…Hrvati su na to
pristali jer radije našu neumjerenu glad za belajima utaže Turkinjama, nego da
se, ne daj Bože, prometnemo u teroriste.
„Gospon Begović, jel su stvarno muslimaneci imali tol'ko žena?“, glupavo me priupita sumještanin u malom mjestu blizu Zagreba, nakon što je pogledao novi nastavak turske serije „Sulejman Veličanstveni“. I ne samo seriju, jer u Hrvatskoj (i šire) odnedavno izlaze i trivijalni romani u nastavcima na temu Sultanovog harema. E, pa dosta je bilo tih turskih serija, tog patetičnog i lažnog osmanizma, veličanstvenih sultana i njihovih ženskinja. Jao, kako ste samo naivni. Gledate tursku sapunicu, sanjate i nadahnjujete se haremima, a ni ne slutite da hrvatski državljanin Filip Mursel Begović na svom posjedu u blizini Zagreba ima čak 40 Turkinja. To je toliko ekskluzivna vijest da će nadmašiti popularnost svake turske „sapunjare“. Ne mogu me čak ni uhapsiti, jer, em su Turkinje legalno kupljene, em je to nama muslimanima Bošnjacima zagarantirano statutarnim manjinskim pravima, u članku naslovljenim „u se, na se i poda se“. Svaki musliman Bošnjak u Hrvatskoj može imati najmanje 40 Turkinja u svom beharli haremu. Ja ih imam 40 i nitko mi ništa ne može. Hrvati su na to pristali jer radije našu neumjerenu glad za belajima utaže Turkinjama, nego da se, ne daj Bože, prometnemo u teroriste.
One su nježne, lomne, ne smijete ih dirati, ma ni pomicati jer umah uvehnu, poput krhkog cvijeta su. Međutim, Turkinje iz harema Mursel-age Begovića vole da ih se golica pod pazuhom, pa se sramežljivo kikoću. Doduše, primijetio sam njihov usiljeni i tupavi smijeh, jer znaju one što ih čeka. „Polahko“, kažem im, „treba pričekati da sazrijete pa da budete oble, crvene, jedre, a kada se počnete nadimati od zrelosti i miomirisa, kada me od vašeg uljnog afrodizijaka počne hvatati nesvjestica i snohvatica, bacit ćemo se mi na pos'o, zajedno ćemo se od miline rasprsnuti“. Uostalom, neću izjedati ni jednu Turkinju koja je zelena, nezrela i maloljetna.
Da, te zamamne Turkinje, samo su moje, gledam ih i već jedem očima, slina mi na usta curi od riječi „moje su“. Prizor je to od kojega zastaje dah, kada je njih 40 na okupu, jedna do druge, a sve su srcolike i čekaju na mene, samo mene, da ih slatke i putene gnječim svojim od žudi ljepljivim rukama. Stvorene su samo za trenutak kada će meni pripasti, prvi i zadnji put. Iako sjede kao prave Turkinje one kao da su uzbibane, kao da razdragano njište, a odmah potom se propnu na svoje nožne peteljke i bacaju se sočne u moj zagrljaj.
Čuvam svoj harem Turkinja. 40 motoriziranih handžar divizija ih čuva, na megdan spremno. Jedino moja majka, Sultanija svih Turkinja, smije ući među njih, da ih uzgaja, priprema za sina, da ih kupa i pere, kroji im dimije zelene, da ih poji i hrani. Moja majka zna što njen sin voli, a tko će bolje od nje – najslađe je što majka pripremi. Ima jedna među Turkinjama koju ponajviše pazi jer uplašila se bljeskavih plamenih iskrenja u mojim očima i topota mojeg srca, čula je gromove u mojem stomaku dok gledam najljepšu od svih Turkinja.
