je da njeguje i ljudima pruža prave i istinske vrijednosti vjere i jevanđelske poruke, a to je neousuđivanje i prihvatanje svih ljudi. Ljubav prema čovjeku koju Hristos pokazuje, a zapisana u Jevnđelju i nije neka novina, niti je njeno primjenjivanje izraz modernizacije, već aktualizacija postojećih temeljnih istina vjere ili dogma.