Rijetki su trenuci slobode. Priziva ih čovjek u strci svakodnevnih obaveza i traži izlaz iz kruga koji se lako splete oko njega. Nekima, pak, krug se pretvori u stazu, i krivudavu i pravu, koja ih odvede do podviga, predaje zadatku svojestvenom malom broju ljudi.
Takav je bio Duško Blažić, koji nas je ovih dana prerano napustio. Pored svega što mu je život donio, a on prihvatio, na profesionalnom i sportskom planu, Dule ostavlja neizbrisiv trag u planinarstvu ove male zemlje. Njegova posvećenost planini i vođenju ljudi po gorskim stazama lako se mogla prepoznati. Zato su mu ljudi vjerovali, a mnogi mlađi zaljubljenici u visine i skoro netaknuta prostranstva ovih krajeva od njega su učili ono najbitnije, kako se sigurno kretati, popeti na vrh i vratiti ispunjen, do nekog sljedećeg puta.
I ne samo to, naučili su u dobroj mjeri kako drugima prenijeti isto znanje i ljubav prema planinama. Ulivao je pouzdanje, kako iskusnima tako i početnicima, pa bi i zahtjevniji banjalučki smjer na Magliću, koji je tako nazvan zbog njega, bio pod nogu i planinarki koja tek nekoliko mjeseci kroči planinarskim stazama, na iznenađenje mlađih od nje. Koliko je samo takvih uspona, znaju svi oni koji su hodali s njim.
Prisjetiću se jedne epizode sa najdraže planine, koju već pomenuh. Stigli smo na Prijevor poslije podne, pred tradicionalni uspon sljedećeg dana. Iznad nas se smjenjuju oblaci i srećom odlaze ka Zelengori uz grmljavinu u daljini. Dule nekoliko puta kao u šali kaže idemo li gore. Nas nekoliko, potencijalnih kandidata, samo zgledamo jedni druge, misleći kako se šali s nama. U međuvremenu, okupirani smo kako do signala da se javimo svojima. I kao da je čekao smiraj dana, negdje oko 18.30 govori da se spremimo i da polazimo ka vrhu.
Dok se sunce sve više spušta ka zapadu i ostaje nam iza leđa, mi se relativno brzo približavamo vrhu i stižemo gore u sami smiraj dana. Radost, nalik dječijoj, nas stiže i zezamo se kako bi bilo prespavati tu. Koristimo to malo svjetlosti da napravimo par fotografija, na kojima se praktično vide samo naše siluete. Svejedno, obrisi krajolika su tu, kao i osmijesi i sreća, uz poneko blesavo poziranje. Ne čekamo da se smrkne, nego polako krećemo istim putem nazad, kako bismo dio u stijeni prešli za dana. Ostatak silaska prolazi uz čeone lampe lagano niz padine Maglića uz povremeno moje dozivanje njegovog imena i pitanje “gdje sada treba da idem dalje”. O tome se sljedeći dan šalio uz put dok je pripremao uže za brojne grupe planinara na usponu, a mi ponovo lagano s njim istim stazama, kao i prethodno veče.
Kao tada ja u gluvo doba noći dozivajući ga, mnogi će DB spominjati i dugo pamtiti na raznim planinskim stazama zbog svih ispunjenih i sretnih trenutaka koje su dijelili s njim, osvajajući malo slobode za sebe.