„Sve ih uzmi, svih 39, ali, tako ti Boga Uzvišenog, ovu ne diraj, ne čini zulum sine, ona je zadnja, nju ću ti plaho marinirati maslinovim uljem, uz sir vlašićki, bit će ti slatka k'o ćetenija. Od rahata, sine, pamet ćeš izgubit.“ Već vala ludim, ali majka se mora poštovati, a ja bih najljepšu odmah u svoj bosanski lonac strpo, ili u jufku umoto pa od Turkinje pitu jeo. Iako, majka mi ponekad dopusti da joj na sigurnoj distanci čitam „Bulbulistan“ Fevzije Mostarca ili da zapjevam „O djevojko Anadolko budi moja ti, hranit ću te bademima da mi mirišeš, polit ću te đul šerbetom da mi sevdišeš…“
O meraka, o Allahu Uzvišeni, hvala ti na darovima ovim dunjalučkim! Hvala Ti, o, Ja Rabbi, što iz Svoje raskoši stvori Turkinje i posla ih nama Bošnjacima da u njima uživamo. Hvala ti Bože što na jednog Bošnjaka posla 40 Turkinja. One su sablažnjivo lijepe, no, nisu od velike pameti, al tko za pamet pita kad se Turkinja Bošnjaku sprema za sofru.
Pišem ljetopise o njima, sastavio sam kalendar sazrijevanja Turkinja, pratim ih dok rastu, pomno bilježim svaku promjenu, opominjem majku Sultaniju da ih razdvoji, jer kad je sunce u zenitu Turkinje su u zejtinu, pa se oznojene i uljane taru jedna o drugu, a meni se od derta manta u glavi. Majka mi odgovara da „mislim li ja koju ženit il’ ih mislim samo izjedat“, al ja sam gluh od ljubavi. Svih 40 ću pojesti, jednu po jednu. Ništa komšijama neću dati jer Turkinje se ne dijele po hrvatskoj mahali, njih jedu samo „nameračeni“ i gladni muslimani, a ostali neka gledaju sapunicu „Sulejman Veličanstveni“ i neka pohotno maštaju kako je to natenane izjedati 40 Turkinja.
40 je broj ljubavi, iznikao iz turske zemljane maternice, iako ne može ni Turska mati rodit što sve može Bošnjak od ljubavne jadi izjedat. Nema naroda na ovom dunjaluku k'o Bošnjaka. Nije nam ni 40 Turkinja dosta. Zato je Turska počela proizvoditi TV sapunice, lakše je. No, imam osjećaj kao da je Bošnjake „mati Turska“ izdala jer dijeli svoje intimne sapunaste tajne sa svima pa sad i ostali narodi uživaju u muslimanskim haremima. No, što bi ja gledao Sulejmanov harem kad imam onaj svoj i pun je Turkinja.
Možda bi bilo bolje da su „braća sa istoka“ širom Balkana otvorili urede za predrasude o Turcima nego da su sapunicama stvarali nove. Naime, ovakve TV-serije pridonose već dugo prisutnim stereotipima o muslimanima, koje je započeo Hollywood početkom 20. stoljeća, a koji se sastoje od: harema, trbušnih plesačica, nargila, deva… nameće se mišljenje da muslimani ne znaju ništa osim divaniti, ćiburiti, plesati trbušne plesove i pohotno hvatati žene na ulazu i izlazu i prednjeg i stražnjeg balkanskog sokaka.
A moje Turkinje su tikve u bašči koju njeguje moja majka. U našim krajevima nazivaju ih još i „stambolkama“ i „misiračama“. Bit će da je ta vrst sjemena tikve doista došla iz Turske pa zato i nosi takvo ime. Turkinja (bundeva ili tikva) je zdrava namirnica, liječi od šećerne bolesti, gihta, reumatizma, pretilosti, problema prostate, a njeno ulje pomaže protiv opeklina… al neće vam pomoći da se riješite predrasuda o muslimanima koje stvara jedna glupava sapunica. Jok. Kada malo bolje promislimo, ne liči li tikva na turban. Nije ni čudo da je dobila naziv Turkinja. Šta ste doista pomislili da Mursel može mrsiti ruse kose 40 djevojaka Anadolka, ljubiti im medne usne i bijela lica. Aman da ih žale ne bi dale da ih mrsim i ljubim ja. Međutim, kad stavim tikvu „stambolku“ na glavu moja majka Zlata mi kaže da izgledam k'o Sulejman Veličanstveni u hrvatskom pašaluku. Tamam, pravi paša spreman za ispašu Turkinja.
Od istog autora : Kako je Meho ušao u nastavni program hrvatske književnosti
Život je teška ćuna iako fakat je vakat za fukat u lakat