Šta je to identitet? Identitet (lat.: identitas = karakteristična jedinica) je individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili znana. Tako kaže vikipedija. Bilo bi najlakše reći, kako je to subjektivni doživljaj samog sebe. A, opet sa druge strane to je objektivnost, koju identitetom projektujemo, kao svoje ja u očima drugih. Pa, kako se to onda prosječan građanin Bosne i Hercegovine doživljava i kako ga drugi doživljavaju?
Na prvo pitanje, odgovor je, začuđujuće jednostavan. Prosječan stanovnik Obora sebe uopšte ne doživljava. On, najčešće nije vlasnik kakve profesionalne radne titule, ma nema on ni posao. Gleda kako da preživi.
Ali, pitaće kakav psiholog, Ko? Ko će gledati, kako da preživi? Ima li taj Prosječni, išta sa čim bi se identifikovao, bilo šta?
Mnogi će se uhvatiti u zamku, misleći, kako Prosječnog interesuje nacionalni identitet. Ne. I tu je greška u većini procejna puka u Oboru. Prosječan je, ustvari vikend nacionalista. Ako mu ko od tantričkih vođa Obora, obeća-slaže, na kojekakvim izborima malo asfaltiranog puta, koju banderu, a tek pitku vodu za dječicu u školi, koju je Prosječni izrodio, on će vrlo lako postati Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ma, postaće on i manjina, ukoliko se to uklapa u proračun nomenklature.
Nije čudo vidjeti nekog Peru Petrovića, na izbornoj listi u Čardačanima, kao starog izdanka nadaleko čuvene Ukrajinske porodice. Prosječni, nema pojma da ,,ostali“ nikada ne mogu biti na čelu Obora i da je to ustavna kategorija. Ustvari, zaboli njega briga za to. Ako uđe u kakav seoski odbor eto njemu hiljadarke, a da ne govorimo o putu, koji će sa asfaltom u kuću utjerati.
Čak je Prosječni i relaksiran u odnosu na vođe Obora. Nacionalista je dok ne ubaci papir sa X u kutiju, a vođe su u toj poziciji cijeli mandat. Jedino, ga zajebava klauzula, po kojoj će u slučaju potencialnog sranja biti topovsko meso, za razliku od vođa.
Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.
Problem nastaje, kad ljudi od struke, plaćenici ili ne, krenu da vrše sociometrijska istraživanja na terenu, sa pitanjima, tipa, kako sebe doživljavate i sl. Prosječni, će ga pogledati neandertalskim pogledom, upitati oće li dobiti šta para i đe će da turi svoj legendarni X. To mu je po difoltu. Zapravo, to mu i jeste identitet, on je nečiji instrument. Bio, biće i ostaće. I njegova djeca i unuci i praunuci. U nedogled.
A, kako drugi iz Obora doživljavaju Prosječnog? Eeee, to je pravo pitanje. U startu, od namilijeg roda i poroda svi ga smatraju ološem, fukarom i kokošarom. Škrticom, koji od svoje djece krije pare, lažljivim mužem, zlim komšijom koji će prvi da te ocinkari lugaru za ono malo posječene državne šume. Ako je iz, kako to vole reći, drugog nacionalnog korpusa, dovoljno je reći, on je Srbin, Hrvat ili Bošnjak i time je valjda sva ogavnost svijeta o Prosječnom izrečena. Ako si ,,ostali“, pa Cigan si , brate, to se zna.
E, sad bi mi neko, odmah prigovorio, kako uopštavam do bezobraznih granica, kako je to najobičniji stereotip, kako takvih i ako ima, ima malo i slične dobroćudne zamjerke. Greška. Svi ti koji mi zamjere iznova i iznova i iznova se iznenađuju brojem X –ova na izborima, sa one strane realnosti. Jaka je to i golema vikend vojska, ponavljam.
Prosječni, takođe ne čita ove redove, jerbo je u fazi čekanja da mu se uvede struja, a komšija ga zajebava, kako je Ukrainac. Onda se zajedno zarakijaju i to je to.
Dakle, sve je stvar percepcije. Nije Sarajevo i Banjaluka sa još par gradova, Bosna i Hercegovina. Provozajte se malo, rođaci kolima vikendom, pa ćete vidjeti. Ako imate šta. A, ispercipirajte da se upravo u najvećim i samoproklamovano najurbanijim centrima nalazi najviše Prosječnih. Pa saberite… Što kaže Mujica, samo se nemojte oduzeti poslije.
Neko je jednom rekao, kako smo se mi ovdje klali zato što smo toliko slični. Rekao bi, da mi nismo slični nego, jebeno isti. Upravo zato, Prosječni ima snage da toliko mrzi drugog Prosječnog. On u njegovim očima, u njegovom liku vidi sebe i svu svoju bijedu i isfrustriranost. A, lakše je rođaci, mrziti drugog nego sebe.
A, da umalo zaboravih. Čelnici Obora opisuju identitet Prosječnog, kao ,,Stabilno glasačko tijelo“.
A, ja ću kao papiga ponavljati da svako, treba raditi na sebi, kako u tuđim očima ne bi pronašao svoju falinku.