Dječiji dom „Rаdа Vrаnješević“ u Bаnjаluci orgаnizovаn je oblik zаštite djece i mlаdih, a u okviru njega obezbjeđuje se socijаlno-zdrаvstvena zаštita, vаspitаnje i obrаzovаnje, te osposobljаvаnje zа sаmostаlаn život i rаd posebnoj populаciji djece i mlаdih. Pri tome se misli nа djecu i mlаde bez obа roditeljа, nepoznаtih roditeljа, nаpuštenih od strаne roditeljа, roditeljа lišenih roditeljskog prаvа ili sа zdrаvstvenim problemimа, zаtim nа djecu i mlаde iz porodicа sа socio-ekonomskim problemimа, sа poremećenim porodičnim i pаrtnerskim odnosimа.
Svojom orgаnizаcijom, rаzvnovrsnim аktivnostimа i sаdržаjem, djeci koja su smještena u ovu ustanovu nudi sve ono što bi im trebаlа obezbijediti porodicа. Kroz svаkodnevni rаd podstiče se, prаti i usmjerаvа psihofizički rаzvoj, otkrivаju se sklonosti i sposobnosti djece i mlаdih, izgrаđuju se kulturne, higijenske i rаdne nаvike, formirаju kаrаkterne osobine i izgrаđuje se konstruktivаn i аktivаn odnos premа životu i društvenoj sredini.
Broj djece u domu se stalno mijenja, a trenutno u njemu boravi oko 80 djece iz cijele Republike Srpske.
Vinka Belenzada, pomoćnik direktora za vaspitni rad, rekla je da je Dječiji dom “Rada Vranješević” klasična ustanova koja okuplja djecu na duži, a ponekad i na kraći vremenski period, jer je u domu samo jedan mali broj djece bez oba roditelja, što pred vaspitače stavlja jednu novu ulogu u kojoj se treba raditi na boljoj saradnji djece i roditelja, ali i drugih institucija koje bi mogle pomoći u tome da ne dođe do izdvajanja djeteta iz roditeljske kuće.
“Boravak većine djece u domu je posljedica teških uslova života i suština našeg rada je da se djeca vrate roditeljima ukoliko se stvore uslovi za taj povratak. U većini slučajeva djeca koja dolaze su zanemarila školu, a jedan od naših primarnih zadataka je da djeca poboljšaju učenje. Pored toga, velika pažnja pridaje se zaštiti zdravlja koje je takođe često zanemareno. Djeca u domu zadovoljavaju i druge potrebe u vidu kulture, socijalizacije i rekreacije. Rad u domu podrazumijeva rad od 24 sata, a život je organizovan kao u jednoj velikoj porodici. Djeca koja borave u domu nip o čemu se ne razlikuju od druge djece, osim po ranijim, teškim iskustvima u životu i činjenicom sa kojom moraju da se nose, a to je život u kolektivu, odnosno, život u dječijem domu”, objasnila je za BUKU Belenzada.
Život djece je organizovan tako da su ona smještena u vaspitnim grupama koje su formirane po uzrastu, a nastoji se ispoštovati rodbinska veza. Djeca se zajednički igraju, raduju, tuguju, slave rođendane i prevladavaju sve teškoće koje život stavlja pred njih.
“U većini slučajeva, djeca se, pored školskih obaveza, bave i nekom dodatnom aktivnošću. Učlanjuju se u neki klub, jer na taj način nisu vezana samo za rad sekcija u domu. Naravno, jako je važno da se djeci svaki dan ostavi dovoljno vremena za dokolicu u kojoj mogu lješkariti i nemati nikakvih obaveza, jer to je običaj u svakoj kući. U ovoj velikoj kući dosta ljudi cirkuliše, imamo mnogo posjeta, a pored saradnje sa porodicama i srodnicima djece, nastojimo animirati adekvatne parove ili samce da prihvate djecu na vikend ili odmor”, objasnila je ona.
(Vinka Belenzada, pomoćnik direktora za vaspitni rad)
Dodala je da je djeci iz doma, poslije završetka škole i osamnaestog rođendana jako teško, odnosno najveći problem je zapošljavanje, što je prvi uslov za osamostaljivanje.
“Naša djeca većinom biraju zanimanja u uslužnoj djelatnosti i zanate, a taj vid školovanja podrazumijeva praksu. Ukoliko se dijete pokaže kao vrijedno i dobro na praksi često se desi da i dobije zaposlenje kod tog privatnika, što je jako dobro za njihovo početno radno iskustvo, druga stvar je ako dijete ne istraje na praksi. Posebno je teško kategoriji djece sa posebnim potrebama da se snađu poslije odlaska iz doma. Određen broj djece se odlučuje i da studiraju, ali to podrazumijeva ozbiljniji rad i učenje. Trenutno imamo dvojicu studenata, a nadamo se da će još jedan mladić upisati fakultet, a oni koji studiraju najradije i dalje ostaju u domu”, rekla je Belenzada.
Rekla je i da su stigme koje su ranije postojale kad su u pitanju djeca u domu razbijene, posebno u okviru škole, a ljudi su sve spremniji da pomognu. Takođe je dodala da će se rad doma u budućnosti usmjeravati ka uspostavljanju još boljih i češćih kontakata djece sa roditeljima ili srodnicima, jer je u domu jako mali broj djece koja nemaju nikog od uže ili šire porodice.
“Djeca iz doma ne bi trebalo da oskudijevaju ni u čemu. Sve im treba biti maksimalno potaman, posebno kad je u pitanju odjeća, obuća, hrana i ostale stvari koje su im potrebne. Onoj djeci koja žive u svojoj porodici lakše pada kad im nešto nedostaje, dok djeca iz doma svaku nezadovoljenu potrebu jako teško primaju i podnose, jer ih takva situacija vraća u njihova ranija teška iskustva. Često je realizacija dječijih potreba spora zbog administrativnih i finansijskih prepreka, pa bi bilo dobro da se ovi koraci ubrzaju ili uklone”, napomenula je ona.
Zastrašujuća pomisao na život u domu
Žarko Kantar, po struci profesor filozofije i sociologije, u domu radi kao vaspitač u jednoj od porodica u domu koja broji šest djevojčica, uzrasta sedmog, osmog i devetog razreda.
“Pored mene, u ovoj porodici radi još jedan vaspitač, tako da su djeca pod stalnim nadzorom. Kroz svoje iskustvo mogu reći da je u radu sa djecom potrebno imati mnogo strpljenja i razgovora. Posao koji radim je jako zahtjevan, a on podrazumijeva razumijevanje za razne situacije u kojima se djeca nalaze, a emocije u ovom poslu je jako teško isključiti”, rekao je Kandidar za BUKU.
Slađan Krsmanović, štićenik je doma koji je nakon punoljetstva odlučio da studira razrednu nastavu, ali i da ostane u domu.
“U domu sam već sedam godina. Pet godina sam bio u domu u Kiseljaku, a nakon prestanka rada tog doma došao sam u Banjaluku. Prva pomisao kad sam saznao da ću biti smješten u dom bila je za mene zastrašujuća i to je bio jako stresan period mog djetinjstva, ali nisam imao izbora. Kad sam došao u dom sve mi je bilo čudno, a cijeli taj period boravka u domu bio je sa manjim ili većim preprekama koje sam nastojao da svojim radom i zalaganjem savladavam. Poslije završetka srednje škole, odlučio sam upisati fakultet da bih imao bolju budućnost”, rekao je za BUKU Krsmanović.
Djevojčica čiji su inicijali D.S. u domu živi više od tri godine. Kaže da, kada je došla u dom, nije znala dobro da čita i piše, ali da je tokom boravka u domu naučila i da se popravila u školi, tako da sad ima dobre ocjene.
“Pored škole, idem i na tri treninga, pa tako ispunjavam slobodno vrijeme. U sportovima koje treniram pokazala sam se kao dobra, a osvojila sam i nekoliko medalja. Svaki drugi-treći mjesec dolazi mi mama u posjetu, a čujemo se i telefonom, ali kad razmišljam o povratku kući, nisam sigurna da li bih to željela, odnosno mislim da ne bih mogla izdržati da se ne vratim ovdje. Pri dolasku u dom, bilo mi je teško prihvatiti veliki broj djece i kolektivni život, ali sad sam se naviknula na život koji sad vodim”, rekla je djevojčica za BUKU.
Istorijat doma
Tokom proteklih šest decenijа postojаnjа Domа, posebno se ističu godine koje ostаju obilježene kаo godine promjenа u funkcionisаnju i orgаnizаciji cjelokupnog rаdа ove ustаnove. Godinа 1947. ostаje zаpаmćenа kаo godinа osnivаnjа ustаnove socijаlne zаštite zа djecu bez roditeljskog stаrаnjа pod nаzivom „Rаdа Vrаnješević“. Nаziv je dobilа po Rаdojki Vrаnješević, kojа je rodom iz Rekаvicа kod Bаnjаluke, а kojа je boreći se protiv fаšistа poginulа kod Drvаrа 1944. godine. Vremenom se strukturа djece mijenjаlа, te su u ustаnovu dolаzilа ne sаmo djecа bez roditeljа, nego i djecа sа smetnjаmа u rаzvoju, kаo i djecа zаnemаrenа od strаne roditeljа. Šezdesetih i sedamdesetih godina, dom je mijenjao lokaciju, da bi se 1974. godine sаgrаdila novа zgrаdа i od tog periodа Dom egzistirа nа području gdje je i danas. U drugoj polovini devedesetih godina, uslijedila je sаnаcije zgrаde. Dom se trenutno nalazi pod ingerencijom Ministаrstvа zdrаvljа i socijаlne zаštite Republike Srpske.
Građani na razne načine pomažu djeci u domu, javljaju im se kontakt porodice, individualno donose pakete hrane i odjeće, privatnici pomažu zavisno od oblasti u kojoj djeluju, ljudi nekom djetetu finansiraju nešto što mu je potrebno, imaju akciju “torta za rođendan”, a svi oni koji su zainteresovani da pomognu domu mogu im se javiti sa prijedlogom.